“Zašto pišem o književnosti i piscima potopljene zemlje? Prvo, jer sam u toj zemlji proživio većinu svoga života. Drugo, jer je to bio prostor sretnog djetinjstva. Treće, jer mi daje poticaj za promišljanje o ustroju sadašnje Europe. Četvrto, jer je slovenski ‘ulazak u Europu’ samo tamna strana ‘izlaska iz Balkana’. Peto, jer živim u svijetu koji me ne zanima, vjeran nečemu što je izgubljeno, svome domu.” Tim riječima, koje na početku “Balkanskog brvna” stoje kao putokaz ili kao upozorenje, poznati slovenski esejist i pjesnik Aleš Debeljak otvara gotovo zaboravljena vrata svijeta kojega više nema, ali koji nas na nebrojeno načina određuje. Baveći se djelom i sudbinama pisaca poput Danila Kiša, Davida Albaharija, Aleksandra Hemona ili Igora Štiksa, ponirući u egzile Miloša Crnjanskog ili Charlesa Simica, krojeći od knjiga i uspomena, od prijateljstava i anegdota - Debeljak iscrtava posve privatni zemljovid jednoga kulturnog prostora, većeg i bogatijeg od onih u kojima trenutačno obitavamo. No ovo sjećanje na mladost provedenu u jugoslavenskoj Atlantidi daleko je od sentimentalnoga, nostalgičnoga književnog spomenara. Oštrina uvida i hrabrost s kojom promatra nedavnu prošlost Balkana, lucidnost i duhovitost s kojom usud jedne multinacionalne političke tvorbe uspoređuje s drugom u kojoj odnedavno živimo čine “Balkansko brvno” ponajboljom Debeljakovom esejističkom knjigom, štivom kojemu ćemo se vraćati.
Podijeli na Facebook
