Trajemo li mi današnji tek u zlokobnoj “imitaciji života” i jesmo li stigli do “otvorenoga kraja”? Je li, citirat ćemo i dalje samoga Petraka, svijet još samo “zločinačka ludnica”, a pjesma “suvišna riječ” u “surovom jeziku Ničega”? Bilo bi lako, u kaosu u kojemu jesmo, odgovoriti potvrdno na ova pitanja da usprkos svemu, još i danas, ne postoji poezija kakva je Petrakova. Ona koja je u stanju biti svjesna fatalnosti u kojoj bi se sve preostalo ljudsko našlo da nema, pa ma kako to patetično zvučalo, upravo poezije kao čuvara preostalih krhotina jezika. S. Zweig jednom je, imajući na umu Byrona, Goethea i zasigurno Hölderlina, napisao: “Uvijek će uskrsavati takvi bogodani pjesnici jer besmrtnost neprestano poklanja takav dragocjen dar čak i onom dobu koje ga je najmanje vrijedno.” “Na otvorenom kraju” kruna je Petrakova pjesništva, a ono što ga i ovdje krasi nisu samo i više nego aktualna eshatološka pitanja nego i sjajno umijeće da svoje stihove učini životnima i duhovitima, s jasnim uvidom u sve apsurde vremena koje nas neprestano zasipa, napisao bi Shakespeare, “bukom i bijesom”. Nikica Petrak, bez obzira na životno iskustvo, istinski je, zapitani mladić s rijetkim darom da još uvijek vidi neponovljivo čudo svijeta, usuprot (ne)vremenu i rezigniranoj ravnodušnosti – i u nama samima i svugdje oko nas. (Delimir Rešicki)
Podijeli na Facebook
