Anjet Daanje pripovijedanje koristi kao dimnu zavjesu; kad se razmakne ektoplazma riječi i literarizirani biografizam, ispostavi se da je "Pjesma o rodi i dromedaru" najviše roman o vremenu koji čitatelja stavlja u poziciju promatrača izvan ljudskog/psihološkog vremena, a Daanje ga tek prividno stabilizira gravitacijom kronološkog pripovijedanja kako ne bi izgubio sat, kompas, osovinu, možda zaprečnicu i shvatio da je ne samo sjedinjen s vremenom, nego da ga upravo on – proizvodi
Velika francusko-američka kiparica od djetinjstva je rastrgana: otac je želio još jednog sina, njezinu majku vara s brojnim ljubavnicama, kad joj majka umre, djevojka se baci u rijeku. Spasit će je brak i odlazak u Sjedinjene Države gdje će svoju depresiju i potisnuti bijes pretvoriti u kreativnu energiju za jedan od najzanimljivijih kiparskih opusa. O tome govori dokumentarac "Skulptura i bijes" redateljice Marie-Ève de Grave nedavno prikazan u sklopu Arterije
Sedam objavljenih knjiga ne čine jedinstven poetski pravac, nego presjek različitih autorskih pristupa i generacijskih iskustava: od Abramićeva prvijenca, obilježenog zaigranim, ali već prepoznatljivim jezičnim senzibilitetom, preko Ćosićeve lirski snažne i društveno osjetljive poetike, do Glamuzinine minimalističke preciznosti i Jahićeve meditativne, povijesno i politički slojevite refleksije nasilja
Ako vas je ikad zanimalo o čemu ljudi razmišljaju – kakve im gluposti padaju na pamet, čega se boje ili o čemu sanjaju – odgovore nudi nova knjiga Simona Rogersa, "What We Ask Google: A Surprisingly Hopeful Picture of Humankind". U njoj je objavio uvide iz najveće banke podataka na svijetu koja prikuplja naša pretraživanja na Googleovoj tražilici već dva desetljeća
Anjet Daanje pripovijedanje koristi kao dimnu zavjesu; kad se razmakne ektoplazma riječi i literarizirani biografizam, ispostavi se da je "Pjesma o rodi i dromedaru" najviše roman o vremenu koji čitatelja stavlja u poziciju promatrača izvan ljudskog/psihološkog vremena, a Daanje ga tek prividno stabilizira gravitacijom kronološkog pripovijedanja kako ne bi izgubio sat, kompas, osovinu, možda zaprečnicu i shvatio da je ne samo sjedinjen s vremenom, nego da ga upravo on – proizvodi
Danijela Lugarić Vukas u svojem eseju roman "Čija je krivica?" Sofije Tolstoj čita kao odgovor na Tolstojevu "Kreutzerovu sonatu", ali i kao tekst o internaliziranoj ženskoj/majčinskoj krivnji u patrijarhalnome braku. Pomni će čitatelj u ovoj jednostavnoj pripovijesti Sofije Tolstoj primijetiti niz paradoksa: što se Ana više trudi da suprugu postane dobra supruga, to više sama nestaje; što više daje svojoj djeci, to više osjeća vlastitu nedostatnost u obavljanju te funkcije; što više odgovornosti prihvaća, to više krivnje osjeća. Anina krivnja proizlazi iz ambivalentnosti njezinih osjećaja prema onima o kojima skrbi
Kad kažemo "čovjek", uglavnom mislimo na muškarca: muškarci se, naime, podrazumijevaju, a žene se uopće ne spominju, naglašava britanska aktivistica, novinarka i autorica Caroline Criado Perez u svojoj knjizi "Nevidljive" koju je objavila nakladnička kuća Stilus. Riječ je o knjizi koja koja razotkriva šokantnu i opasnu pristranost podataka u svijetu u kojem je muškarac mjerilo svih stvari
Čitajte svježe.
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
Koliko je Platonov Sokrat prikazan u svoj silini svoje strategije (i moguće iritantnosti), toliko je Ksenofontov više jedan bistri, drski i ujedno vrlo promišljeni Zemljanin koji je u sebi već sve prelomio, uključivo s mišlju o smrtnosti
Još od Hobbesa i Rousseaua - uvjetno rečeno, jer nisu suvremenici – traje ta prepirka: jesu li ljudi po prirodi loši, sebični i zli pa im treba civilizacija kao glazura, ili su ljudi intrinzično dobroćudni, a privatno vlasništvo i civilizacija su ih pretvorili u vukove? Nizozemski povjesničar i jedan od najistaknutijih mladih europskih mislilaca Rutger Bregman u svojoj novoj knjizi, "Ljudski rod", iznosi revolucionarnu hipotezu – realistično je pretpostaviti da smo dobri
Duša je u gabuli u ovom ovozemaljskom Sibiru i prijeko ju je potrebno spasiti, pa makar to značilo, eto, zapravo je steći, i tek onda upasti u nove, još pravije nevolje od onih prethodnih, dok se bilo bezdušnim. André-Jean Voelke piše slično kao Pierre Hadot, njega također objavljuje isti izdavač, kada je filozofska literatura u pitanju nezaobilazni Sandorf. Hadot je napisao predgovor gdje je konstatirao da se ni s jednim filozofom svoga vremena nije slagao kao s Voelkeom
Ako je cijeli "Timej" mit (a nije), onda je on tako ispričan, kaže Barbarić, u ime skromnosti – Platon ne kaže bilo je tako i tako, nije odrješit kao autor Apokalipse, s kojim ga je Sarton stavio u isti rang pilane. Platon je autoironičan, gotovo da je moguće pomisliti kako se on cijelo vrijeme – ili barem povremeno – zeza, a teško je previdjeti i realizam njegova pogleda na ljudsku vrstu
Željka Matiješević u svojoj prvoj neznanstvenoj knjizi, podnaslovljenoj "Alternativni leksikon duše", ispisuje glosar pojmova važnih za psihičko stanje, ali i zdravlje. Autorica odmah na početku priželjkuje alijansu srca, društvo u kojem ne vlada narcizam nego empatija i zahvalnost
Izraelska psihoanalitičarka Ilany Kogan u svojoj knjizi opisuje živote svojih pacijenata koje je snažno obilježio transgeneracijski prijenos traume. Roditelji, naime, često nesvjesno koriste dijete kao "spremnik" svojih patnji i teških iskustava. Premda je u knjizi riječ o potomcima preživjelih žrtava Holokausta, sadržaj je podjednako primjenjiv na sve vrste trauma
Nakladnička kuća Sandorf nedavno je u svojoj biblioteci Mu, posvećenoj klasicima perenijalne filozofije, objavila knjigu jungovskog analitičara Jamesa Hollisa "Projekt Eden". U pitanju je otriježnjujuća knjiga: kao što nije istinita naša fantazija o besmrtnosti, nije istinita ni ideja o magičnom Drugom – pronalasku srodne duše, osobe koja će nas voljeti točno onako kako oduvijek čeznemo
Ta sablasnost društva koje navodno "brine" o našim pokojnicima, a ne o dobrobiti živih ljudi me doslovce zaprepašćuje, i to je taj gotski oblik demagogije. Naši mrtvi bi, da su živi, zasigurno mislili na život. Zašto nas ovdje stalno tjeraju da se pokoravamo zahtjevima umrlih, pita se književnica, znanstvenica i sveučilišna profesorica koja je upravo objavila novu knjigu "Crno, bijelo, sivo"
Christina Rossetti i Emily Dickinson rođene su u razmaku od svega pet dana, obje u prosincu 1830. godine, svaka sa svoje strane Atlantika, da bi – svaka sa svoje strane – obilježile i transformirale liriku na engleskom jeziku u devetnaestome stoljeću. Tatjana Jukić, redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, prevela je na hrvatski dvije njihove svibanjske pjesme
U okviru gotovo 25 godina kontinuiranog objavljivanja suvremene hrvatske poezije, projekt BEK donosi novi ženski pjesnički blok sa sedam zbirki autorica različitih generacija, čiji su radovi već obilježili recentnu književnu produkciju i pronašli brojnu čitateljsku publiku
Granica poezije je trenutak njezina prepoznavanja. Ako se nešto ne prepozna kao poezija, onda nije poezija. I to je tako. Mislim da je jako teško objasniti što je poezija, a što nije. To je trenutak kada se nataloženo kolektivno mišljenje i kulturno pamćenje susreće s individualnim osjećajem svijeta. Kao u čuvenim stihovima Branka Miljkovića koji to najtočnije opisuju: "Ceo jedan narod/ Izmišlja reči za pesmu/ Koju će se usuditi da napiše/ Jedan čovek posle sto godina"
S osam novoobjavljenih pjesničkih naslova, među kojima je i "Zbiljka" aktualnog dobitnika Goranova vijenca – Miroslava Kirina, broj onih koje potpisuju dobitnici Gorana za mlade pjesnike i Goranova vijenca popeo se na čak 70, od ukupno 187 – dakle više od trećine objavljenih, čime se mrežne stranice projekta BEK još jednom potvrđuju kao najrelevantniji besplatni digitalni repozitorij kad je u pitanju suvremena hrvatska poezija
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.
Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više
