Omara

Iva Ušćumlić
Omara

Roman o ženi koja je nestala u zapaljenoj zemlji

04.03.2017. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

"Nema ratnih zločin u ratu, Branka. Čovjek radi ono što mora. (...) Kad vi budete na rukama nosili prijatelja, suborca, koji je nagazio na minu i koji... koji umire pred vama, onda možemo pričati o zločinu." Kaže to neimenovani, pretpostavljamo, branitelj novinarki Branki. Godina je 1997., njih se dvoje susreću u kafiću znakovitog imena Hercegovina. On sjedi za stolom u kutu. Crna košulja, cigareta u ruci, pred njim boca piva bez čaše. Ona se jalovo tješi: možeš ti to, Branka, ovo je samo posao. Pa razgovor završi riječima: "Sretno, Branka. I trebali biste promijeniti žarulju na stubištu."

Veći dio drugog romana Ive Ušćumlić, "Omara" (Durieux, 2017.), zbiva se u sparno ljeto 2016. godine, u vrijeme teške vrućine, visokih temperatura, žege, zapaljenog asfalta. Omara lako prijeđe u omaricu, iz klimatoloških (ne)prilika u bolesno stanje koje karakterizira opća klonulost, nesvjestica, pa i smrt. "Omara" kao roman govori i o jednom i o drugom; no simbol je, čini mi se, za mnogo tjeskobniju riječ. Postoje, naime, razne vrste ratova i razne vrste zločina. Ljudska je priroda u stalnom stanju rata - sama sa sobom i s drugima.

Na tri stotine stranica autorica je dobro opisala omarne vrste ratova koji potresaju hrvatsku zemljicu zadnjih dvadesetak godina: rat, onaj pravi, koji je službeno završio iako još prebrojavamo žrtve kojih se sramimo; rat, onaj idejni između Hrvata i Srba, koji dio zemljice još vježba prijetećim rečenicama: "Nećeš ti meni četnika u kuću dovodit!"; rat, onaj medijski, koji je novinarstvo izgubilo pa sad umire pod navalom klikova, lajkova i šerova; i rat, onaj intimni, koji nikad neće prestati, u kojem "ratuju" ljudi koji su se do jučer voljeli. Ne znam je li to istina, ali tako ljudi kažu: ljubav i mržnja spojene se posude, pa intenzitet jedne, nakon razočaranja, preraste u volumen druge.

U ljeto 2016. godine nadzorne kamere na utrinskoj tržnici u Zagrebu zabilježile su zadnji trenutak prije nestanka četrdesettrogodišnje knjigovotkinje Nevene Ramljak. Bio je to zagrljaj i poljubac s mužem Vladimirom Ramljakom (45). Posljednji je put viđena 20. lipnja u 8 i 10 ujutro. Vlado neće brinuti kad mu oko podneva ne odgovori na poziv. Njezine kćeri, Svjetlana i Sanja, neće se zabrinuti kada se majka ne javi. Vlado se neće brinuti ni kad Nevena ne dođe kući oko pet poslijepodne, ali zabrinut će se kad se do večeri ne javi. Zvat će je cijelu noć.

U danima koji slijede, u gradu koji gori, Nevenin nestanak prerast će u intimnu tragediju i medijsku travestiju. Policija nema nikakvih tragova, čini se da je u pitanju još jedna žena kojoj je pukao film i napustila je obitelj, iako realno takvih žena nema mnogo, nigdje, posebno ne u Hrvatskoj. U nedostatku važnijih vijesti, mediji će se na taj nestanak baciti kao na oglodanu kost - morate biti novinar najmanje 25 godina da osjetite duboki sram pred preciznom slikom koju je iscrtala Iva Ušćumlić, i sama bivša novinarka. Struka nam je potonula u takav glib da mi se nekad čini kako je najbolje da se svi udavimo.

"Omara" nije krimić u punom smislu riječi, ali možete ga tako čitati. Autorica je "ukrala" najbolje od žanra: sporu radnju, razbacane tragove, tempiranje napetosti, a onda to vješto ugradila u roman koji slika intimne pejzaže - malo "čitamo" Nevenu, nekadašnju i današnju; malo Branku, razočaranu novinarku staroga kova koja izvještava o njezinu nestanku; malo Vladu, muškarca koji je spavao pa se naglo probudio.

Iva Ušćumlić kao spisateljica predstavila se debitantskim romanom "Duhovi" (2013) i već tad je bilo jasno da je pred nama talent - psihologizacija je njena jaka strana, kao i konstruiranje fabule. Ona je i angažirana vrsta pisca, voli gurati prst u slijepe točke hrvatskog društva i čačkati rane: u prvom romanu je pisala o prikrivanju obiteljskog nasilja, sad piše o prostituiranju hrvatskih medija, stvarnom i umišljenom PTSP-u (umišljenom kako si ga umišljaju oni koji su laki na okidaču osude...) i braku koji rastače svakodnevica. No kad kažem da je autorica angažirana, ne mislim da je iritantna, njoj proza nije dokumentaristika ni hipsterski aktivizam. Ona voli "gurati nos gdje mu nije mjesto", kad zaroni u mulj, možete biti sigurni da će iskopati srž. I utrobu.

Kao i "Duhovi", "Omara" je važan roman: možete ga čitati kao društvenu kritiku, za što je možda prekasno, ali ne autoričinom krivnjom; možete ga čitati kao dobronamjerno intimno upozorenje. Ako imate vlastitu spojenu posudu, možda je dobar trenutak da provjerite temperaturu: kad zavlada omara, ljubav lako ispari.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu