Lucija Butković - Emotivno u birokratskom kaosu Kafke i krvavim scenarijima Tarantina

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Crna, pesimistična poezija apokaliptične atmosfere ukoričena pod naslovom “Vučji sat“ donijela je Luciji Butković nagradu “Na vrh jezika“ za 2017. i ovogodišnju promociju knjige. Lucija Butković studira filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i po agilnosti i svestranosti koju demonstrira tipična je predstavnica multitalentirane generacije koja ne pristaje na pasivnost.

Lucija je, naime, pjesnikinja koja će spremno uskočiti u novinarsku ulogu i napraviti intervju s kolegicom ili pak prihvatiti poziv na multimedijski eksperiment. Stoga je na flayerima u klubovima i Lucijino ime na najavama za Zaron, live poetsko-glazbeni nastup Alena Brleka i Emila Andreisa, u polukružnoj dvorani Teatra &TD, kojim se otvara festival Prvi prozak na vrh jezika.

Uoči festivala, s Lucijom Butković razgovaramo o mračnoj atmosferi u njezinoj zbirci poezije “Vučji sat“ i emocijama u postapokalipsi, o književnoj sceni koju oblikuju njezini vršnjaci, o odnosu medija i sadržaja te o motivima mladih koji biraju između iseljavanja i ostanka u Hrvatskoj.


* Osim mraka, strepnje i opomena, nagrađena zbirka poezije “Vučji sat“ donosi i povremeno, ali upadljivo kolektivističko “mi“. Koji su razlozi za prvo lice množine u “Vučjem satu“? Je li kolektiv, pa makar povezan zajedničkom strepnjom, neostvariv pjesnički vapaj, a koliko je realnost u svijetu u kojem je “čovjek čovjeku vuk“?

– Razlozi su vrlo prozaični – uglavnom je riječ o biografskim sličicama koje sam zbog rascijepanosti iskustva prenijela u prvom licu množine. Ako sam, primjerice, sa sestrom tumarala ninskom Kraljičinom plažom ili mi se, prilikom noćnog izlaska, beton učinio kao šahovska ploča, logično mi je bilo koristiti tu poziciju jer je riječ o, barem djelomično, zajedničkom iskustvu. U ponekim situacijama, gdje sam htjela rekonstruirati društvene situacije, progovoriti o kozmičkim temama, preuzela sam širu perspektivu koja se u krajnjim granicama može promatrati i kao ona čovječanstva.

Dakako, taj obruč može se proizvoljno savijati, čitatelj u tzv. lirski subjekt, a i u čitavo tijelo pjesme, može upisivati kolektive i značenja do kojih sâm dođe. Ne znam je li suvišno reći – ponekad, ako sam govorila iz prvog lica, nisam uopće govorila o sebi; ako sam pak koristila drugo lice jednine, kanalizirala sam vlastito iskustvo. Načelo kojim sam se vodila prilikom stvaranja bila je igra – perspektivama, ekonomičnošću odnosno širinom, a i eksplicitnošću stiha.

Strepnja o kojoj govorite, pa i ta (vrlo pojednostavljeno rečeno) hobbesovska situacija antagonizma i gluhoće za drugog, prisutna je uvijek kada dođe do zaoštravanja bilo koje vrste, nepredviđenog scenarija u kojem se trenira instinkt za preživljavanje. Također, emocije straha i nepovjerenja u korijenu su svakog čovjeka pa možda i tu leži dio odgovora na pitanje o mi-perspektivi.

Nisam sigurna koji kolektiv pretpostavljate u pitanju, ali mislim da ni za jednim ne bi trebalo vapiti. Načelno, kolektivi su, kao i identiteti, osuđeni da u sebe ugrade niz kompromisa i općih mjesta, pretpostavljam zato da se poravnaju razlike, stvori nekakvo sivo, funkcionalno mjesto. Svjesna sam da se negdje, makar prema biologiji, mora pripadati, ali najvrijednije bi bilo, ma u kojoj masi, zadržati jedan izolirani emotivni prostor, kreativnu iskru, ostati blizu sunca, kao što pjevaju FNC Diverzant.


* Snažan stih, postapokaliptična emotivna pustoš i tehnički pojmovi i odnosi čiji je kontekst razbijen, osobine su vašeg stiha u zbirci “Vučji sat“. U pjesmama ne pristajete na nerazumijevanje stvarnosti i iluziju, pa i po cijenu mašte, čežnje, želja i bilo kakvog zanosa, a ponajmanje romantičnog. Kada su nastajale pjesme u zbirci “Vučji sat“? Pišete li i dalje i jesu li nove pjesme u istom “vučjem“ tonu?

– Pjesmu po kojoj je na kraju zbirka nazvana napisala sam prije otprilike dvije godine, nakon što sam pogledala Bergmanov film “Vargtimmen“ (kod nas je, čini mi se, preveden kao “Vučje doba“). Sumorna pozornica praskozorja kada “najviše ljudi umire, san je najdublji a noćne more najstvarnije“, učinila mi se prikladnom za uprizorenje vlastitih pjesničkih scenarija. Prvi set pjesama koje sam poslala na natječaj “Na vrh jezika“ nastao je u tom naletu pa mi se, prilikom slaganja zbirke, učinilo logičnim slijediti ono što sam detektirala kao prvu tematsku i ugođajnu preokupaciju. Retrospektivno, s obzirom na prisutnost i simboliku vučjeg sata u zbirci, uviđam kako je on svojevrsni tamni koncentrat; sve u tekstu položeno je na točki pucanja, ako ne i onkraj nje.

Društveno prisutne teme nadzora, dehumanizacije i zla u tekstu su hiperbolizirane. Ili su, ovisno o čijoj vizuri, eufemizirane. U svakom slučaju, nastojala sam stvoriti iščašeni svijet kojim će pokoji čitatelj (ako ga bude) moći slobodno šetati, spotičući se pritom o društveni i intimni tamni reljef.

Također, kao što ste primijetili, to jest svijet deziluzioniranog subjekta, ali ne i svijet emotivne pustoši. Štoviše, ne mislim da je emocija inherentna ijednom umjetničkom djelu, ona je prije kanal koji se uspostavlja između djela i recipijenta. Tom logikom, ne vidim zašto se kanal ne bi uspostavio s, primjerice, birokratskim kaosom Kafke, krvavim scenarijima Tarantina ili psihotičnom glazbom Swansa. Isto vrijedi za viziju smaka svijeta. Nastojala sam tekst opskrbiti nabojem, “mesom“, pa i romantikom koju spominjete. Romantičnim očajem, možda je primjerenije reći. Na pamet mi pada američki pisac Cormac McCarthy koji je svojim romanom “Cesta“ pokazao kako su baš u kaosu najžilavije emocije ljubavi, gnjeva i nade. Dakako, trenutno bilježim struju svijesti, nije mi namjera sugerirati kako sam svojim tekstom polučila isti efekt niti ga braniti. Zadnjom uredničkom intervencijom (i dobro da je tako) on postaje neobranjiv jer zapravo više ni ne pripada autoru.

Novu poeziju zasad ne pišem, iako pretpostavljam da bi u toj, kao i u svim drugim vještinama, trebalo održavati kondiciju. Pretpostavljam da će i nove pjesme (ako ih bude) biti zatamnjene i usložnjene. Bitno mi je i da svaka zadrži autonomnost, da (je) ne pridržava skelet zbirke već da “diše“ za sebe.


* Pišući za književne časopise dobro ste upoznali scenu. Imaju li mladi kreativci dovoljno medijskog prostora za okupljanje i formuliranje svojih stavova i koncepata? Koji mediji danas otvaraju stranice generaciji iz devedesetih?

– Svakako, bila bih nepravedna kad bih rekla da nema. Kad je riječ o novinarskom, kritičkom i esejističkom radu, kvalitetan prostor stvorili su portal Booksa.hr, Moderna vremena, Arteist, Novosti, Proletter, bivši Muf, Libela, Vox Feminae, Ziher.hr... Kada pak govorimo o umjetničkim tekstovima, važni su Kritična masa, Kultipraktik, ne.ma-net, Agon, časopisi Poezija, bivši Zarez... Prostori će se stvarati dok god ima kreativne energije, minimuma inicijative da se nešto oformi, uredi, oglasi. Internet, koliki god smetlišni kapacitet imao, platforma je edukativnog, pa i aktivističkog potencijala. Da nije njega ne bih otkrila poeziju Anje Marković ili Gorana Stamenića, novinarske tekstove Mateje Jurčević, Mije Vodopije, Bonislava Kamenjaševića, Luke Bolonića, Ivana Tomašića, da spomenem samo neke mlade kolege.


* Surađujete u projektima Tko čita? i Zaron Darka Šeparovića i Alena Brleka, koje već sada proglašavaju glasovima generacije koja dolazi. Kakav je utjecaj multimedijskih interaktivnih poetskih događanja poput Zarona na publiku i na scenu? Mogu li se već sada vidjeti učinci takvih projekata?

– Na programu Tko čita? sudjelovala sam kao gost u veljači u KIC-u gdje se i inače održavaju njihove književne večeri. Osim toga nemam što posebno za reći osim pohvaliti trojicu vrijednih prozaista i pjesnika (Popović, Škare, Šeparović) koji su u kratkom roku izvukli na površinu nekolicinu kvalitetnih autora regije, izdali zbornik, tourali po Jadranu i tako program ispromovirali i van Zagreba.

U kontekstu Zarona, uz pjesnike Alena i Darka koji su već debitantskim knjigama označili svoje mjesto na pjesničkoj sceni, treba spomenuti i glazbenika Emila Andreisa koji je prošle, a i ove godine pokazao sjajan sluh za poeziju i napravio raskošnu glazbenu podlogu na kojoj čitani stihovi postaju visceralnim iskustvom. Zanimljivost Zarona je i ulančavanje poezije, diskretno pobijanje tonaliteta, stvaranje polusatne poeme koja uz pomoć glazbe i svjetla priziva kazališni diskurs i širi granice percepcije. Slikovito rečeno, koristeći mogućnosti scene i mijenjajući dinamiku nastupa, Zaron izaziva osjetilne pupoljke. Prošle godine bila sam u publici pa znam da su komentari nastupa bili sjajni, a o njegovu učinku vjerojatno govori i činjenica da drugu godinu zaredom otvara veliki festival kao što je Prvi prozak na vrh jezika.


* Očekujete li razvoj multimedijskog pristupa poeziji i u kojem smjeru? Kako objašnjavate današnju popularnost poezije? Jesu li grupna čitanja poezije jedan od faktora novog procvata njezine popularnosti?

– Rekla bih da su popularnosti poezije doprinijele sjajne autorice i autori čijem uzletu svjedočimo, zbog prilično dugog popisa spomenut ću tek tri, u čitateljskom iskustvu još svježe a izvrsne zbirke – “Početne koordinate“ Monike Herceg, “Pratišinu“ Alena Brleka i “Autopilot“ Darka Šeparovića. O Monikinoj i Alenovoj knjizi pisala sam u okviru intervjua koje sam s njima vodila, pa se neću ponavljati. Darkovu zbirku pročitala sam nedavno i ona je, u svojoj jednostavnosti, a značenjskoj gustoći, sjajna otočna freska koju ću, čim uhvatim vremena, ponovno uzeti u ruke. Treba spomenuti i kako je Darko svoju pjesničku uigranost demonstrirao u proznom rukopisu “Krvotok“ čijem se objavljivanju uskoro nadam. Od autora iz regije pak oduševio me “Sveti magnet“ Gorana Stamenića.

Bez sadržaja, dakle, ništa. U tom smislu, grupna čitanja kotač su koji ostavlja tragove po gradskim kafićima i stanovima, na letcima koji se tiskaju o vlastitom trošku i razmjenjuju, stickerima književnih grupa ostavljenim po vratima klubova i fakultetskih wc-a, a najtrajnije, nadam se, u svijesti prijemčivih čitatelja. Uz spomenuti program Tko čita? i Zaron, kao atrakciju treba navesti i Književnu grupu 90+ kojoj bi uskoro trebao izaći zajednički zbornik. Pjesnikinje i pjesnike iz grupe često sam spominjala, pa bih ovom prilikom izdvojila dva sjajna mlada prozaista, Martina Majcenovića i Josipa Razuma – autorski potpis prvog je satira i humor, a drugog melankolija, specifična gradska memljivost.


* Generacija ste kojoj se kao najbolja opcija nudi odlazak i rad u inozemstvu. Nakon završetka studija filozofije i komparativne književnosti, čime se bavite i imate li posao? Ima li među vašim kolegama s godine onih koji odlaze? Koliko razvoj i okupljanje oko zajedničkih interesa može utjecati na odluku da prebrodite krizu i ostanete u Hrvatskoj?

– Nisam dovoljno upućena da bih mogla govoriti o kompleksu razloga zbog kojeg ljudi iseljavaju. Dio sigurno leži u ekonomskoj situaciji, dio u izazovima obrazovanja, dio u želji da se život prebaci na neki drugi, drugačiji kolosijek. Kada bih selila, to bi vjerojatno bilo zbog ovog drugog razloga budući da sam silno vezana uz svoje prijatelje, rituale i grad, pa bi to korijenje, barem emotivno, bilo vrlo teško iščupati.

Filozofiju sam diplomirala prošle godine, a na studiju komparativne, uglavnom zbog rada na zbirci, upisala sam apsolventsku godinu, pa sam sada u procesu pripreme diplomskog rada. Među kolegama naravno da ima onih koji odlaze, najčešće na mjesečne ili polugodišnje razmjene. Njihova iskustva su načelno pozitivna, ali ima i razočaranja, uglavnom zbog gubitka osjećaja intimnosti i neposrednosti kakve mala gradska sredina pruža.

Što se krize tiče, možda je naivno pretpostaviti da će nas druženja i entuzijazam oko zajedničkih interesa uvjeriti da ostanemo, ali sigurno ne odmažu. U tim okolnostima, kao i uvijek među ljudima koji se razumiju, nastaju prijateljske veze i živi se, usprkos svemu, uz ljepljivi zanos svojstven mladosti.


Više o festivalu Prvi prozak na vrh jezika možete saznati na:
www.facebook.com/ppnvj/
 

Facebook komentari

Novo u katalogu