Zvijezda mora

Joseph O'Connor
Zvijezda mora

Čudesno pravedan roman koji ima predispozicije postati klasikom

20.04.2010. | Suzana Ciboci | Ocjena recenzenta: 4,0

Joseph O’Connor, slavni brat slavne sestre (tko se ne sjeća Sinead O’Connor i “Nothing Compares 2 U”?) napisao je sjajan roman koji ima sve predispozicije postati klasikom. Kritika vrišti: najbolji roman vodećeg irskog pisca. Hrabar, duhovit, human, suvremen… Moram priznati: ja baš nisam vjerovala (kao što ne vjerujem ni u većinu onoga što mi drugi savjetuju, pa to nije iznenađenje). I tako sada mogu skrušeno reći: Joseph O’Connor ispisao je moćnu prozu, čudesno pravedan roman u kojem svatko dobije ono što zaslužuje.

Priča on o velikoj gladi koja je pogodila Irsku između 1845. i 1851. godine i jednom brodu koji u ledenu zimu 1847. isplovljava prema Obećanoj zemlji i New Yorku, gdje je na stotine irskih izbjeglica gonjenih glađu tražilo spas. Priča se temelji na nekoliko stvarnih likova iz povijesti. Jednom čovjeku iz Galwaya, po imenu Pius Mulvey, i još jednom po imenu Thomas David Merridith. Uputili su se u Ameriku. Jedan je rođen kao katolik, drugi kao protestant. Jedan je rođen kao Irac, drugi kao Britanac. Ali to nije najveća razlika među njima. Jedan je, naime, rođen bogat, a drugi siromašan.

Tu je i jedna djevojka, siromašna dakako, i još jedna bogata. Mary Duane zavoljela je jednog mladića, ne znajući da joj je brat. Prije nego što je saznao da mu je sestra, volio je i on nju. Ili bi je možda volio da je za to bio sposoban. No rastavile su ih staleške razlike - i razuzdane igre njegova oca. Pa je zavolio bogatu, a ona ga je varala jer ni nju nije bio sposoban voljeti. Tu se smuca i jedno novinarsko piskaralo, koje silno želi biti veliki pisac.

Ali ovo zapravo nije ljubavni roman. To je povijesna priča o velikom valu izbjeglica, siromaštvu, bogatstvu, zemlji, vjeri, seksizmu u eri razuzdane pristojnosti, potlačenima, različitima i moralu - nikako o ljubavi! - jer ljubavi među putnicima koji su se na mjesec dana zatekli na Zvijezdi mora nema.

Kad su Josepha O’Connora pitali 2005. zašto je napisao ovakav roman (a objavio ga je 2004., kada je to bila i najprodavanija knjiga; u Francuskoj je pak za nju dobio nagradu Prix Madeleine Zepter, za najbolji godišnji europski roman), rekao je da je imao dva razloga. Prvi, naravno ne treba sumnjati, da ispriča dobru priču, a drugi, da napiše triler o moralnosti.

“Svakodnevni moral je dvosmislen. Nije lako u romanima predstavit stvari jasnije nego što su u pravom životu”, odgovara O’Connor. “Nerazumljiva je stvar da je napredak visoko idealiziran, a siromašni i marginalci se opisuju kao svete figure, koje nikada nisu činile loše stvari. Takvo razmišljanje je krenulo s Charlesom Dickensom i takvo mišljenje prevladava do danas. Reći da je siromaštvo dobro za ljude jer ih čini nijemima, pasivnima i pokornima! Kakav podsmijeh! Siromaštvo ponižava, okrutno je, ono je rak koji boli”, kaže Joseph O’Connor.

Iako je radnja romana smještena u 19. stoljeće, ona nam je danas još bliža. Trenutno je više gladnih nego tada u Irskoj, a čini se da o moralu nismo puno naučili. Iako sifilis više nije “kućna” bolest zbog koje se djeci oduzima pravo na nasljedstvo umrlog.

I na kraju, dokazuje O’Connor: prošlost nije završena. To čak nije ni prošlost. Aaah…

P.S. Ima jedna pjesma, Mulveyeva balada “Arthur McBride” iz 19. stoljeća koju je poslije snimio Bob Dylan na “Good as I Been to You” (1992.)
 

Facebook komentari

Novo u katalogu