Pero Kvesić - Erotika je sveprisutna, ali stvarni spolni život mladih siromašniji je nego ikada

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar
Fotografija Privatna arhiva

Pero Kvesić prvi je dobitnik nagrade "Zvonimir Milčec" za urbanu prozu koju je ove godine uspostavio Gornjogradski književni festival, a u obrazloženju nagrade stoji da je svojim zbirkom priča "Uvod u Peru K.", objavljenom 1975., Kvesić odredio smjer kojim će se razvijati urbana proza. Direktor Gornjogradskog književnog festivala Marijan Grakalić o prvom dobitniku nagrade je rekao: "Isto kao što je Milčec u svojim djelima opisivao prohujale nemire i život Zagreba u desetljećima prije toga, tako je i Kvesić u svojim pričama i književnim djelima pisao i piše o nekim novim klincima izbjegavajući stereotipe, razvijajući snažni senzibilitet za otvorenost i otklon od malograđanštine."

Za Peru Kvesića 2016. je vrlo produktivna godina, jer je objavio novu knjigu "Pisac prostih priča" i snimio dokumentarni film "Dum spiro spero", koji osvaja nagrade na svim festivalima na kojima se pojavi.


* U obrazloženju nagrade "Zvonimir Milčec" kaže se da je "Uvod u Peru K." odredio smjer kojim će se razvijati urbana proza. Kako ocjenjujete razvoj urbane proze od tada do danas?

- Od 1975. do danas mnogo se toga promijenilo, pa ni literatura nije izuzetak. Kao prvo, kad god imam priliku spomenuti ne propustim naglasiti da vjerujem da nikada nismo imali bolju, u smislu kvalitete i kvantitete, tekuću književnu produkciju. Po mom računu imamo otprilike pedesetak kvalitetnih autora koji kontinuirano stvaraju i još dvadesetak koji se povremeno jave, a u rangu su onog najboljeg što se piše u svijetu. Druga je priča zašto se u javnosti za njih ne zna, pa ako se slučajno i sazna za kojega od njih, do njegovih knjiga je uglavnom teško doći.

Gotovo svi ti pisci su urbani pisci (naravno, uračunavam i književnice). Oni nisu došli u grad da ga upoznaju, osvoje ili u njemu stradaju, njima je grad prirodni ambijent, čak i kad se nađu na području bez signala ili u Poskokovoj Dragi. Ne pada mi na pamet itko od tih književnica i književnika da nije urbani pisac, čak i ako im literatura ne nosi pečat te urbanosti.


* "Uvod u Peru K." dosad je objavljen u četiri izdanja, a na naslovnici najnovijeg, objavljenog 2009., istaknuta je rečenica iz recenzije Igora Mandića, koja glasi: "Ove priče ne valjaju ništa, ali…". Je li ta rečenica preporuka ili kritika? Zašto vas Mandić nije volio?

- U pregovorima sam da se uskoro pojavi i peto izdanje "Uvoda u Peru K." i to - ako bude sreće - na kioscima, da se napokon pojavi gdje mu je i mjesto. S Igorom Mandićem gotovo svake subote ili nedjelje sjednem na piće na Britanskom trgu. Rečenica koja vam je privukla pozornost zapravo je dio jedne opširnije priče u kojoj značajnu ulogu ima i Veselko Tenžera, a priča ima više razina. Na jednoj razini je to primjer kako se pokatkad tekst može otrgnuti autoru. Igor je započeo svoj prikaz tom rečenicom koja je točno odražavala njegov stav nakon što je pročitao knjigu, no kad je kroz tekst to obrazlagao dovelo ga je do zaključka da treba pisati upravo onako kako je napisan "Uvod", pa je posljednja rečenica kritike krajnje afirmativna i pobija početnu.


* U knjizi "Pisac prostih priča" objavili ste jedan svoj davno napisani tekst koji nikad nije ugledao svjetlo dana jer se magazin Erotika u kojem ste radili te 1990. godine ugasio. Primjećujete li da se danas, četvrt stoljeća poslije, vraća zanimanje za erotiku? U smislu istraživanja i razumijevanja, naravno, a ne konzumacije.

- Zanimanje za erotiku nikad nije jenjalo. Uostalom, "…da nije ljubavi ne bi svijeta bilo!" Pitanje je samo koliko je prisutna u javnosti i na koji način se tretira, međutim ni pitanje "konzumacije" nije neupitno. S jedne strane, erotski su sadržaji i poticaji prisutniji u javnosti nego ikada, pornografija je ne samo dostupna nego ju je na internetu teško izbjeći, a s druge u onome što se propagira postoji velika naslaga predrasuda, neznanja i nerazumijevanja, što uvelike opterećuje "konzumente", pa nisu začuđujući rezultati nedavnih istraživanja da je stvarni spolni život mlade generacije kod nas i u svijetu siromašniji nego ijednoj prethodnoj generaciji u povijesti. To je zabrinjavajući trend jer vodi, između ostaloga, i do stvarnih demografskih manjkova.


* Film "Dum spiro spero", u kojem potpisujete scenarij, režiju i kameru, osvojio je nekoliko nagrada na festivalima dokumentarnog filma. Zašto ste snimili film? Je li vas iznenadio njegov uspjeh? Što ste očekivali kad ste ga snimali?

- Film je na tri najznačajnija domaća filmska festivala dobio najznačajnije nagrade koje dokumentarni film može dobiti, a od sljedećeg mjeseca počinje se prikazivati i na internacionalnim festivalima, pa ćemo vidjeti kako će ondje proći. Zapravo je već sad dobro prošao. Prvog studenog bit će prikazan na festivalu u Leipzigu, jednoj od najuglednijih europskih smotri dokumentarnog filma. Dapače, ondje se prikaže stotinjak, dvjestotinjak ili više filmova, no svega ih je dvanaest u službenoj internacionalnoj konkurenciji za nagrade, a među njima i "Dum spiro spero", tako da je već samo uvrštenje u konkurenciju veliko priznanje.

Sve ovo što se događa s filmom nakon što je zgotovljen uvelike me iznenadilo jer nisam to očekivao, ali i nije jer nisam očekivao baš ništa, osim što sam imao razumljivu želju da film vidi što više ljudi. Snimio sam ga prvenstveno zato jer mi se pružila prilika da ga snimim, a davnašnja mi je želja bila da se bavim filmom na način koji bi me radovao. Film mi je mladenačka ljubav i petljao sam s njim i ranije, ali je to uvijek završavalo tako da sam zbog nečega bio razočaran, pa se može reći da je to bila neuslišana ljubav. Međutim ovaj put sve je krenulo drugačije, pa je - za sada - i završilo drugačije, a - kako rekoh - još nije završilo nego je zapravo tek počelo.

Film se na neki način snimao sam od sebe: počeo se snimati ranije nego sam posao svjestan da ga snimam, bez ikakvih mojih namjera, planova, pa ni očekivanja. Suvremeni digitalni fotoaparati mogu bilježiti i filmske scene, pa kako ja već decenijama uvijek imam fotoaparat uza se, u mojoj arhivi se počelo gomilati sve više snimljenih filmskih klipića. U nastojanju da uvedem red među te scene, na disku kompjutora počeo sam ih organizirati tako da se među njima mogu snaći i odjednom je jedno od tih grupiranja postalo više od puke nakupine scena. Pojavio se smisao, okosnica, priča… Usredotočio sam se na jednu od tih priča snimljenih isključivo za privatne namjere i odjednom je preda mnom bio gotovo gotov film, trebalo ga je samo tehnički prilagoditi za prikazivanje u javnosti…


* Crtić "Mali leteći medvjedići" o ekologiji i prijateljstvu, za koji ste napisali scenarij, odgojio je generacije u Hrvatskoj, a prikazan je i u 100 stranih zemalja. Kako je došlo do snimanja crtića u hrvatsko-kanadskoj produkciji? Možemo li očekivati nove nastavke ili reprize na nekoj od televizija u Hrvatskoj?

- Odgovor zahtijeva kraći uvod. Jugoslavija je svojevremeno bila poznata u svijetu po nekim sportskim uspjesima: Miroslav Cerar, Bogdan Križaj, Marijana Beneš… pa neki nogometaši, međutim se u svijetu pojam Jugoslavije vezivao u manji broj svjetski poznatih pojmova koji su je definirali: Tito, Dubrovnik, Zagrebački kvartet, naivno slikarstvo, filozofska škola Praxis, samoupravljanje, Lado, partizani i Zagreb-film. Zanimljivo, zapravo su svi ti najjači aduti Jugoslavije zapravo bili iz Hrvatske.

Zagreb-film je desetljećima bio jedna od najpoznatijih svjetskih produkcijskih kuća animiranog filma, jedina stvarna alternativa Disneyju, ugledna i utjecajna. Sredinom osamdesetih godina naš jedini oskarovac Duško Vukotić došao je na zamisao da se taj ugled realizira i na komercijalnom planu izradom serije koja bi se prodala širom svijeta. Od mene je tražio da autorski osmislim tu seriju: da smislim što će se u njoj uopće događati.

Kanadski producent donio je u Zagreb devet milijuna dolara i nekoliko stotina ljudi je nekoliko godina radilo na tom projektu. Kroz taj posao je Zagreb-film postao tehnički i organizacijski sposoban da izvede i naredne takve poduhvate, a skupo je platio i iskustva kako financijski voditi tako zamašne projekte. Nažalost, kad su "Medvjedići" završeni, kod nas su se dogodili svi oni slomovi, pretumbacije i novi počeci koje skupno možemo nazvati "devedeseta", kad nikome nije bilo do animiranih filmova. Zagreb-film se praktički raspao, Dušanu Vukotiću je čak zabranjeno ulaziti u zgradu, produkcija je stala… Zagreb-film se od toga do danas nije oporavio, a kamoli da bi stigao nadoknaditi propušteno, tako da je najveća slabost "Malih letećih medvjeda" što nakon njih nisu uslijedile druge takve serije.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu