Anđelova igra

Carlos Ruiz Zafón
Anđelova igra

Za velike pisce vrijede samo velika pravila igre

03.04.2010. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 1,5

U filmu „Zaljubljeni Shakespeare“ (kojem se, naravno, svašta može predbaciti...), postoji nekoliko scena koje si naivni čitatelj vjerojatno redovito zamišlja dok razmišlja o tome kako njegov omiljeni pisac stvara. Mladi, potpuno izmišljeni William, grozničavo hoda nekom trošnom sobom i cijedi iz sebe stihove kao da ih piše krvlju. Zapravo, i piše ih krvlju; uzavrelom krvlju zakuhalom od svježe zaljubljenosti, a stihovi drama kapaju iz pera na papir kao da se otkidaju komadići duše, kao da ih ispisuje sama Sudbina...

A sad se probudimo. Pisanje je danas, prije svega, ozbiljan posao. Zahtijeva inspiraciju, kreativnost, maštovitost, pomno promišljanje, mnogo autentičnih emocija, ali prvenstveno disciplinu. Pisanje nije nimalo romantično. To je doista posao. (Sjećam se kratkog izleta Ante Tomića na Facebook koji je u trenutku „očaja“, dok je pisao „Čudo u Poskokovoj Dragi“, u status stavio napomenu da ga likovi iz novog romana toliko izluđuju da bi ih najradije sve potrpao u autobus i survao niz liticu...)

Carlos Ruiz Zafón vjerojatno nije niti filmski Shakespeare, koji gubi noći grozničavo trošeći tintu, niti biznismen bez odijela koji ispred računala ili bijelog papira, marljivo ispisuje stranice, kao da bilježi transakcije u banci. Ali on jest u biznisu, ozbiljnom biznisu pisanja knjiga. Prodao je dosad milijune primjeraka svojih romana, njegove su knjige prodane u 45 zemalja, prevedene na više od 30 svjetskih jezika. „Anđelova igra“ najbrže je prodavana knjiga u Španjolskoj ikad.

E, sad, zašto referenca na Shakespearea ili čovjeka u odijelu i kravati? Najprije Shakespeare. Zato što je Zafón, bez ikakve sumnje, jedan od najboljih pripovjedača danas na svijetu. Ne govorimo samo o intrigantnoj priči; govorimo o stilu pisanja, magiji riječi. Govorimo o talentu koji je toliko raskošan da funkcionira čak i na razini bazične sintakse (hvala Silvani Roglić na odličnom prijevodu!). „Anđelova igra“ je literatura u punom smislu riječi; ako postoji danas pisac, čije je pisanje odano onome što definicija beletristike jest (franc. belles lettres, lijepo pisanje), onda je to Zafón. Ne sjećam se kad mi se posljednji put to dogodilo - da me pisac zaljubio u riječi, da sam pomislila: „Ovaj čovjek piše božanski“, da sam uživala gotovo pa u svakom fonemu.

I ne sjećam se kad me zadnji put neki pisac toliko razočarao.

Zafón je na početku „Anđelove igre“ visoko postavio ljestvicu očekivanja. Ukratko, prvo poglavlje uvodi nas u život Davida Martína, novinara početnika u listu Glas industrije, koji za život zarađuje pišući gotičke, senzacionalističke romane pod pseudonimom. No možda izmišljotine u njegovom roto-romanu „Tajna Barcelone“ ipak nisu samo izmišljotine. David se, naime, useljava u zapuštenu kuću s kulom, koja ga privlači još od djetinjstva, a zaključane sobe njegovog novog doma u sebi kriju mračne tajne. Martín otkriva fotografije i pisma koje polako razjašnjavaju misterioznu smrt bivšeg vlasnika kuće.

Poput sporodjelujućeg otrova, mračna kuća sve više se uvlači u Davidov život. Srce mu istodobno tone zbog ljubavi koja se ne može ostvariti. Na rubu očaja, a možda i života, David će dobiti ponudu koju neće moći odbiti. Tajanstveni izdavač Andreas Corelli, koji na reveru nosi znak anđela, impresioniran njegovim gotičkim romanom u nastavcima, ponudit će mu da napiše „knjigu o svemu“, „knjigu nad knjigama“, knjigu koja ima moć promijeniti umove i srca ljudi. Zauzvrat će David dobiti što god poželi. (Ispočetka zanimljiva interpretacija mita o Faustu i Mefistu, ali ni za usporediti s, primjerice, Bulgakovljevim „Majstorom i Margaritom“.)

U vremenskom slijedu, „Anđelova igra“ zapravo je prethodnica „Sjeni vjetra“, iako je prvi roman napisan 2008., a drugi 2001. Knjige se, svejedno, mogu čitati neovisno jedna o drugoj - radnje nisu direktno povezane, iako obje knjige dijele referencu na Groblje izgubljenih knjiga i knjižaru „Sempere & sinovi“.

Prvu trećinu romana, sve savršeno funkcionira. Priču je lako slijediti, napeta je i zarazna. Na kraju prve trećine, na nagovještaj prvog fantastičnog elementa, prvi put mi se pojavila misao u glavi: „Neće valjda...“ U drugoj trećini romana, realizam priče već je opasno načet nadrealnim probojima, ali priča i dalje funkcionira. Zafón se još može izvući, iako se čitatelj već počinje pitati kako će, zaboga, razriješiti priču u kojoj se pomiješala sadašnjost i budućnost, u kojoj likovi pogibaju demonskim zamahom ruke, u kojoj naš junak ozdravljuje samim čudom, doslovce preko noći...

U trećem dijelu romana razočaranje je već bilo opipljivo. Sjedilo je pored mene na kauču dok sam čitala posljednje stranice romana. Zafón je davno prešao točku na kojoj se mogao izvući. Umjesto toga, poslužio se „božanskom intervencijom“; najjalovijim trikom na svijetu – radnju razrješava deus ex machina.

Baš zato što je Zafón briljantan pripovjedač, njegov deus ex machina za čitatelja je posebno uvredljiv. To nije alat za kojim bi trebao ili smio posegnuti dobar pripovjedač. To je za početnike, za pisce koji nemaju sape, dovoljno mentalne i emotivne energije da iznesu priču. (Uostalom, niti Ante Tomić svoje likove nije bacio niz provaliju, nego ih je lijepo „prizemljio“ u okvirima zadanoga žanra. Čovjek je naprosto sjeo i potrudio se. Trudio se dok nije smislio rješenje. I tu je možda prisutan onaj „biznismen“ koji pošteno odrađuje posao.)

Zašto je Zafón to učinio, ne mogu niti naslutiti. Aposlutno se i nikako ne može pozvati na to da je zapravo napisao roman u duhu magičnog realizma, jer njegove fantastične intervencije ne obogućuju, nego podrivaju priču iznutra, narušavaju joj logiku.

Prvi put u životu došlo mi je da napišem piscu pismo i zatražim objašnjenje. (Ta opcija još nije isključena.) Prvi put mi se dogodilo da sam se autentično naljutila na autora. Da sam se uopće osjećala prevarenom zbog nečega što je, u osnovi, samo fikcija.

Kad bih ocjenjivala samo Zafónovo pripovjedačko umijeće, dobio bi – ne peticu, nego desetku.

Kad bih ocjenjivala stil pisanja, također bi dobio desetku i još posebnu zahvalu jer malo je danas pisaca koji nas časte i stilom (a ne samo radnjom).

Nažalost, ovdje se ocjenjuje ukupan dojam. Zafón se nije dovoljno potrudio. Nije dovoljno mislio, osjećao, doživljavao. Izdao je najprije sebe, kao pisca, a onda i mene kao čitatelja.

Zato – samo jedna i pol zvjezdica. Za velike pisce vrijede velika pravila.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu