Strah je glavni sastojak boli. Zbog njega bol boli. Maknite strah i ostaje vam samo osjećaj.

Tako na primjer... postoje čestice koje bez ikakvih problema prolaze kroz zidove. Postoje parovi čestica koje se doimaju povezano, koje su na neki način povezane čak i kad su razdvojene, udaljene milijunima kilometara. Einstein je to prozvao „sablasnim djelovanjem na daljinu“, a zatim odbacio, jer to kao da je nametalo zaključak da informacija može putovati brže od svjetlosti.

Ako zamisliš prvobitnu česticu, ono što je „puknulo“ prije četrnaest milijarda godina... Ta bi čestica trebala biti poput bilo koje druge. Imala bi valnu funkciju – čitav niz mogućnosti vezanih uz to gdje je bila i što je činila. (...) A promatrač smješten izvan svemira jednostavno bi morao biti Bog. Možda je dakle Bog narušio valnu funkciju, koja je tako postala svemir. I opet, drugim riječima, Bog je prvobitnu česticu bacio baš u ovaj svemir u kojem živimo. Kopenhaška interpretacija primijenjena na prvobitnu česticu.

U visokoj peći Velikog praska vodik je bio prvi element koji se oblikovao u užarenoj juhi elektrona i protona. To je pomalo bedast element: za vodik je potreban tek jedan proton i jedan elektron. U nevjerojatno užarenom okružju stvoreni su i izotopi vodika mase dva i tri. Slijedi helij s masom četiri. Nema međutim stabilnog atoma s masom pet. A budući da nema atoma s masom pet, nikome nije jasno kako je uopće uspio nastati ugljik.

Ako su misao i materija sazdane od istoga, kako je onda nastala materija?

Kada u sebi ne osjećamo unutarnje zadovoljstvo, nikakvu sreću ne možemo podijeliti s drugima. Zašto onda mnogi ljudi odgađaju sreću, ostavljajući je za sam kraj?

Nema takvog problema koji ujedno ne nosi dar za tebe. Išćeš probleme jer trebaš njihove darove.

Tada pomisli da, ma koliko život bio neshvatljiv, mi ga vjerojatno provodimo s jedinom željom da se vratimo u pakao koji nas je rodio, i da tamo stanujemo pokraj onoga tko nas je, jednom, iz toga pakla, spasio. Pokuša se upitati otkuda dolazi ta bezumna vjernost užasu, no ne nalazi odgovora. Shvaćala je samo da ništa nije jače od onog instinkta da se vratimo tamo gdje su nas slomili, i da taj trenutak ponavljamo godinama. Misleći samo da onaj tko nas je spasio jednom može to potom činiti zauvijek.

Što je napravljeno, završeno je.

Kao što kaže Ciceron, a njegov je stav bio paradigmatski za velik dio antičke filozofije i još uvijek odzvanja zvukom davnih vremena, “filozofirati znači naučiti kako treba umrijeti”. Prema takvom shvaćanju, glavna zadaća filozofije jest u tome da nas pripremi za smrt, da nas uvježba za njezin dolazak, oblikuje stav spram naše vlastite konačnosti koja se suočava s užasom uništenja bez obećanja o mogućem životu nakon smrti.

I molim vas, zapamtite: ne trebate biti savršeni i bez mane da biste sebi darovali takvu ljubav. Ako budete čekali savršenstvo, ono nikad neće doći. Stoga moramo otvoriti vrata svoga srca sebi samima, što god učinili. Kad jednom uđemo, postajemo savršeni.

Ako vam je teško reći drugome: „Vrata moga srca otvorena su ti, što god učinio“, tada ta teškoća nije ništa u usporedbi s tim da kažemo sami sebi: „Sebi, s kojim sam toliko blizak dugo, dugo vremena, meni – vrata moga srca i meni su otvorena, cijelome meni, što god učinio“.