Osjetiti utjecaj mrtvih u svijetu nije nikakva halucinacija, kao što nije metafora slušati disanje ledenjaka.
Nemoj me krivo shvatiti: nisam ja još toliko slab da pokleknem pred tlapnjama straha, gotovo isto toliko besmislenim koliko su besmislene i tlapnje nade, a svakako mnogo mučnije od njih. Ako već treba da se zavaravam, radije ću se zavaravati u samopouzdanju; ništa više neću izgubiti a manje ću patiti.
Možda je Schliemannova poruka da se može naći samo ono što se traži. Ili drukčije rečeno, da bi čovjek nešto pronašao, mora prije toga iskreno sanjati o tome. Dođe doba kad čovjek nema izbora i mora se pomiriti sa Schliemannovim sindromom.
Kad je Heinrich Schliemann imao sedam godina otac mu je darovao Ilijadu i od toga trenutka tom je malom vizionaru bilo savršeno jasno da će njegova sudbina na ovome svijetu biti naći ruševine Troje. Trebalo mu je 40 godina, ali održao je obećanje.
Ovo nije roman. Nije niti pripovijetka. To je priča. Započinje s čovjekom koji obilazi svijet, a završava smirujućim jezerom za vjetrovita dana. Čovjek se zove Hervé Joncour. Ime jezera nije poznato. Moglo bi se reći da je to ljubavna priča. No, da je samo to, ne bi bila ni vrijedna pripovijedanja.
Ako nije nikada naša greška, ne možemo preuzeti odgovornost za posljedice. Ako ne možemo preuzeti odgovornost, osuđeni smo na to da uvijek budemo njezine žrtve.
Svaka točka svakoga od nas poklapala se sa svakom točkom bilo koga drugoga u jednoj jedinoj točki, a to je bila ona u kojoj smo se svi nalazili. (…) Koliko nas je bilo? Eh, nikad to nisam mogao ni približno pojmiti. Da bismo se prebrojili moramo se bar malo odvojiti jedan od drugoga, dok smo mi naprotiv svi zauzimali tu jednu te istu točku.