Velika bilježnica, Dokaz, Treća laž

Agota Kristof
Velika bilježnica, Dokaz, Treća laž

Snažna priča o razdvojenosti, usamljenosti te gubitku i rekonstrukciji identiteta

15.01.2011. | Davorka Vidović | Ocjena recenzenta: 5,0

Knjigu mi je preporučio prijatelj, natuknuvši da je to jedna od onih, koja se, kad se otvori, ne ispušta iz ruku do kraja. Istina. Već nakon par stranica Agota me potpuno uvukla u svoj svijet. Knjiga je zapravo trilogija sastavljena od tri cjeline, izvorno nastale kao tri odvojene knjige, objavljene unutar par godina tijekom druge polovice osamdesetih. Za prvu u nizu, “Veliku bilježnicu”, Kristof je nagrađena Europskom nagradom za književnost.

Već na prvim stranicama upoznajemo se s glavnim likovima - blizancima Lucasom i Clausom. Priča započinje kada ih kao devetogodišnjake, zbog političkih previranja i opće nesigurnosti s početkom rata, majka ostavi kod bake, neugledne i priproste starice koja živi na rubu pograničnog gradića. Jasno je da se radi o Mađarskoj, Kristofinoj domovini, iako to ostaje do kraja neizrečeno.

Prvi dio trilogije daje nam sliku života i preživljavanja u ratnim okolnostima kroz sljedećih nekoliko godina, viđenih očima dječaka, kao svojevrsni zajednički dnevnik. Jezikom ogoljenim od svake emocije, koji se koristi tek da opiše stvari i događaje onakvima kakve jesu, Agota vješto plete priču nabijenu brutalnošću, koja šokira, ostavlja bez daha, zgrožava i istodobno budi suosjećanje.

Lepeza likova s kojima se dječaci susreću u svojoj su izopaćenosti iskarikirani gotovo do krajnosti. Svijet surovosti i smrti u kojem odrastaju i koji dijelom i sami stvaraju, izvrsna je alegorija rata kao nečega s onu stranu ljudskosti i razumljivosti. Povezanost dječaka koji funkcioniraju gotovo kao jedno biće raspada se na kraju prvog dijela. Dječaci se rastaju – Lucas ostaje u bakinoj kući u istom gradiću, dok Claus uspjeva pobjeći preko granice, negdje u “zapadni” svijet.

Drugi dio, “Dokaz”, prati daljnji život tada petnaestogodišnjeg Lucasa. Iako se nakon prvog dijela čini da vas više ništa ne može šokirati, Agotino pero vodi još dalje u nova rastakanja ljudskog, s onu stranu tabua i društvenih konvencija. Kao što je Slavoj Žižek rekao – iako ih često zbog sličnosti imena miješaju, horor Agote Kristof užasniji je od onog koji je stvarala Agatha Christie. I potpuno je u pravu.

Pratimo Lucasa u ulozi oca invalidnog dječaka rođenog iz incestuozne veze, kao ljubavnika starije udovice traumatizirane gubicima, u čudnom odnosu s mjesnim partijskim sekretarom i gotovo očinskom odnosu sa župnikom. Sve su to odnosi koji pričaju priče o raspadu i pokušajima izgradnje identiteta, o odvojenosti, usamljenosti, gubicima i beznađu, čime je autorica stvorila i jasan prikaz stanja duha u poslijeratnom društvu.

U trećem dijelu, “Treća laž”, slušamo priču Clausa, koji se kao pedesetogodišnjak vraća u isto mjesto, pokušavajući pronaći brata. U nastojanjima da dokaže njegovo postojanje, čitatelj polako počinje naslućivati granice izmišljenoga koje skrivaju pravu istinu. Kroz rasplitanje fikcije i stvarnosti, o čemu neću pričati kako ne bih pokvarila užitak čitanja, postaje jasan stvarni odnos braće, kao i priče koja ih je rastavila i razdvajala cijeli život. Postaje jasan i svijet fikcija i mašte koji su izgradili jedan i drugi pokušavajući se zaštititi od boli zbog odvojenosti i praznine života kojeg su doživljavali kroz krajnje okrutnosti.

Romani Agote Kristof skupljeni u ovu trilogiju snažna su priča o razdvojenosti, usamljenosti te gubitku i rekonstrukciji identiteta. Njezin jezik je jednostavan i neposredan, odvojen od emocija, a time kao da surovost svijeta koji je isplela postaje još direktnija i vidljivija. Pitak i ljepljiv stil, ali nimalo lagana priča. Ipak, sjajan roman iz pera prave pripovjedačke majstorice, koji ne ostavlja ravnodušnim.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu