„Siromašna?“ reče Babette. Nasmiješi se u sebi. „Ne, nikada neću biti siromašna. Kažem vam, ja sam velika umjetnica. A veliki umjetnik, mesdames, nije nikada siromašan. Mi veliki umjetnici, mesdames, dobili smo nešto o čemu vi drugi ništa ne znate.“

Ljubav je doista svemoćna. Ili da budem precizan, ljubav nam otkriva moć koja je oduvijek bila u nama. Zahvaljujući njoj, i jedino njoj, naš um može razbaštiniti horizonte, oteti im njihovu prirodnu ulogu krajnjih granica i dati nam da rasplešemo bezgraničnost. Zamislite bezgraničnost kako pleše vašim umom… Pokušajte. Jer upravo je taj ples, taj britki i jezičavi ples jedan od vrhunskih poklona ljubavi.

Jer vjernost nije ljudsko nego božansko pitanje.

Što će učiniti crkva ako nikada više nitko ne umre, Nikada više mnogo je vremena, čak i ako je riječ o smrti, gospodine premijeru, Mislim da mi niste odgovorili na pitanje, eminencijo, Dopustite da vam uzvratim istim pitanjem, što će učiniti država ako nikada više nitko ne umre, Država će pokušati preživjeti, iako sumnjam da će joj to uspjeti, ali crkva, Crkva se, gospodine premijeru, u toj mjeri navikla na vječne odgovore da je ne mogu zamisliti kako daje odgovore bilo kakve druge vrste...

Svađa ju je zapanjila, jer je otkrila ne samo kako on jedva čeka neprijatelja nego i kako ni ona ne može popustiti u raspravi koja se razmahala do gnjeva. Ni jedno od njih dvoje nije se htjelo povući, oboje su se zagriženo držali svojih načela.
Pa zar ne možeš podnijeti da su ljudi drukčiji, zašto ti je to tako važno?
Ako ovo nije važno, ništa nije.

Bog nije konrektan, ali je temelj sve konrektne stvarnosti.

Ptice nisu kao ideje. One jesu ideje.

Neobično je bilo što je još tad nešto shvatila; da će taj gotovo naelektrizirani naboj tog trenutka zauvijek ostati dijelom njezina života. Bit će tu za nju, naravno, ne uvijek, ali nešto na što se možeš osvrnuti i u što možeš vjerovati. Nešto je mogla saznati o sebi... osjećala je zastrašujuću moć ljubavi.

Bez doživljaja prirodne ljepote čovjeku prijeti opasnost da duševno uvene. Možda se najvažnija psihička funkcija drugih organizama sastoji čak i u tome da nas ljude mire s našom boli, našom usamljenošću, našom prolaznošću. Jer, temeljna oznaka prirode je činjenica da ona svaki put ponovno oživi, da se i najveća katastrofa nakon kratkog vremena ponovno pretvori u cvat, a time i u nadu za nas same.

Umorili su se od tih osoba punih stremljenja koje nikad ne popuštaju.

...Jer svatko od vas ima svoju vlastitu smrt, nosi je sa sobom na skrovitom mjestu od rođenja, ona pripada tebi, ti pripadaš njoj...

Ali život u koji je povela samu sebe možda joj neće dati nikoga na koga će se ljutiti, nikoga tko joj bilo što duguje, nikoga koga bi njezini postupci, što god radila, razdragali ili kažnjavali ili na bilo koji način istinski na njega utjecali. Njezini bi osjećaji mogli postati nevažni bilo kome osim njoj samoj, a opet bi bujali u njoj, stežući joj srce i dah.