Angelologija

Danielle Trussoni
Angelologija

Originalna ideja i odličan marketing kojeg ne može opravdati tanka radnja i slabo pisanje

01.08.2010. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 3,5

Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile, opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli. Onda Jahve reče: "Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je tjelesan, pa neka mu vijek bude stotinu dvadeset godina." U ona su vremena - a i kasnije - na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi.

U Knjizi Postanka, prvoj knjizi Tore i prvoj knjizi Staroga zavjeta, prvi se put spominju bića koja su okosnica romana “Angelologija” Danielle Trussoni. (Drugi put se spominju u Knjizi Brojeva, četvrtoj knjizi Starog zavjeta, kad židovski špijuni u Kaanu ugledaju visoke ljude, Divove.) Nefili, pali anđeli, Stražari – pojmovi koji mogu, a i ne moraju biti istoznačnice, jer ne govorimo o činjenicama, nego mitologiji – i prije tog romana su, naravno, bili opsesija pojedinaca, zaljubljenih u nadnaravno, vanzemaljsko, urotničko. Oko toga tko su nefili nema, međutim, jedinstvenoga stava. Opća je pretpostavka da je ipak riječ o palim anđelima jer, etimološki, pojam dolazi od hebrejskog npl (נָפַל), što znači pasti, otpasti, biti odbačen. Kopajući po internetu, nailazi se na mnoge druge verzije: prema sumerskom mitu o postanku, osnivači njihove kulture bili su upravo anđeli, znani pod imenom Anunnaki ili Anannage, odnosno “Sinovi Svjetlećega” ili “Sinovi Svjetla”. Ako na nefile gledamo kao na Stražare, još jedan naziv koji se spominje, onda su oni bili anđeli koje je Bog postavio da nadgledaju ljude. Jesu li istodobno bili i sinovi Božji? Teško je tu postići konsenzus jer, prema Bibliji, sinovi Božji su ljudi, dok su anđeli sluge Božje.

Sav ovaj mitološko-etimološki kaos mogao bi možda objasniti zašto se kroz “Angelologiju” Danielle Trussoni prvih dvjesto stranica teško probiti.

Priča kreće zanimljivo: ako ste jedan od onih čitatelja koji, prije nego kupi ili posudi knjigu, pročita par prvih rečenica, ova će vas sasvim sigurno privući. Zima je, 1943. godine. U Rodopima, u Bugarskoj, u špilji Đavolje ždrijelo, skupina angelologa, teoloških znanstvenika koji proučavaju anđele, pronalazi savršeno očuvano tijelo mrtvoga anđela, fizički toliko prekrasno i netaknuto da se čini kao da – spava. Već sljedećim pasusom brzo jurimo u budućnost. Prosinac je 1999. godine, Samostan Svete Ruže, u Miltonu, New York. Budimo se sa sestrom Evangeline koja će par trenutaka kasnije pročitati kratko pismo V. A. Verlainea koji moli sestre da mu dopuste uvid u prepisku bivše nadstojnice samostana, majke Innocente, i dobročiniteljice Abigail Aldrich Rockefeller. Verlaine do pisama nastoji doći pod svaku cijenu, jer to od njega zahtijeva njegov neobični poslodavac, par stotina godina star Percival Grigori, potomak jedne od najslavnijih nefilskih obitelji koji grozničava traga za lijekom za svoja anđeoska krila koja nepovratno propadaju.

A onda slijedi muka, barem za čitatelja. Tko su točno nefili? Jesu li oni anđeli ili potomci anđela i ljudi? Nakon par desetaka stranica uspijevamo utvrditi da su oni ipak potomci anđela i ljudi, no ako se rode visoki dva metra i s natprirodnim moćima, a u anđeoskom pubertetu uspiju razviti krila, onda imaju i pravo zvati se nefilima.

Muka se nastavlja jer se pojavljuju Stražari. Tko su Stražari? Dobrih stotinjak stranica kasnije, uspijevamo razriješiti i tu zavrzlamu. Stražari su anđeli koje je Bog poslao na zemlju da uhode ljude. (Nije sasvim jasno zašto, ali na trenutak to zanemarimo.) Stražari su anđeoska bića iz citata s početka ovoga teksta koji su se zagledali u ljudske žene i, kad su već osuđeni na to da provedu vječnost među manje vrijednim ljudima, odluče ubiti vrijeme zavodeći ljudske žene i uživajući u njihovim tijelima. Žene im rađaju djecu: ako su obična, Stražari ih odbacuju, ako su posebna, dakle visoka i s krilima, smatraju ih svojom djecom i poučavaju ih umijeću ratovanja, kako bi mogli vladati svojom slabom braćom i sestrama. Iako preziru svoju ljudsku djecu, Stražari i dalje – iz nepoznatih, ili poznatih razloga – vole svoje ljudske žene pa ih uče čarolijama, tako da i one, uskoro, postaju moćne.

Potom se upliće Bog, prethodno dosta razočaran jer je njegov savršeni svemir postojao kao savršen svega dvadesetak sekundi. Nakon toga su anđeli “pali” pa se poremetila ravnoteža kreacije. (Da, nelogično je, ali i to zanemarimo na sekundu.) Bog odlučuje kazniti neposlušne Stražare pa ih, na vječnost, okuje u špilji pod zemljom. Anđeo Gabrijel sažali se nad svojom palom braćom pa im u ponor baci svoju liru kako bi kratili vječnost svirajući božansku glazbu, a možda se i umile Bogu da im oprosti grijehe. (U jednom trenutku romana Gabrijelova lira postaje Orfejeva, ali apsolutno je nejasno kako se Orfej domogao lire, zasvirao na njoj tako da ne uništi svijet – što je, navodno, njezina opasnost - a potom lira opet završava kod palih anđela.) Djeca Stražara, nefili, svoje očeve ne pokušavaju spasiti, nego nastavljaju haračiti zemljom. Zašto? Zato što mogu. Bog je prilično ljut i očajan pa naređuje Noi da sagradi arku, unutra potrpa svoje sinove, njihove žene i djecu, i životinje, i sakrije se od potopa u kojem Bog namjerava počistiti ono što je u svojoj nesavršenosti tako neoprezno stvorio. No, nefili su lukavi. Jedan od njih ubije Noinog sina Jafeta i poprimi njegov oblik, ukrca se na barku i tako nefilska ratnička rasa ipak preživi i nastani Europu. (Bez brige, ništa od ovoga što smo razotkrili neće vam pokvariti užitak čitanja. Može samo pomoći jer ćete, u suprotnom, prvih 200 stranica knjige provesti frustrirano pokušavajući shvatiti tko je tko.)

Nelogičnost savršenog Boga koji je stvorio nesavršen svijet i neposlušne anđele koji su zapravo savršeniji od njega, jer ih ne može kontrolirati, nekako još i možemo zanemariti jer nije toliko bitna za radnju romana. (Uostalom, i sve svjetske religije su prepune nelogičnosti pa ipak većina svijeta vjeruje u njihovu dogmu.) Nelogičnosti u radnji romana je, međutim, teže progutati. Kako točno zlatna lira za kojom tragaju angelolozi u knjizi može biti (i) Orfejeva? Kad je bila njegova? Kako je došao do nje? Kako ju je uspio oteti Stražarima, a da ga njihova prisutnost nije ubila? Ako je to i uspio, zašto se i kako lira ponovno vratila Stražarima? Zašto jedna od glavnih junakinja romana, članica Druge angelološke ekspedicije, nije umrla od zračenja ili barem bila teško opečena, kao što se dogodilo članovima prve ekspedicije? Zašto nas Danielle Trussoni stotinjak stranica ostavlja u uvjerenju da je Evangelineina baka mrtva (u nasljedstvo joj je ostavila angelološki dnevnik), a onda se odjednom ispostavlja da nije mrtva nego se, eto, više od desetljeća nije javljala?!

Postoje i nelogičnosti u karakterizaciji likova. Primjerice, Verlaine je na početku opisan kao prilično zbunjen, ustrašen i nesiguran mladić, ali par stranica kasnije – gle čuda – krajnje samouvjereno i bahato kasni na sastanak s Grigorijem i ne odaje dojam nikakve poniznosti?! Kako je, tako odjednom, postao hrabar? Nemamo pojma, ali za Verlainea to zapravo i ne čudi jer je on od svih likova u “Angelologiji” najmanje dorađen – više nalikuje skici, nego stvarnom ljudskom biću.

Potom slijedi središnji dio romana – povelika digresija koja obuhvaća angelološki rad za vrijeme Drugog svjetskog rata i nacističke okupacije Pariza. Ta mi se sekvenca, moram priznati, činila ne samo neuvjerljiva, nego i prilično glupa (žao mi je, nema druge riječi), jer aludira kako za najveće zlo u povijesti čovječanstva nisu odgovorni nacisti, nego nefili. Takve literarne intervencije nisu, naravno, rijetkost u povijesti moderne beletristike, ali rijetko funkcioniraju. Uspješno mijenjati značenje općih mjesta povijesti rijetko kojem autora uspijeva, osobito kad je u pitanju simbol modernog kolektivnog zla. Dojam gluposti pomalo se smanjio kad sam, tragajući za etimologijom pojma nefili, naišla na teoriju urote koja samouvjereno tvrdi kako su reptoidi (reptilska bića iz svemira) u pet navrata na planet dovodili bića poznata kao nefile koji su, između ostalih, utjecali i na Hitlera. Okej, smiješno je i neuvjerljivo, ali barem mi je jasna referenca.

I onda dolazi dio u kojem Danielle Trussoni konačno pokazuje raskoš svojeg talenta. Sad smo već na četvrtoj petini romana. Maestralno poglavlje u kojem se opisuje nefilska opsada samostana Svete Ruže, inkantacija dobroga anđela, nagli preokret, zanimljiv, neuobičajen kraj… Trussoni konačno poseže za emocijama ili, drukčije rečeno, konačno uspijeva pisanjem pokrenuti emocije u čitatelju, stvoriti vezu koja će, za čitanje nepohodno, omogućiti poistovjećivanje s likovima… Sve dotad mnogo je lakše suosjećati s nefilima, nego ljudima, i moram priznati da sam, ne jednom, poželjela da im uspije naći lijek za ta bolesna krila.

“Angelologija” je mogla biti sjajan roman, ali nije. U općoj poplavi vampira, ideja o zlim anđelima je doista originalna, svježa, obećaje avanturu. Moguće da Trussoni nije imala dobroga urednika ili ga naprosto nije željela slušati, ali prava je šteta što roman nije započela bitkom u Svetoj Ruži i potom pustila mašti na volju. S obzirom da je već najavila da piše nastavak, “Angelopolis”, moguće je, naravno, i da je u njenoj glavi priča mnogo šira i da, slijedom toga, mnogo bolje funkcionira. Ako je tako, njoj prvih 200 stranica romana sigurno ne izgledaju kako bilješke za roman; nešto što ne bi trebalo biti sastavni dio romana, nego predložak na temelju kojeg se roman ispisuje. Tri i pol zvjezdice, po meni visoka ocjena za slabašan uradak koji ne ispunjava niti temeljne zahtjeve trilera (uz logičke greške, radnja je i predvidljiva), Trussoni je dobila zbog originalnosti, netipičnog kraja i – izvrsnog marketinga.

Za kraj, mala napomena hrvatskom izdavaču, Nakladi Ljevak (uz velike pohvale za očaravajuću naslovnicu). S obzirom da će “Angelologija”, usprkos manjkavostima, sigurno biti jedan od hitova, bilo bi dobro u drugome izdanju ispraviti pravopisne greške kojih u romanu ima dosta. Jasna je žurba da se knjiga koja je svjetski hit što prije predstavi hrvatskim čitateljima, no poklonici izdanja Naklade Ljevak (u koje ubrajam i sebe) naučeni su na besprijekorne knjige pa bi doista bilo šteta pokvariti takvu reputaciju.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu