Taksi

Halid Al-Hamissi
Taksi
Priče

Zbirka živopisnih, kritičnih zapisa iz taksija koja podsjeća na Jarmuschev opus “Noć na Zemlji”

08.12.2010. | Ratko Mavar | Ocjena recenzenta: 4,0

Zbirka pripovjedaka “Taksi” na prvi me pogled idejom podsjeća na slavni filmski omnibus “Noć na Zemlji” Jima Jarmuscha, čije su priče vezane uz taksije u raznim gradovima svijeta, ali za razliku od filma, ovdje priče ne pripovijedaju taksisti, već mušterija koja se vozi u njima. Slavni egipatski novinar i književnik Halid Al-Hamissi prošao je taksijima svog glavnog grada uzduž i popreko, upoznavši njihove vozače. Kairskih taksista ima, tako, od siromaha, preko doseljenika, do magistara znanosti kojima je to dodatni popodnevni posao u svakodnevnoj borbi za preživljavanje. U skladu s njihovom raznolikošću, različite su i njihove životne priče koje su dijelili s književnikom za vožnje.

U 58 priča iz 58 vožnji taksijem, autor priča svoje doživljaje. Neke su priče anegdotalne, neke životno mudre, a neke pak politički angažirane. U vezi ovih zadnjih, razumijem da je ova hit-knjiga u Egiptu doživjela dvadesetak izdanja, no za mene je ipak malo previše unutarnje i regionalne dnevne politike. S druge strane, kada bi knjiga bila o našim taksistima, vjerujem da bi politike u njihovim razgovorima bilo kudikamo više.

Al-Hamissijev “Taksi” izvrstan je izvor informacija o pravom, neuljepšanom životu Kaira i današnjeg Egipta o kojemu, za razliku od drevnoga Egipta, ne znamo gotovo ništa. Doznajemo tako u zbirci tko u gradu prodaje najbolju usoljenu ribu, koja su najbolja kina, to da su svi policajci podmitljivi i koliko im treba platiti, sve o kompliciranoj birokraciji i nesposobnoj vladi, koja su mjesečna primanja u obitelji i koliko im mašte treba da spoje kraj s krajem...

Priče su kratke, jasne, lako se čitaju i, na svu sreću, nisu opterećene autorovim analizama ili moraliziranjima. On ne daje sud o kairskim taksistima i ne secira njihove stavove, nego pušta njih same da razgovorom stvore cjelovitu sliku, a k tome ih još ponekad, novinarskom nepristranošću i znatiželjnim pitanjima, potiče da još preciznije izraze svoje stavove. No, on se ne da uvući. Tako, na primjer, kada naleti na religiozno-fanatičnog taksista, koji ga čitavim putem zasipa prijetnjama pakla i poziva na kamenovanje djevojaka koje se preslobodno odijevaju, Al-Hamissi se ne upušta u rasprave već pažljivo sluša i, naravno, jedva čeka da što prije dođe na odredište. A kad ga jednom prilikom vozi taksist koji je i burzovni mešetar-amater, i krene objašnjavati sve zamke i mogućnosti poslovanja s dionicama, on ga pušta i zapisuje, ali i ljubazno odbija taksistovu pomoć oko brze zarade.

Kako je knjiga kratka, ni ova recenzija ne može biti preduga. Zaključio bih je dojmom da je autor uživao sakupljajući ove životne sličice. Njihovo bogatsvo je u tome što realnost stvara najnevjerojatnije priče i što su ljudi nevjerojatno snalažljivi kada ih ta realnost pritisne. I na kraju, ne mogu se oteti dojmu da je Al-Hamissi pronašao pravu formu kako da javno uputi kritiku svemu lošem u društvu, religiji i politici, kroz usta anonimnih taksista, ne uvlačeći tako sebe u nikakve sukobe i moguće tužbe. Ipak je on samo zapisao što je netko drugi rekao... u taksiju.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu