Kada je Alper Canıgüz 2004. objavio roman pod nazivom “Sinovi i ranjene duše”, bio je proglašen jednim od najvećih proznih iznenađenja te godine. Originalan i duhovit, odmah je pohvaljen od kritike, a prihvaćen je i od čitatelja pa se danas ubraja u kultna suvremena turska pera. “Sinovi” su mu drugi roman u kojem nas suvereno uvodi u svijet filozofije i psihoanalize koji kombinira s dubokim, čak i mračnim crnim humorom u čemu i leži njegova vrijednost i šarm. Junak mu se zove Alper Kamu, a svaka sličnost s francuskim filozofom i piscem Albertom Camusom nije ni slučajna ni nenamjerna. Dapače, otkad nam se predstavi uvodnom filozofskom rečenicom: “Pet je dob u kojoj osoba doseže zrelost, nakon toga slijedi propadanje“, pred nama se otvara unutarnji svemir mudrog petogodišnjaka ispunjen apsurdno komičnim idejama i postojanim sarkazmom koji, dakako, nadilaze njegovu dob. Alperova avantura započinje kad on pronađe mrtvo tijelo susjeda Hidžabija, umirovljenog ravnatelja policije, i prepuna je iznenađujućih obrata, mudrih filozofskih zaključaka i duhovitih opaski. Nakon što policiju navede na krivi trag, Alper kreće u lov na ubojicu i pritom koristi jedino što ima: britak um i plastični pištolj. Usput će nam progovoriti koju o nogometu, ženama, susjedima i prijateljima iz kvarta te cijelom jednom zamršenom svijetu u kojem se obreo. I dobro će nas, ali stvarno dobro, nasmijati.
Podijeli na Facebook
