Izgon

Çiler İlhan
Izgon

Potresni monolozi koji ženama daju glas

07.02.2018. | Magdalena Blažević | Ocjena recenzenta: 5,0


Nakon prve knjige "The Dream Merchant's Chamber" (2006.) dobitnica Europske nagrade za književnost za 2011. godinu, turska književnica Çiler İlhan objavila je i drugu knjigu, zbirku priča "Izgon" (Ljevak, 2016.). Dok se u prvoj osjećaju tragovi magijskog realizma, u drugoj se realistično prikazuju mračne, brutalne scene iz suvremenog društva.

U jednom je intervjuu Çiler İlhan kazala da je u razdoblju prije nastanka "Izgona" iz novina izrezivala članke koji su se odnosili na događaje iz različitih krajeva svijeta te da je tada osjetila potrebu da ih pretoči u prozu. Upravo tako i izgledaju ove fragmentirane, međusobno povezane priče – kao kolaž smrti i patnje.

Kratke priče "Izgona" potresni su monolozi u kojima autorica daje glas silovanim ženama, žrtvama krvne osvete, neželjenoj djeci, psima lutalicama pa i ubojicama koji nose teret nečiste savjesti. Svima onima koji osjećaju bol. Tematski krugovi ove proze zahvaćaju žrtve političkog egzila, američki rat u Iraku, genocid u Srebrenci te sve vrste obiteljskog nasilja. Ona je uvijek fokusirana na pojedinca koji je izopćen iz zajednice i kažnjen najstrožom kaznom.

Govoreći o suvremenoj hrvatskoj književnosti dva su imena čija je proza po svojoj tematsko-motivskoj liniji bliska Çiler İlhan. To su Dubravka Ugrešić i Slavenka Drakulić. Početkom devedesetih, nakon što je objavljen zloglasni, nepotpisani članak "Hrvatske feministice siluju Hrvatsku" ove dvije autorice napuštaju Hrvatsku te kroz svoj književni rad često ponavljaju motiv egzila, progona i ratnih zločina. Bliskost ovih proza ogleda se i u jasnoći glasa kojim pripovjedači(ce) govore te snage iskaza koji stoji negdje između fikcije i dokumentaristike.

Zbiljnost "Izgona" vodi nas u deveti krug pakla: pod optužbom izdaje i povrede obiteljske časti djevojčice i žene danas, na početku 21. stoljeća, bivaju prognane, ubijene i silovane. Nerijetko upravo od onih kojima je zadaća zaštititi ih. U ovim surovim baladama o teškim vremenima kojima se ne nazire kraj potežu se uvijek ista ženska pitanja, pitanje žrtve i zločinca te pitanje pojedinačne i kolektivne krivnje.

Tematski najbliži "Izgonu" jeste roman Slavenke Drakulić "Kao da me nema". To je snažna dokumentaristička proza, književno svjedočenje usredotočeno na traume silovanih žena u ratu u Bosni. Autorica navodi kako su takva silovanja služila kao "element etničkog čišćenja", odnosno njihovo je tijelo shvaćano kao bojno polje.

Kod Çiler İlhan žena je također sredstvo kojim se muškarci razračunavaju jedan s drugim ili se njihovim žrtvovanjem vraća izgubljena obiteljska čast. Jedna od potresnijih priča "Izgona" nosi naslov "Batman" prema gradu u jugoistočnoj Turskoj koji bilježi visoku stopu samoubojstava žena. Većina njih se odluči na smrt vješanjem u dobi od oko 20 godina. O tom sociološkom fenomenu izravno i glasno govori ova turska književnica čije protagonistice trpe nasilje, zlostavljanje i rodnu nejednakost. U toj se priči proza polako pretvara u stihove, okrutnu poeziju.

Neke su priče ispripovijedane iz nekoliko perspektiva, a posebno je dirljiva ona o bebi koja je u svojoj mnogobrojnoj indijskoj obitelji nepoželjna jer je ženskog spola. Nečija velika ruka ju je dograbila, omamila i živu zakopala. Tu priču najprije pripovijeda pas lutalica, vođa čopora koji iskopa još uvijek živo tijelo, a kasnije je ispripovijeda i sama djevojčica.

Priče "Izgona" su brutalne i jezive, fragmenti svakodnevice društva moderne Europe. Çiler İlhan pripada krugu književnica koje su svojim dokumentarizmom doprinijele boljem razumijevanju suvremenog društva, teškog položaja žene, okrutnih običaja te svijeta koji još uvijek nije prijateljski nastrojen prema ženama.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu