Italo Calvino

Italo Calvino rođen je 1923. u mjestu Santiago de Las Vegas na Kubi, a umro 1985. u Sieni. Jedan je od najznačajnijih talijanskih pripovjedača i esejista druge polovice dvadesetog stoljeća. Počeci njegove proze, zarana sklone probijanju čvrstih okvira poetikâ i školâ koje su obilježile talijansku književnost u posljednjih nekoliko desetljeća, kreću se između neorealističko-pustolovnog pripovijedanja u romanu “Put do paukovih gnijezda” (1947.) i ranim novelističkim zbirkama (“Posljednji dolazi gavran”, 1949., “Marcovaldo ili Godišnja doba u gradu”, 1963.) i bajkovito-alegorijskog nadahnuća u trilogiji “Naši preci”, napisanoj sredinom pedesetih. To su ujedno i godine u kojima Calvino prikuplja talijanske narodne bajke, te ih objavljuje pod naslovom “Talijanske bajke” (1956.). Premda ne prestaje pratiti talijanski društveni i osobito politički život (“Dan jednog promatrača”, 1963.), šezdesetih godina, pod utjecajem novih teorijskih spoznaja, Calvino trajno usmjerava svoje pripovijedanje prema eksperimentalnim i izrazito samosvjesnim književnim strukturama. Uslijedit će tako žanrovski hibridna kombinatorička djela, kao što su “Kozmikomike” (1965.), “Te s nulom”, “Sjećanje svijeta”, “Nevidljivi gradovi” (1972.) i “Dvorac ukrštenih sudbina” (1973.), u kojima autor nastoji pomiriti semiotičke i strukturalističke spoznaje o književnoj komunikaciji s vlastitim prosvjetiteljskim poimanjem književnosti, odnosno njezine civilizacijske i etičke uloge. Iz istog teorijskog ozračja proizaći će i uspješno kombiniranje naratološke problematike pisanja i čitanja romana s obrascima popularne žanrovske proze u svjetskom bestseleru “Ako jedne zimske noći neki putnik” (1979.). Usporedno s pripovjednim djelima, Calvino je napisao i objavio brojne eseje: osim svjetski poznatih “Američkih predavanja” (tiskanih posthumno 1988.), za razumijevanje njegova opusa i talijanskoga kulturnog konteksta važna je esejistička zbirka “Kamen šutnje” (1980.). Uloga epiloga u opusu ovoga plodnog pisca pripast će zbirci filozofskih priča pod naslovom “Palomar” (1983.). Posthumno prvo izlazi nedovršena knjiga pripovijesti (“Pod suncem jaguara”, 1986.), zatim nekoliko izdanja autobiografskih zapisa, te kritički eseji pod naslovom “Tuđe knjige” (1991.) i “Zašto čitati klasike” (1995.).