"Sestrinstvo loših kćeri" Vanesse Montfort može se čitati kao napet i iznimno zabavan krimić, kao duboko emotivna, pa možda i iscjeljujuća priča o složenim odnosima majki i kćeri, ali i kao roman koji implicitno stupa u dijalog s prethodnom generacijom autorica u čijim se djelima, poput romana Doris Lessing, put prema ženskom samoostvarenju i oslobađanju od patrijarhalnih ograničenja oblikovao kao matrofobijski odmak od majke
Naša ocjena:
Naša ocjena:
Naša ocjena:
Naša ocjena:
"Dan u životu Abeda Salame", knjiga za koju je autor 2024. nagrađen Pulitzerovom nagradom za publicistiku, vjerno prikazuje svu tragiku i besmisao podijeljenog društva. Nathan Thrall opisom pojedinačnog slučaja nastoji prikazati dublje uzroke tragedije, prodirući u samu srž izraelsko-palestinskoga konflikta. "Kad je Sarin tata bio klinac" moderni je klasik, s više od 3 milijuna prodanih primjeraka samo u Danskoj. U "Sherlocku Holmesu" slavni detektiv suočit će se sa ženom koja je jednako pametna, lukava i brza kao i on
Danijela Lugarić Vukas u svojem eseju roman "Čija je krivica?" Sofije Tolstoj čita kao odgovor na Tolstojevu "Kreutzerovu sonatu", ali i kao tekst o internaliziranoj ženskoj/majčinskoj krivnji u patrijarhalnome braku. Pomni će čitatelj u ovoj jednostavnoj pripovijesti Sofije Tolstoj primijetiti niz paradoksa: što se Ana više trudi da suprugu postane dobra supruga, to više sama nestaje; što više daje svojoj djeci, to više osjeća vlastitu nedostatnost u obavljanju te funkcije; što više odgovornosti prihvaća, to više krivnje osjeća. Anina krivnja proizlazi iz ambivalentnosti njezinih osjećaja prema onima o kojima skrbi
Dežuloviću je pošlo za rukom ispisati djelo koje omogućuje da se preko povijesne teme promišlja i naša suvremenost, globalna i lokalna, te da se propitaju ne samo okolnosti u kojima nastaju diktature, krize i ratovi, nego i mogućnosti djelovanja svakog pojedinca. "Tko je taj čovjek?" Borisa Dežulovića fascinantan je roman koji će sigurno zaokupljati i dugo nakon čitanja, stoji u obrazloženju žirija
Sedam objavljenih knjiga ne čine jedinstven poetski pravac, nego presjek različitih autorskih pristupa i generacijskih iskustava: od Abramićeva prvijenca, obilježenog zaigranim, ali već prepoznatljivim jezičnim senzibilitetom, preko Ćosićeve lirski snažne i društveno osjetljive poetike, do Glamuzinine minimalističke preciznosti i Jahićeve meditativne, povijesno i politički slojevite refleksije nasilja
Anjet Daanje pripovijedanje koristi kao dimnu zavjesu; kad se razmakne ektoplazma riječi i literarizirani biografizam, ispostavi se da je "Pjesma o rodi i dromedaru" najviše roman o vremenu koji čitatelja stavlja u poziciju promatrača izvan ljudskog/psihološkog vremena, a Daanje ga tek prividno stabilizira gravitacijom kronološkog pripovijedanja kako ne bi izgubio sat, kompas, osovinu, možda zaprečnicu i shvatio da je ne samo sjedinjen s vremenom, nego da ga upravo on – proizvodi
U Drugom svjetskom ratu suprotstavljene tabore predvodili su ratni vođe koji su bili ili strastveni čitatelji ili autori bestselera: Churchill je dobio Nobelovu nagradu za književnost, Hitler je prodao devet milijuna primjeraka "Mein Kampfa", a Staljin je imao zbirku od 15.000 knjiga
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
Zagovaranje nenasilja susreće se sa skeptičnim odgovorima iz cijelog političkog spektra. Najčešći argument je da imamo pravo na samoobranu i da nasilje treba ostati jedna od taktika koje nam stoje na raspolaganju za rušenje nasilnih režima kao što su aparthejd, diktatura ili totalitarizam. No što razlikuje nasilje režima od nasilja koje ga nastoji srušiti? Je li uvijek moguće utvrditi tu razliku? Što ako je nasilje vrsta fenomena koji "neprestano izmiče iz ruku"? To su pitanja koja postavlja američka filozofkinja u knjizi "Sila nenasilja"
Književni kritičar Dario Grgić piše o novom izdanju Sandorfa i Mizantropa, knjizi filozofa Petera Sloterdijka "Strašna djeca novog vijeka", koju je preveo Kiril Miladinov
Nakladničke kuće Sandorf i Mizantrop objavile su nedavno kapitalno djelo Marthe C. Nussbaum, "Izdizanje misli: inteligencija emocija", na gotovo 800 stranica, u kojem jedna od vodećih filozofkinja današnjice sastavlja sveobuhvatnu teoriju emocija kao polazište za stvaranje dobre etičke teorije
Što gledamo da bismo vidjeli sebe, pita Sokrat. Zrcala, odgovara Alkibijad. Oko treba motriti drugo oko da bi vidjelo samo sebe. A da bi duša vidjela samu sebe mora motriti u dušu, posebno u onaj dio gdje je smještena vrlina duše, mudrost. Književni kritičar Dario Grgić piše o romanu Vere Mutafčieve "Alkibijad Veliki" (Sandorf, Zagreb, 2016, prijevod: Ksenija Banović)
Ta sablasnost društva koje navodno "brine" o našim pokojnicima, a ne o dobrobiti živih ljudi me doslovce zaprepašćuje, i to je taj gotski oblik demagogije. Naši mrtvi bi, da su živi, zasigurno mislili na život. Zašto nas ovdje stalno tjeraju da se pokoravamo zahtjevima umrlih, pita se književnica, znanstvenica i sveučilišna profesorica koja je upravo objavila novu knjigu "Crno, bijelo, sivo"
Još od Hobbesa i Rousseaua - uvjetno rečeno, jer nisu suvremenici – traje ta prepirka: jesu li ljudi po prirodi loši, sebični i zli pa im treba civilizacija kao glazura, ili su ljudi intrinzično dobroćudni, a privatno vlasništvo i civilizacija su ih pretvorili u vukove? Nizozemski povjesničar i jedan od najistaknutijih mladih europskih mislilaca Rutger Bregman u svojoj novoj knjizi, "Ljudski rod", iznosi revolucionarnu hipotezu – realistično je pretpostaviti da smo dobri
Nakladnička kuća Petrine knjige upravo je pokrenula novu biblioteku Psyché, a prvi naslov koji je objavila u sklopu nje jest psihološki klasik iz 1983. godine, knjiga jungovskog analitičara Murraya Steina "U srednjim godinama". Tipična predodžba krize srednjih godina sredovječni su muškarci koji kupuju brze automobile i upuštaju se u ljubavne veze s mladim djevojkama, ili pak sredovječne žene što doživljavaju seksualno oslobođenje s potpunim strancima. No kriza srednjih godina nešto je sasvim drugo…
Koliko nas si postavlja sljedeća pitanja: Što mi seks znači? Koji osjećaji prate moju žudnju? Što tražim u seksu? Što želim osjećati? A što izraziti? Gdje sam zakočen? To su pitanja koja psihoterapeutkinja Esther Perel postavlja svojim klijentima. Kako joj je odgovorila jedna od njih: “Nemam pojma. Nikad me nitko to nije pitao.” To je bio jedan od razloga zašto je Perel napisala izvrsnu knjigu, nažalost neprevedenu na hrvatski jezik, “Mating in Captivity”
"Nemam ja puno za reći / samo mi nije dobro kad šutim", kaže Nikola Strašek u jednoj od pjesama iz zbirke "Leptirići u trbuhu, glave na kolcima". "Ako ono što želiš reći / nije bolje od tišine / šuti", nastavlja u pjesmi "Kraljevstvo nebesko". Onima koji ne mogu šutjeti predlaže da operu posuđe, previju ranu, budu korisni, doprinesu, a ako baš moraju, neka pjevaju. Kad bismo ga barem poslušali; buka je nesnosna
Simbolika duševnog rasta provodni je motiv prve zbirke poezije pjesnikinje Ane Jurišić – ona u temu i motiv ulazi kao dovršena pjesnikinja, iako do jučer za nju nismo ni znali: gdje li se samo skrivala, i zašto. "Harikla" je decentno, i daleko od klišeja, napunjena simbolima tarota, astrologije, egipatske i biblijske (starozavjetne) mitologije – duboki rad "nevidljivih tranzicija" zahtijevao je, očito, i duboko poniranje, ne samo na tamnu stranu bića, nego i u arheologiju književne prošlosti
Tatjana Jukić prevela je na hrvatski dvije pjesme Christine Rossetti i Emily Dickinson, ovaj put o iskrama, kremenu, svjetlu i tami – mali biljeg za zimski solsticij. Rossetti i Dickinson rođene su u razmaku od svega pet dana, obje u prosincu 1830. godine, svaka sa svoje strane Atlantika, da bi – svaka sa svoje strane – obilježile i transformirale liriku na engleskom jeziku u devetnaestome stoljeću. Jukić je redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Na drugom susretu ove jeseni voditeljica tribine Sanja Baković razgovarat će s gostima o tome kako pomiruju različite profesionalne uloge: kako opstaje glas autora ili autorice; imaju li autori vremena i koncentracije za vlastito pisanje; pomažu li im ili odmažu, često profesijom uvjetovani, dodiri s glasovima drugih; kako oblikuju vlastiti glas i čuvaju ga od preplavljujuće buke i utjecaja koji dolaze izvana
