U novom nastavku naše rubrike preporučujemo vam kratki roman danske književne zvijezde čija književnost doživljava novi uzlet, potom znanstveno-fantastičnu priču o odmetnutoj koloniji na Marsu i odličan krimić japanskog majstora kriminalističkog žanra
Naša ocjena:
Naša ocjena:
Naša ocjena:
Naša ocjena:
Dorfman je napisao nevjerojatnu filozofsku sagu o ljubavi, obitelji, fašizmu i egzilu koja postavlja pitanje što dugujemo svijetu, jedni drugima i sebi. Fallada je pripovijest o malom prodavaču Pinnebergu i njegovoj supruzi Janjici uspio pretvoriti u veliki roman o svojoj epohi. Izvanredan i začudan prvijenac Garcíje Elizonda ujedno je i osobna posveta velikanima hispanoameričke književnosti
Švedska spisateljica prva je žena koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i prva je žena koja je postala članica Švedske akademije što dodjeljuje Nobelove nagrade. Sada, prvi put u hrvatskom prijevodu Lane Momirski i izdanju nakladničke kuće Mala zvona, imamo priliku čitati njezine svojevrsne memoare, idličnu priču o imanju u Švedskoj na kojem je rođena i na kojem je umrla
Jedinstvena monografija koju je objavila Školska knjiga, a na kojoj je autor radio dvadeset godina, prvi put obuhvaća sve najvažnije aspekte razvoja ljudskog društva od prapovijesti do kraja 5. stoljeća. Ujedno donosi prvi interdisciplinarni pregled povijesti, društva, gospodarstva, svakidašnjice, religije, mitologije, umjetnosti, kulture i znanosti staroga vijeka
"Žena nije muškarac" šokantna je priča o patnjama palestinskih žena pritisnutih stoljetnim naslijeđem patrijarhata, napisana na nevjerojatno efektan način, kroz živote majke i kćeri čije se sudbine u romanu raspleću u vremenskom diskontinuitetu. No priča nesretnih Palestinki, na žalost, univerzalna je, srećemo je na svakom koraku, prečesto i na stranicama crne kronike
Knjiga Donatelle Di Cesare, "Domaći stranci. Filozofija migracije", zahtjevna je filozofska knjiga jer autorica utemeljuje novu granu: filozofiju migracije, kao nasušnu potrebu trenutka društvenog razvoja. Napisana je jasno, sustavno, lucidno, zapanjujuće eruditski, zahvaćajući temu od dalekih vremena do suvremenosti, ali je tekstu dala, za filozofiju neuobičajenu, dinamiku – vodi vas sigurnom rukom prema spoznajama koje su potresne. Pritom, autorica se kloni jeftine dnevne politizacije teme, ne upliće se u ideološke raspre, nego s visina drevne filozofske tradicije iznosi činjenice, a na vama je da se preispitate o tome što uopće znate (naravno, u Sokratovom smislu) o migracijama, koliko ste svjesni ispiranja mozga kojem ste izloženi, imate li snage suočiti se s vlastitim predrasudama
U novom nastavku naše rubrike pišemo o romanu koji za temu uzima život političke filozofkinje Hanne Arendt te preporučujemo prvi roman norveškog književnog nobelovca i fantastičnu pripovijest američkog majstora horora
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
Nakon uspješnice "Doba čarobnjaka" – koju je posvetio Heideggeru, Benjaminu, Wittgensteinu i Cassireru – njemački filozof i pisac Wolfram Eilenberger napisao je novu knjigu, posvećenu filozofkinjama: u "Plamenu slobode" govori o životu i mišljenju Hannah Arendt, Simone de Beauvoir, Simone Weil i Ayn Rand, u razdoblju između 1933. i 1943. godine
Duša je u gabuli u ovom ovozemaljskom Sibiru i prijeko ju je potrebno spasiti, pa makar to značilo, eto, zapravo je steći, i tek onda upasti u nove, još pravije nevolje od onih prethodnih, dok se bilo bezdušnim. André-Jean Voelke piše slično kao Pierre Hadot, njega također objavljuje isti izdavač, kada je filozofska literatura u pitanju nezaobilazni Sandorf. Hadot je napisao predgovor gdje je konstatirao da se ni s jednim filozofom svoga vremena nije slagao kao s Voelkeom
Koliko je Platonov Sokrat prikazan u svoj silini svoje strategije (i moguće iritantnosti), toliko je Ksenofontov više jedan bistri, drski i ujedno vrlo promišljeni Zemljanin koji je u sebi već sve prelomio, uključivo s mišlju o smrtnosti
Što gledamo da bismo vidjeli sebe, pita Sokrat. Zrcala, odgovara Alkibijad. Oko treba motriti drugo oko da bi vidjelo samo sebe. A da bi duša vidjela samu sebe mora motriti u dušu, posebno u onaj dio gdje je smještena vrlina duše, mudrost. Književni kritičar Dario Grgić piše o romanu Vere Mutafčieve "Alkibijad Veliki" (Sandorf, Zagreb, 2016, prijevod: Ksenija Banović)
Glavni lik romana "Horror vacui" žena je (istovremeno pripovjedačica), otprilike u srednjim tridesetim godinama, kontemplativna i britkoumna. U svojevrsnom unutarnjem monologu ona razmatra svijet, prostor, zbivanja oko sebe, a nadasve odnos sa suprugom od kojeg se udaljava konstatirajući da je njihova povezanost gotovo nikakva
Iza prvog tromjesečja trudnoće, smrti se događaju svakoj petoj ženi, navodi psihoterapeutkinja Ana Božac u drugom dijelu knjige, u kojem daje pregled odnosa društva prema ovoj vrsti gubitka, ali i teorijske postavke i znanstvene činjenice o ovoj temi. Svakoj od njih, dakle, prešutnom društvenom normom oduzeto je pravo na žalovanje, kao i njezinu partneru, obitelji
Izražavati se, govoriti i pokazivati uvijek (pogotovo izvana) djeluje jednostavnije nego što doista jest, pogotovo kad su naše obiteljske uloge duboko ukorijenjene te u mnogim slučajevima jasno zadane. O tome govori roman "Odrasli ljudi" Marie Aubert
Byung-Chul Hanov esej potresan je. Provocira nas pitanjem gdje smo u odnosu prema vlastitom vremenu i radu, kako pulsira naš život u suprotnostima koje predstavljaju vita activa i vita contemplativa, je li nas hiperaktivnost duhovno kastrirala, jesmo li samo stroj koji obavlja stvari, i na koncu, ima li to pusto djelovanje ikakvoga smisla ako nas osamljuje i razdvaja
Književnik – to mu je u naravi – želi da ga se čuje. A ipak mu se učini čudnim kad jednoga dana osjeti da može djelovati – to više što malo toga utješnoga ima reći ljudima kojima je potrebna utjeha kako to samo može biti ljudima pozlijeđenima, ranjenima i punima velike tajne boli kojom je prije svih drugih stvorenja obilježen čovjek, pisala je Ingeborg Bachmann
Tri ovdje odabrane pjesme preuzete su iz zbirke poezije “Supruga svijeta” (1999.), a u njima Carol Ann Duffy ispisuje portrete supruga slavnih muškaraca: kritični i gorki glasovi gospođe Ezop, Darwin i Faust otkrivaju nekad drugu, a nekad alternativnu stranu povijesti, prikazujući te žene iz sjene kao duhovite, neugodne i beskompromisne promatračice muške taštine i ambicije
Christina Rossetti i Emily Dickinson rođene su u razmaku od svega pet dana, obje u prosincu 1830. godine, svaka sa svoje strane Atlantika, da bi – svaka sa svoje strane – obilježile i transformirale liriku na engleskom jeziku u devetnaestome stoljeću. Tatjana Jukić, redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, prevela je na hrvatski dvije njihove svibanjske pjesme
Louise Glück simbolički Perzefonu koristi slično kao Dante Vergilija: Perzefona je putnica što korača zajedno s Koscem, "živomrtvi" podsjetnik na gubitak, ne samo onaj koji smrt donosi, nego i koji smrti prethodi – božica je lirskom subjektu i čitatelju utjelovljeni "memento mori". Istodobno, Glück u Perzefoninoj ženskoj priči pronalazi paralelnosti s vlastitim, ali i univerzalnim ženskim iskustvom
