Jednog sam poslijepodneva u žurbi utrčala u jednu poslovnu zgradu i uskočila u dizalo koje je čekalo. Dok sam ulazila, na tren sam neočekivano samu sebe vidjela u sigurnosnom ogledalu. Moj je mozak u tom trenutku učinio nešto čudno – u djeliću sekunde odaslao je poruku: “Hej! Poznaješ je. To je naša prijateljica!”
U svijetu podatnom poput gline, gdje se sve, od atoma do stanica, mijenja kako bi odgovaralo našim uvjerenjima, ograničeni smo samo načinom na koji razmišljamo o sebi u tom svijetu.
U konačnici, nije loše prošlo: valja se pitati kakav bismo gadget danas nosili na sebi da je Isus bio nabijen na kolac, ili da mu je odrubljena glava.
A tu je i ono veliko pitanje na koje još nitko nije odgovorio: što je bilo prije početka i što će biti nakon kraja? Uzbudljiva je činjenica da su ta velika pitanja još uvijek otvorena. Nitko, zapravo, još nije spoznao ništa iznimno važno – još uvijek trebamo doznati mnogo toga.
Tada je Olive osjetila nešto što više nije očekivala: iznenadnu pohlepu za životom. Vidjela je dražesne blijede oblake, nebo plavo kao različak, novo zelenilo na poljima i golemu površinu vode. S visine se sve činilo zadivljujuće, čudesno. Sjetila se što je nada i to je bilo to.
...glavna će prepreka uvijek biti to što ne znamo biti prisutni u samima sebi. Kako da budemo prisutni na mjestima na kojima ne želimo biti prisutni? Kako da budemo prisutni na mjestima od kojih samo želimo pobjeći? Ta mjesta koja mrzimo mjesta su na kojima nikad nismo naučili biti, situacije u kojima nam nitko nije pokazao kako da se suočimo s njima, nego smo naučili bježati od njih. Moramo razvijati sposobnost da opet budemo ondje. Ako možemo biti prisutni u toj boli, u kojoj nikad prije nismo bili, počet ćemo nalaziti svoju snagu.
Osim ovoga svijeta postojalo je i jedno drugo carstvo, nalik hramu u kojemu bi svatko tko u njega uđe bio preobražen i iznenada svladan vizijom čitavoga kozmosa, te bi se mogao samo čuditi i diviti, zaboravivši samoga sebe. Ovdje je živio „Drugi“, koji je poznavao Boga kao skrivenu, osobnu i istodobno nadosobnu tajnu. Ovdje ništa nije dijelilo čovjeka od Boga. Zaista, tu se činilo kao da ljudskim um istodobno s Bogom gleda dolje na Kreaciju.
Ako ljudska (duša) jest nešto, onda mora da je nezamislivo kompleksna i raznolika, tako da joj nije moguće prići posredstvom puke psihologije nagona. Samo u čudu i sa strahopoštovanjem mogu gledati u dubine i visine naše psihičke prirode. Njezin izvanprostorni univerzum skriva u sebi jedno neizrecivo obilje slika koje su se nakupile tijekom milijuna godina razvoja života i učvrstile u organizmu. Moja svijest je poput oka koje prodire do najudaljenijih prostora, no psihički ne-ego je ono što ih ispunjava s izvanprostornim slikama. (...) Uz ovu sliku postavio bih prizor zvjezdanog neba noću, jer jedini ekvivalent univerzuma u nama je univerzum izvan nas, i upravo kao što do ovoga svijeta dopirem preko medija tijela, tako do onoga svijeta dopirem preko medija psihe.
U sjenkama Troposfere doista ne pronađoh ni sreće ni zadovoljstva. Pa ipak sam ondje osjetio ponešto od onoga što ptica osjeća dok leprša zrakom, jer dok sam tumarao tim novim svijetom, znao sam da sam posve slobodan. I premda sam u svijetu tjelesnoga doživio neuspjeh, u svijetu uma letio sam, možda ne onako kako to ptica čini, ali zasigurno kao čovjek koji velikom brzinom prelazi preko beskraja obloga kamenja koje vodi preko rijeke, gdje je svaki kamen odskočna daska koja zapravo pruža mogućnost doskakivanja na brojne druge.
Zaljubiti se znači reći ti koliko si mi mio jer mi tako dražesno držiš zrcalo u kojem se ogledam kako bih shvatila koliko se volim.
Kad trebam drugoga kako bih opstala, odnos postaje ovisnički. A u ovisnosti se ne može birati.A bez izbora nema slobode.A bez slobode nema prave ljubavi.A bez prave ljubavi možda će biti brakova, ali neće biti parova.