Damir Zlatar Frey - 'Stanzia Grande' je gotički roman, crn, mističan i surov

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Dramski i operni redatelj, scenarist i koreograf Damir Zlatar Frey nedavno je na pozornici osječkog HNK postavio autorsko djelo “Krvavi svatovi”, prema tragediji Federica Garcíje Lorce, dok je književnik Damr Zlatar Frey predstavio svoj roman “Stanzia Grande”. Tko poznaje kazališni opus Damira Zlatar Freya bit će uvjeren da je Frey redatelj koji piše, dok bi ga onaj tko prati njegovo književno stvaralaštvo jednako tako mogao smatrati spisateljem koji režira.

“Stanzia Grande” drugi je Freyev roman, nakon “Kristalnog kardinala” objavljenog 2014. godine, kojim je Frey kritičarima dokazao svoju spisateljsku nadarenost. U “Stanziji” tema je ponovno velika, štoviše veća od života – ljubav koja traje i preko smrti, a anđela pretvara u demona koji bi i vječni život ponudio kako bi se približio tjelesnom užitku. Zlatar Frey toliko samouvjereno i živopisno opisuje strasti, uživanje u jelu, ljubavi i raskoši, a i demonske kušnje tako da čitatelj, kad zaklopi knjigu, ostaje fasciniran svemirom koji se u njoj nalazi.


* Je li trebalo hrabrosti da svijetu ogrezlom u materijalizam predstavite nesretno zaljubljenog palog anđela koji bi se zbog ljubavi odrekao vječnosti? Kako je publika prihvatila roman ”Stanzia Grande”?

- Znao sam da me čeka dugo i teško putovanje. Na tom putu strahovao sam samo hoću li izdržati sve to vrijeme koje je bilo potrebno da se otvori mentalni prostor i u njemu izraste priča. Hoću li imati dovoljno snage, volje, strasti koja je potrebna da bih pratio likove od njihovog nastajanja, njihovo doba odrastanja, zrelosti, odluka i posljedica.

Poznajem anđele, odrastao sam s njima i često sam bio svjedok njihovog posrtanja na vratima vječnosti. Ljubav jest jedan od najsnažnijih nagovještaja vječnosti i mi koji baštinimo vječnost odupirući se gravitaciji, privlačnoj sili Zemlje, konstanti koja je umu nedokučiva i koja nam neprestano odriče tu istu vječnost, u svojim višim sferama u koje nas baš ljubav uzdiže, bivamo neodoljivo privlačni anđelima, kao oni koji su prihvatili tijelo i došli u život živjeti fizički oblik ljubavi. Toliko smo im privlačni da su skloni dati sve da bi dobili ništa… Za čovjeka to nije ništa novo jer on često umjesto svega daje ništa. Drugim riječima, čovjek još nije naučio da zavođenje nije ljubav i to je opasno područje za anđele. Sve u svemu sve su to skliska stepeništa palača kvantne fizike.

Budući da je ”Stanziju” teško dobiti u knjižnici, da postoje predbilježbe i red za čitanje, mogli bismo zaključiti da je postigla velik uspjeh kod čitatelja.


* I prije ”Majstora i Margarite”, ”Vještica iz Eastwicka” i ”Stanzije Grande”, ženska opsjednutost bila je za književnike atraktivna tema, tim intrigantnija što je u njihovoj blizini uvijek fatalni demon. Nije li pravi izazov za književnika zapravo šarm demona, koji izaziva suosjećanje, dok ženski lik ostaje zasjenjen, iako je pokretač radnje?

- Mišljenja sam da roman ”Stanzia Grande” nudi čitatelju mogućnost izbora, naime hoće li putovati ruku pod ruku s anđelom ili s demonom. Kasnije se pokaže da je taj izbor zapravo varka, da ne postoji, jer duboko u anđelu spava demon, a u demonu anđeo. Ta se matrica ponavlja u svemu gradeći kolosalne kulise među kojima se emitira život kao takav. Nema glavnih i manje glavnih likova u takvom svijetu jer jedan proizlazi iz drugoga pa tako ne postoje sjene ni zasjenjenja.


* Od kazališnog redatelja očekivali bismo više dijaloga, no ”Stanzia Grande” roman je klasične strukture, s raskošnim opisima i unutarnjim monolozima, koji ni po čemu ne odaje da ga je pisao kazališni redatelj navikao na didaskalije. Što redatelju u vama znači pisanje, a kako pisca obogaćuje redatelj?

- U kazalištu sam naučio baratati ekonomijama, odnosima, tišinama i zvukom, balansom teksta i muzike, izgovorenog i nijemog, osvjetljenog i tamnog, anatomijama likova, odnosa, znakova i prostora. Nije me zanimalo otkrivati neku novu formu, već sam nastojao u teškom i strogom klasičnom okviru posijati svoju priču.

Ali ”Stanzia” ima samo elemente klasičnog romana, čvrstu radnju, dugo trajanje radnje.... Ona je istovremeno i moderni roman jer je kao takvu nose ulazak u svijet podsvijesti, unutrašnji monolog-solilokvij, psihološko vrijeme različito od stvarnog vremena… Težište modernog romana je na likovima, a oni su u ”Stanziji” zakon. Zatim tema... traganje za životnim smislom, promišljanje o sebi, o svijetu, ali i aktualnim društvenim pitanjima – to je sve ”Stanzia”.

Ovdje nema temelja za razgovor o jednostavnosti koja karakterizira klasični roman! Moderni roman, naprotiv, ide u dublja značenja uz upotrebu simbola, metafora i čitave palete stilskih figura – to je metajezik! Dakle ”Stanzia Grande” nosi značajke klasičnog i suvremenog romana jer je višeznačne strukture, slojevita do neslućenosti, potpuno otvorena za čitatelja i njegov vlastiti doživljaj i razumijevanje, s izričitim izbjegavanjem apsolutnog kraja.

Nehotice sam se dotaknuo nečega što volimo zvati novodobnim gotičkim romanom. Da ne bude zabune, ja nikada nisam imao namjeru napisati gotički roman, ali on je ispao baš takav – romantičan, crn, raskošan, mističan, dijaboličan, dramatičan, surov u ljubavi, svojoj istini i surov u strasti. Vodeći se ekonomijama i njihovim djelovanjem, nastao je skladan odnos “raskošnih opisa” i dijaloga.

Kada se roman prenosi u medij filma ili kazalište, upravo su ti opisi didaskalije i stepenice u unutarnje monologe, odnose ili dijaloge kojima ovaj roman obiluje. Redatelj je uvijek u odnosu sa suradnicima, bilo da su to glumci, skladatelji, kostimografi ili scenografi koje nagovara na svoju ideju ili ih, drugim riječima, uči svijetu koji želi oživiti. Pri tom postupku odvija se proces u kojem redatelj puno energije ulaže u druge, da bi se ona na koncu njemu vratila ili ne.

Pisac je sam, obraća se samom sebi, osluškuje, prati procese u sebi, bilježi ih i slaže u niz, rađa, oživljava i usmrćuje prema svojem izboru i sudu. Istiskuje iz sebe događaje, likove, stvara odnose, zaljubljuje se u svoje likove, dijeli njihove sudbine… Sve je u njemu i on je u svemu. Biti taj koji stvara jest veliki privilegij i blagoslov. Zahvalan sam na tom blagoslovu.

Nisam se povodio idejom prijenosa na film ili u kazalište. Ovakvi su projekti jako skupi. Mislim da kod nas nema novca za tako nešto. No usprkos tome ”Stanzia Grande” je već prenesena u novi medij i slušatelji Hrvatskog radija moći će je od 14. travnja slušati kao radiodramu u pet polusatnih nastavaka. Adaptaciju i dramatizaciju napravila je urednica radiodrame na Hrvatskom radiju Maja Gregl, kojoj je u radu pomogao mladi pisac Siniša Matasović, a seriju radiodrame ”Stanzia Grande” u kojoj nastupaju glumice i glumci hrvatskih kazališta režirao je Dejan Šorak.


* Istri u doba stanzija i suvremenom Zagrebu zajednička je dekadencija i dokolica koje postaju plodno tlo za demonske nasade i hipertrofiju ega. Kako objašnjavate poraznu činjenicu da svijest o ljudskoj cjelovitosti i odgovornosti nije sazrela ni do danas, unatoč svim anđelima i demonima koje smo tijekom povijesti upoznali?

- Čovjek se još bavi sporednim alatima i nije mu na kraj pameti da se bavi sazrijevanjem vlastite svijesti niti da se suočava sa senzacijama kad pred njegovim vlastitim očima mali obični ljudi dobivaju krila, podižu se i lete, ili iz stražnjica onih drugih proviruju dugi crni repovi. Mnoga čuda više ne vidi i ne osjeća današnji čovjek. Ironično, najviše ga zabavlja kada ismijava samoga sebe i ljude koji ga okružuju.

Čovjeka ushićuju igračke koje je stvorio, utakmice, natjecanja, nadmetanje, trgovina svakakvom robom, pa i ljudskim tijelima, slavi se doba bogatih, jačih i moćnih, odlučuje o tuđim životima i sije smrt svemu i svima koji stoje na putu uspona i penjanja na tron pobjednika. Čovjekov pravi cilj i njegovo pravo novodobno zanimanje jest dobitnik, pobjednik, moćnik, gazda.

Svake noći odlazimo leći u nadi da će jutro promijeniti sve. Ali ne: samo od sebe se ne mijenja ništa... I dalje medije zaposjedaju seljačine, mediokriteti, varalice, usidjelice, instant-književnici i instant-urednici, koji i ne čitaju knjige koje uređuju, samozvani kritičari društva i njihovi nepismeni sljedbenici. Provincijalna stada stvaraju, uzvisuju, nameću i slave idole, koji ne trebaju znati ništa, stvoriti ništa, ne raditi suvislo ništa. Bez imalo stida pred neukim svijetom nazivaju i kite sebe primamljivim, prestižnim titulama.

Mlate jezicima praznu slamu kao da je lajanje vrlina. Laju, laju, laju i u sve se razumiju. I dalje se prodaje magla, tvrdi se da je bijelo crno, a crno žuto. Osvećuje se, kolje, kamenuje, muči i ponižava sve drugačije. One koji se izmiču politikama, lobijima i bilo kakvom čoporu i nagonu stada naziva se izrodima, podmeću im se zamke, protiv njih se vode hajke i podmukle otrovne potjere.

O pijandurama se i dalje šuti ili šapuće i javnu riječ dijele oni koji nikad nisu stvorili ništa osim potkradali selo, grad, državu za svoj umrtvljeni duh, prodavali dupe sad lijevo, sad desno ne bi li nepovratno oteli javno dobro, lokal, stan, livadu, komad zida, za svoju osobnu malu kaljužu u što su pretvorili svoje živote. Je li ovo maskenbal ili stara kaljuža jače smrdi? Više nego dovoljno razloga za što brži bijeg u neki drugi svijet…


* Istra je u romanu ”Stanzia Grande” rajski plodna ”Terra rosa”, dok je Zagreb ”grad koji guta tuđe mladosti”. Čime je Zagreb kod vas zaslužio takvo predstavljanje? Nije li za svaki veliki grad tipično da ”guta tuđe mladosti”?

- Nije za svaki grad tipično da guta mladost. Postoje gradovi koji rastu iz nečije mladosti, rađaju se i rastu iz ljudi za ljude. Postoje gradovi koji privlače i poštuju različitosti i upravo te ljudske različitosti bogate gradske krvotoke i stvaraju parkove neslućenih mogućnosti. Postoje gradovi koji zadivljuju svojom prošlošću, samosviješću o njoj i kulturom.

Zagreb je postao grad došljaka, no nije to glavni problem, problem je to da ti dojdeki nikada nisu poštovali, prihvatili i razvijali one vrijednosti koje su se godinama taložile u srcu grada, već su nametnuli jednom lijepom srednjoeuropskom gradu duh provincije iz koje su došli. Ne mareći za nasljeđe koje su tu našli, nametnuli su i još uvijek nameću zakon kamenjara i makije.

Tu se radi o naoko bezopasnoj poetici kozjih staza i brabonjaka, provincijalnoj ambiciji, lukavosti, prevarama, dovitljivostima, iz kojih izbijaju uhodane staze plemenskih klanova, borbi i osveta nad svakim tko je drugačiji, bolji, cjelovitiji od njih samih. Svakodnevno se sučeljavaju duše staklenih koncertnih palača, blještava svjetla pozornica i primitivni zakoni blatnih staza zanemarenih goveda koja napuštena lutaju livadama žderući lošu savjest svojih gospodara nasukanih na vrućem asfaltu. Oni kao da nisu došli potražiti svoju sreću u kulturnom talogu i pameti grada, nego su zgazili taj talog i okupirali grad, uzeli ga, oteli od drugih koji su bili tu da bi imali oni. Oni nisu donijeli ništa, a uzeli su sve.

Kada ga ne brani nitko drugi, grad se brani sam, udara, lomi, grize, jede – u samoobrani je dopušteno sve, pa i to da se jedu i pojedu i nečije mladosti. No nije sve tako kataklizmično oko nas. Vidite, uvijek postoji izbor i on je često indikativan, pa tako na primjer vi pitanje izvlačite iz toga što o gradu govori stanodavka koja podstanarima opisuje totalnu okupacija grada u koji ulaze razne Štefice i Manduše i za tjedan dana postaju Stefany i Many, koje kradu i prisvajaju tuđa prezimena, a odbacuju svoja do bola smiješna, seljačka i nakaradna, pa kad su već u gusarskom pohodu, istim potezom prisvajaju tuđe sudbine, snove i muževe…

Mene koji sam sve to doživio u realnom životu nepojmljivo se više doima Zagreb viđen srcem i očima glavne junakinje, a o tome se, citiram, kaže: “Francesca se nije dala zavesti jezikom svoje zagrebačke gazdarice gospođe Fekonjice, njezine je priče slušala samo iz pristojnosti jer je njoj Zagreb bio lijep, pitom, nasmijan i otvoreni grad. U prvo vrijeme svaki je slobodni sat provodila u nekom od zagrebačkih muzeja, posjećivala velike knjižnice, obožavala je operu i našla sebe izvan teških priča o dojdekima. 'Zašto bi samo oni koji su rođeni ovdje imali ekskluzivno pravo na grad? Volim otvoreni život i otvoreni grad, a Zagreb volim baš zato što je to', rekla je samoj sebi, zagrizla u mekani perec pa po Gundulićevoj krenula put Akademije dramske umjetnosti.”


* Priželjkujete li uprizorenje romana ”Stanzia Grande” u kazalištu ili na filmu?

- Naravno da bi bilo zanimljivo vidjeti Francescu, Marija Morpurga de Nilmu i Asma, palog anđela, na filmskom setu negdje u Istri, Trstu ili Zagrebu. Naravno da bi me usrećile sudbine silnih parobroda koji susreću gradove i ljude u svojim pustolovnim životima. Zamislite samo veliki zlatno-plavi jedrenjak Francesca kako uplovljava u tršćanski Canal Grande i cijeli Trst na nogama je, u gužvi, kako bi ga vidio vlastitim očima. Bila bi to freska o ljubavi i skupocjen projekt bez obzira na to radilo se o filmu, operi ili drami.

Možda postoji trenutak u kojem će se netko zaljubiti u tu ideju, likove, njihove živote i sudbine, silne vrtloge i rojeve suncokreta kojima su bili okruženi Stanzia Grande, Savudrijsko brdo iz kojega je izrasla i onaj greben iznad mora.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu