Guzel Jahina - Na granici života i smrti sve površinsko otpada, ostaje samo čovjek

Razgovarala Nermina Husković
Prevela knjigu i intervju Tatjana Radmilo
Fotografije ELKOST Agency i poufe.ru

U zimu 1930. ggodine u tatarskom selu Julbašu Zulejhina muža ubijaju komunisti pod optužbom da je kulak, a ona, samo sa zavežljajem, biva prognana u nepoznato. Nakon dugog i iscrpljujućeg putovanja Zulejhin se život mijenja iz temelja, a sva dotad naučena pravila gube na važnosti. Zajedno sa šačicom preseljenika, Zulejha je prisiljena prilagoditi se surovim životnim uvjetima tajge uz obalu rijeke Angare. Pored sitne, zelenooke Tatarke u toj su se šarolikoj zajednici obrele najrazličitije osobnosti i profesije – poludjeli liječnik, nekoć uspješni slikar, obrazovani građanski par iz Lenjingrada, beskrupulozni kriminalac – a svima njima na čelu je naočiti komandant Ignatov, ubojica Zulejhina muža...

Tako počinje debitantski roman “Zulejha otvara oči“ ruske književnice Guzel Jahina koji je u Hrvatskoj upravo objavila nakladnička kuća Hena com. Jahina majstorski opisuje jedan od najokrutnijih političkih trenutaka u povijesti SSSR-a i veliča volju za životom, žrtvu, hrabrost – i ljubav. To su prepoznali i čitatelji pa je roman već prevedan na 29 jezika.

Guzel Jahina (r. 1977., Kazanj) ruska je književnica i scenaristica tatarskih korijena. Diplomirala je na odsjeku za strane jezike na Filozofskom fakultetu, a nakon toga na Moskovskoj filmskoj školi. Radila je u sektoru odnosa s javnošću i u marketingu. Kratke priče i poezija objavljivani su joj u brojnim književnim časopisima. S njom je za portal Najbolje knjige razgovarala njezina hrvatska urednica Nermina Husković, a intervju je prevela njezina prevoditeljica na hrvatski jezik Tatjana Radmilo.


* Napisali ste snažan i opsežan roman u središtu kojega je tatarska seljanka gurnuta u brutalan splet okolnosti, prvo raskulačivanja a potom i progonstva u Sibir, u jednom od najgorih i najtragičnijih povijesnih razdoblja u Sovjetskom Savezu. Odakle Vam ideja za “Zulejhu“, koji je bio prvotni motiv za pisanje tog romana?

– U siječnju 1930. godine u SSSR-u je započela masovna kampanja protiv dobrostojećih seljaka – ljudima su oduzimali imovinu i preseljavali ih u daleke, nenastanjene krajeve Sovjetskog Saveza: Sibir, krajnji sjever Rusije, Kazahstan, gorje Altaj. Moj roman govori o tim događajima. Oni su dotakli sve seljačko stanovništvo SSSR-a: tri milijuna stanovnika bilo je raskulačeno, šest milijuna prošlo je kroz takozvana “radna naselja“ (posebna naselja za prognane). Moja je baka bila jedna od tih šest milijuna. U siječnju 1930. godine njeni su roditelji bili raskulačeni kad je njoj samoj bilo sedam godina. Poveli su ih na put: iz njihova sela do Kazanja na konjima, nakon čega su dugo putovali željeznicom do Krasnojarska, te dalje rijekom Jenisej do Angare.

Baka je cijelo svoje djetinjstvo i mladost provela u sibirskom progonstvu. Ondje je završila pedagoški fakultet i tek se 1946. godine vratila u rodno selo. Počela je predavati ruski jezik u nižim razredima osnovne škole; upoznala je djeda, koji je bio učitelj njemačkog i ravnatelj škole. Tada je počeo bakin treći život: prvi je bio u selu do progona, drugi u Sibiru, treći – miran, s djecom, unucima, zahvalnim učenicima...

U početku me zanimala samo tema Staljinove represije, isključivo kako bih i sama razumjela, osjetila, zamislila što je baka proživjela u progonstvu. Mnogo kasnije palo mi je na pamet da napišem knjigu. Zbog toga je ova priča za mene veoma osobna.

 



Međutim, roman nije u potpunosti biografski – moja junakinja tek lagano podsjeća na moju baku. Na početku romana junakinji je već 30 godina jer mi je mnogo zanimljivije bilo pripovijedati o tome kako se mijenja već odrasla žena. Iz bakina sam života uzela vremensko razdoblje (1930. – 1946.) i rutu putovanja: selo – Kazanj – Krasnojarsk – rijeka Angara – zabito mjesto u tajgi u koje su bacili ljude bez sredstava za život. Tu su još i dvije stvarne epizode: potonuće barže u kojoj je bilo nekoliko stotina zatvorenika, zaključanih pod palubom, posred rijeke i druga, manja o tome kako je baku matematici iz vlastitog udžbenika podučavao profesor u progonstvu. Kod pisanja teksta najteže je bilo posložiti osobne priče junaka oko te okosnice. Naravno da u romanu postoji i autorska mašta – ipak je to umjetničko djelo, a ne udžbenik iz povijesti.

Htjela sam pisati o metamorfozi poganske spoznaje u suvremeno, mentalno putovanje junakinje iz prošlosti u sadašnjost. Zato je glavna junakinja i bila takva od samog početka – žena koja je duboko zarobljena u arhaičnom svijetu, negdje u srednjem vijeku, koja se postepeno iščeprkava iz tog srednjevjekovlja dok uči kako biti slobodna i voljeti. Niz tragedija koje joj se događaju na čudesan je način vode do unutarnjeg oslobođenja te je uvelike mijenjaju kao osobu.


* Na koji ste se način pripremali za pisanje romana i koliko ste istraživali povijesnu građu?

– “Zulejha otvara oči“ nije ljetopis o raskulačivanju, nego književno djelo s izmišljenom, strukturiranom fabulom. Pritom su u njemu sve povijesne pojedinosti pomno razrađene. Htjela sam napisati priču koja će biti istinita u najvećoj mogućoj mjeri na razini povijesnih događaja i pojedinosti iz života onog vremena, a istovremeno i priču koja funkcionira na dramaturškoj i mitološkoj razini.
Nakon što je roman bio napisan provjerili smo činjenice: jedan je povjesničar pročitao rukopis radi provjere mogućih netočnih podataka, no nije pronašao nikakve veće pogreške.

Prvi i glavni izvor prilikom pisanja romana – čak ne samih informacija, već inspiracije – bila su sjećanja moje bake o sibirskom progonstvu. Ona je opširno pripovijedala o tome kako su preseljenike iskrcali na obalu Angare, u zabitoj tajgi, te im naredili da izgrade naselje. O tome kako su iscrpljeni ljudi kopali zemunice i u njima živjeli. Bojali su se ići u bolnicu i uzimati prepisane im lijekove jer se stalno govorilo da je medicinskom osoblju bilo naređeno ubiti svu djecu u naselju. O tome kako je cvijeće procvjetalo u proljeće. O tome kako su u tajgi brali nordijske kupine – činilo im se da nema ukusnijih bobica.

 

 

To je ono što sam htjela prenijeti: s jedne strane – užas i mrak, težak život u sibirskoj tajgi; a s druge – neke svijetle trenutke. Osobito sam željela iskazati taj duh bratstva koji je baka opisivala: što su ljudi dulje živjeli u naselju, to su se više zbližavali. Baka je od tamo otišla 1946. godine, no do kraja života dopisivala se s bivšim prijateljima iz progonstva. Ta je veza bila jača od rodbinske. Stoga je naselje prognanika u romanu “Zulejha otvara oči“ Noina arka. Seljaci, kažnjenici, inteligencija, muslimani i kršćani, vjernici i nevjernici prisiljeni su se držati zajedno ne bi li preživjeli…

U biti ovo je roman o ljudima te nema posebni nacionalni predznak. O tome kako je na granici života i smrti sve površinsko – nacionalne i vjerske predrasude, klasna obilježja – otpada s čovjeka. Ostaje samo čovjek, jedan uz drugog, licem u lice.

 



Izvor informacija za pisanje romana bila su i sjećanja raskulačenih i onih koji su prošli kroz GULAG-e. Pročitavši mnogo takvih memoara, shvatila sam koliko je mnogo toga zajedničkog bilo u sudbinama milijuna raskulačenih. Neki momenti, koje nazivam “motivima“, veoma su se često ponavljali: na primjer, motiv “došli su noću i odveli me“, motiv “dugo su nas vozili u vlaku, nismo znali kamo idemo“, motiv “doveli su nas (u sibirsku tajgu, kazašku stepu) i ostavili same, morali smo iskopati zemunice i preživjeti“. Memoari nam omogućavaju pogled “iznutra“ na određeno razdoblje i povijesne događaje, osjet tog vremena.

 

Pročitala sam također i mnogo znanstvenih radova i disertacija, koji, naravno, predstavljaju pogled “izvana“. Danas taj materijal možete pronaći u internetskim, elektronskim knjižnicama.

 

Posebno želim naglasiti okruženje romana. Čini mi se da je dobro poznavanje okruženja – kako su se odijevali, iz čega su jeli i pili, kakvim su puškama pucali, kojim su oruđima obrađivali zemlju – veoma važno. Ono ne samo da tekstu daje na uvjerljivosti, već i samo priča. Na primjer, da bih shvatila kako su se osjećali ljudi u stočnim vagonima tijekom transporta do Sibira, otišla sam u Muzej željezničkog prijevoza na otvorenom. Ondje sam dugo stajala ispred stočnog vagona i zamišljala kako je bilo putovati u tim dupkom napunjenim daščanim vagonima. Tijesni, uski prostor, mali prozorčić, slabe svjetiljke, svjetla je bilo dovoljno tek toliko da se razaznaju lica, sićušna peć buržujka u sredini…

A poseban izvor i informacija, i nadahnuća, i razumijevanja tog vremena bili su mi i filmovi sovjetskih snimatelja o životu seljaka u Rusiji, snimljeni 30-ih godina prošlog stoljeća.


* “Zulejha otvara oči“ je izvedena i kao kazališna predstava koja je požnjela uspjeh, najavljeno je snimanje filma, ali prvotno je “Zulejha“ bila napisana kao scenarij. Kako ste se odlučili preinačiti je u roman?

– Da, “Zulejha“ je u početku bila napisana kao scenarij u sklopu obuke u Moskovskoj školi filma. Scenarij mi je pomogao izgraditi fabulu od početka do kraja, shvatiti povijesne granice i pronaći rješenja za glavne scene. Do tog sam trenutka dvije godine pokušavala napisati roman, međutim zbog neiskustva izgubila sam se u ogromnoj količini informacija, mnogim važnim i nevažnim likovima, pojedinostima, narativnim i tematskim pravcima. Nakon pisanja scenarija bilo mi je jednostavnije pretvoriti povijest u književni tekst.


* U kolikoj se mjeri Zulejhina priča može čitati kao priča o potlačenoj ženi i njezinoj borbi?

– “Zulejha otvara oči“ prva je rečenica romana, a istovremeno i njegov naziv. Ova se rečenica u romanu pojavljuje ukupno četiri puta: četiri se puta junakinja nalazi na drugom mjestu, u drugom okruženju, čak i osvjetljenju: na početku romana oko nje caruje tama, a na kraju zasljepljujuća svjetlost. Naravno, to je metafora junakinjina preobražaja.

Na početku romana Zulejha živi u arhaičnom, srednjevjokovnom svijetu, okružena ljudima koji je ne vole; potlačena je i ponižena do razine robinje; uglavnom komunicira s duhovima. Na kraju romana ona je stanovnica malog međunarodnog naselja; upoznala je voljenog muškarca, rodila je sina, razgovara na stranom jeziku, sama zarađuje hranu i plaću, postala je lovkinja. Ova metamorfoza ne događa joj se odjednom, već tijekom 16 godina radnje romana. Njezino je putovanje iz rodnog sela u daleki Sibir također i mentalno putovanje: iz prošlosti u sadašnjost. Ta je preobrazba bila zamišljena od samog početka – ona je i bila središtem na koje su se nanizali ostali junaci i događaji romana.

 



* Iz romana saznajemo dosta o tatarskim vjerovanjima, običajima, načinu života, hrani. Roman je premrežen snovima i mitološkim elementima. Koliko je to važan dio tatarske kulture?

– Kao i mnoga djeca u Tatarstanu, i ja sam odrasla kao dvojezična, govoreći i tatarski i ruski. Do treće sam godine govorila samo tatarski jezik, i to dvije njegove inačice – “gradsku“ i “seosku“ (razlike nisu velike, uglavnom su leksičkog tipa, ali svejedno postoje). U trećoj sam godini krenula u vrtić, a u moj je život ušao ruski jezik. Moje je obrazovanje bilo na ruskom – kako u školi, tako i na fakultetu. Stoga se danas ruskim služim znatno češće nego tatarskim. Svoje sam prve književne uratke – a pisati sam počela u sedmoj godini – pisala na ruskom jeziku. I sad pišem isključivo na ruskom.

 

 

Ivan Grozni osvojio je Kazanjski kanat i pripojio ga Rusiji 1552. godine. Otad je prošlo već gotovo 500 godina te su sad, nakon mnogih poteškoća, dva naroda napokon u skladu. Zamislite samo: na teritoriju Kazanjskog Kremlja jedna uz drugu stoje džamija i pravoslavna crkva; udio miješanih brakova sklopljenih između tatarskog i ruskog stanovništva stabilan je od sovjetskih vremena i iznosi 30 posto. Usput, moj je suprug Rus, kao i supruga moga brata. Odrastati iz dviju kultura za pisca znači isto što i napajati se s dvaju izvora.

Da, prvi se dio romana može nazvati “nacionalnim“. No dalje, kako se glavna junakinja premješta geografski (tisućama kilometara daleko od rodnog sela u sibirsko progonstvo) i mentalno (iz arhaične prošlosti u sadašnjost), tatarska sastavnica polako nestaje – roman postaje međunarodan, općeljudski.

Narativ romana formiraju dva istočna mita – о ptici šah Simurg i Kur'anski narativ o Jusufu i Zulejhi. Činilo mi se zanimljivim razraditi te mitove u neoubičajenom ključu: putem legende o ptici šah ispripovijedati o jedinstvu sibirskih prognanika, а u narativu o Zulejhi uključiti strasnu ljubav ne prema mladom muškarcu, već prema novorođenom sinu.


* Roman je preveden na 29 jezika, nagrađen je velikim i važnim nagradama. S obzirom na to da ste debitantica, je li vas iznenadio uspjeh romana?

– Naravno da me je zateklo takvo zanimanje za roman. Nisam očekivala da će priča raskulačene Tatarke, koja se događa prije gotovo sto godina u Sibiru, biti zanimljiva čitateljima u drugim državama – Japanu, Iranu ili Americi. Meni je tijekom pisanja teksta važnija bila osobna Zulejhina priča nego politički kontekst – možda je baš ta osobna priča postala zanimljiva i stranim čitateljima.


* Raduje li Vas hrvatski prijevod? Čuli smo da vam se svidjela naša naslovnica?

– Sretna sam što je roman preveden na hrvatski. Naslovnica hrvatske knjige prekrasna je – sunčana, zimska, veoma nježna, a pritom obećavajuća. Iskreno se želim zahvaliti umjetnici. Čini mi se kao da će svi htjeti uzeti s police takvu knjigu i početi je čitati.


* Jeste li možda već posjetili Hrvatsku? Ako ne, biste li voljeli doći i upoznati se s hrvatskim čitateljima?

– Nikad nisam bila u Hrvatskoj i rado ću doći ako mi se ukaže mogućnost.


Roman "Zulejha otvara oči" možete kupiti na ovom linku:
hena-com.hr/knjige/cijena/zulehja-otvara-oci

 

Facebook komentari

Novo u katalogu