Victor Hugo

Victor Hugo

Francuska

Victor-Marie Hugo (1802-1885) bio je francuski romanopisac, pjesnik, esejist, dramaturg i aktivist za ljudska prava, te možda najutjecajnija ličnost francuskog romantizma. Iako je u Francuskoj najpoznatiji po svojim pjesmama i dramama, u ostatku svijeta najpoznatiji je po romanima “Jadnici” i “Zvonar crkve Notre-dame”. Među njegovim mnogim pjesničkim zbirkama, “Les Contemplations” i “La Légende des Siècles” su iznimno cijenjene kod kritičara, a Hugo se nekad identificira kao najveći francuski pjesnik.

Rođen je 26. veljače 1802. u mjestu Besançon kao treći sin Josepha Léopolda Sigisberta Hugoa (1773-1828) i njegove supruge Sophie Trébuchet (1772-1821). Većinu svog života proveo je u rodnoj Francuskoj, no bio je izgnan iz države za vlasti Napoleona III.. Godine 1851. živio je u Bruxellesu, od 1852. do 1855. živio je na Jerseyju, a od 1855. do 1870. i ponovno od 1872. do 1873. na Guernseyju. Godine 1852. dobio je generalno pomilovanje i od tada je njegov egzil bio po izboru.

Kao i mnoge druge mlade pisce njegove generacije, Hugov uzor bio je François-René de Chateaubriand, otac romantizma i jedna od najistaknutijih književnih ličnosti u Francuskoj za vrijeme 1800-ih. U svojoj mladosti, Hugo je razvio tezu “Chateaubriand ili ništa” i njegov kasniji život imao je jako velikih sličnosti kao i onaj njegova prethodnika. Kao i Chateaubriand, Hugo je poticao i uznapredovao razvoj romantizma, i postao je povezan s politikom kao heroj republikanizma i bio je izgnan iz domovine zbog svojih političkih mišljenja.

Prijevremena strast i elokvencija Hugovih ranijih djela donijela mu je uspjeh i slavu u ranoj dobi. Njegova prva pjesnička zbirka (“Nouvelles Odes et Poésies Diverses”) izdana je 1824. kada je Hugo imao samo 23 godine, a donijela mu je kraljevsku plaću od Luja XVIII. Iako su se pjesmama divili zbog njihovog spontanog zanosa i tečnosti, tek je iduća zbirka koja je izdana 1826. (“Ode i balade”) otkrila Hugoa kao velikog i odličnog pjesnika, majstora lirike i kreativne pjesme.

Protiv majčinih želja, mladi Hugo se zaljubio i tajno zaručio s prijateljicom iz djetinjstva Adèle Foucher (1803.-1868.). Zbog neobične bliskosti s majkom, Hugo se tek nakon njezine smrti 1821. osjećao slobodnim da se oženi s Adèle (to se dogodilo 1822.). Svoje prvo dijete, sina Léopolda, dobili su 1823., no dijete je preminulo još u djetinjstvu. Hugova ostala djeca su bila kćeri Léopoldine (28. kolovoza 1824.) i Adèle (24. kolovoza 1930.), te dva sina Charles (4. studenoga 1928.) i François-Victor (28. listopada 1828.). Hugo je svoj prvi roman, “Han d'Islande” objavio 1823., a svoj drugi roman “Bug-Jargal” tri godine kasnije, 1826. U periodu između 1829. i 1840. Hugo je izdao još 5 pjesničkih zbirki (“Les Orientales”, 1829.; “Les Feuilles d'automne”, 1831.; “Les Chants du crépuscule”, 1835; “Les Voix intérieures”, 1837.; i “Les Rayons et les ombres”, 1840.) i tako utvrdio svoju reputaciju kao jedan od najvećih i najboljih liričnih pjesnika svih vremena.

Hugovo prvo djelo za odrasle pojavilo se 1829., a reflektiralo je oštru socijalnu savjest koja će uvelike utjecati na jedno od njegovih kasnijih djela. “Posljednji dan na smrt osuđenoga” djelo je koje je imalo dubok utjecaj na književnike kao što su Albert Camus, Charles Dickens i Fjodor Mihajlovič Dostojevski. “Claude Gueux”, kratka dokumentarna priča o ubojici iz stvarnog života koji je pogubljen u Francuskoj, pojavila se 1834., i kako je sam Hugo tvrdio, ona je bila preteča njegova najpoznatijeg djela “Jadnici”. No prvi Hugov pravi, dugi roman bio je enormno uspješni “Zvonar crkve Notre-dame”, koji je izdan 1831. i odmah je preveden na skoro sve europske jezike. Hugo je počeo planove za svoj novi veliki roman o socijalnoj patnji i nepravdi za vrijeme 1830-ih, no bilo je potrebno punih 17 godina kako bi se njegovo najpoznatije i najdugovječnije djelo, “Jadnici”, realiziralo i konačno izdalo 1862. Sam autor je bio svjestan da je njegov novi roman izvrstan i izdavanje je pripalo kupcu koji je najviše ponudio. Belgijska izdavačka kuća Lacroix & Verboeckhoven prihvatila se marketinške kampanje, što je bilo neobično za to vrijeme, tiskajući novinska izdanja djela punih 6 mjeseci prije izdavanja djela. Prvobitno je izdala samo prvi dio djela (“Fantine”) koji je istodobno izdavan u većim gradovima. Dijelovi knjige brzo su se rasprodali i imali su veliki utjecaj na francusko društvo.

Hugo se od socijalno-političkih problema udaljio u svom idućem romanu, “Les Travailleurs de la Mer” koji je izdan 1866. Unatoč tome, knjiga je dobro primljena, možda zbog prijašnjeg uspjeha “Jadnika”. U romanu posvećenom kanalskom otoku Guernsey, na kojem je Hugo proveo 15 godina izgnanstva, Hugovo opisivanje čovjekove bitke sa morem i sa strašnim stvorenjima koje žive ispod površine izrodilo je novi trend u Parizu - lignje. Od jela i ekshibicija pa do šešira i zabava u simbolu lignje, Parižani su postali fascinirani tom životinjom koju su mnogi tada smatrali mističnom.

Političko-socijalnim problemima vratio se u svom idućem djelu, “Čovjek koji se smije” koje je izdano 1869. i dalo je kritični prikaz aristokracije. No, roman nije bio toliko uspješan kao njegovi prethodnici te je sam Hugo rekao da se povećava razlika između njega i njegovih književnih suvremenika kao što su Gustave Flaubert i Émile Zola, čija su naturalistička djela postajala sve popularnija od Hugovih romantističkih djela. Njegov zadnji roman “Devedeset i tri”, izdan 1874., bavio se problemom koji je Hugo prije izbjegavao: vladavinom terora za vrijeme Francuske revolucije.

Nakon tri neuspješna pokušaja, Hugo je 1841. prvi put izabran u Académie Française i tako je utvrdio svoju važnu ulogu u francuskoj književnosti. Nakon toga se uvelike uključio u politički život i postao je veliki pobornik Republike. Kralj Luj-Filip 1841. postavio ga je za kraljevskog geneaologa i time je ušao u Visoke odaje kao Pair de France (ekvivalent engleskog lorda) i na toj poziciji je govorio protiv smrtne kazne i socijalne nepravde, a zalagao se za slobodu tiska i samo-vladu za Poljsku. Kasnije je izabran u Zakonodavni i Konstitucionalnu Skupštinu, malo prije revolucija 1848. i formiranja Druge Francuske Republike.

Kada je Louis Napoleon (Napoleon III.) preuzeo potpunu vlast 1851., Hugo ga je otvoreno proglasio izdajicom vlastite domovine. U strahu za život, Hugo bježi u Bruxelles, pa na Jersey, a s obitelji se konačno smjestio na jedan od kanalskih otoka, Guernseyju, točnije u Hauteville Houseu gdje je živio u izgnanstvu do 1870.

Dok je bio u egzilu, Hugo je napisao svoje poznate pamflete protiv Louisa Bonapartea, “Napoléon mali” i “Histoire d'un crime”. Pamfleti su zabranjeni u Francuskoj, no unatoč tome imali su velik utjecaj. Hugo je za svog boravka u Guernseyju napisao neka od svojih najpoznatijih djela, kao što su “Jadnici” i njegove vrlo cijenjene zbirke poezije (“Les Châtiments”, 1853.; “Les Contemplations”, 1856.; i “La Légende des siècles”, 1859.).

Iako je Napoleon III. izdao pomilovanje svim političkim izgnanicima 1859., Hugo se odbio vratiti jer je to značilo da treba povući svoje kritike i mišljenja prema vladi i kralju. Tek kada je Napoleon III. pao i nastala je Treća Republika, Hugo se vratio u rodnu zemlju 1870., u kojoj je jako brzo izabran u Narodnu Skupštinu i Senat.

Kada se Hugo 1870. vratio u Pariz, narod ga je slavio kao nacionalnog heroja. Unatoč svojoj popularnosti, Hugo je izgubio izbore za primanje u Narodnu skupštinu 1872. U jako kratkom periodu nakon neuspjelih izbora Hugo je dobio lakši moždani udar, doživio je opsadu Pariza, njegova kći je završila u umobolnici, a u tom kratkom periodu doživio je i smrt svojih dvaju sinova. Njegova druga kći, Léopoldine, utopila se u brodskoj nesreći 1843., njegova supruga Adèle umrla je 1868., a njegova vjerna ljubavnica Juliette Drouet umrla je 1883., samo dvije godine nakon njegove smrti. Victor Hugo preminuo je 22. svibnja 1885. u 83. godini života, i njegova smrt je bila popraćena masovnim javnim žaljenjem. (Izvor: Wikipedija)

Novo u katalogu