Me’med, crvena bandana i pahuljica

Semezdin Mehmedinović
Me’med, crvena bandana i pahuljica

Obiteljski spomenar o spašavanju iz nepostojanja

11.04.2017. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

 Zaborav je odsutni brat Memorije, kaže Cees Nooteboom. Ljubav je forma zaborava, rekao je Richard Hell. Kupaonice su opasna mjesta. Drugog novembra 2010. Semezdin Mehmedinović, dok se tuširao, doživio je srčani udar. Osjetio je tupi, metalni bol u prsima i grlu, cementni ukus na jeziku. Pet godina kasnije u istoj kupaonici njegova supruga Sanja doživjela je moždani udar.

Kupaonica je američka, poprište zaborava, sjećanja i straha; kupaonice su, bez obzira na geografsko porijeklo, mjesta na kojima smo najviše goli – ne samo zato što smo tamo najčešće nagi; znam mnoge ljude koji si jedino tamo dopuštaju da plaču. U "Me'medu, crvenoj bandani i pahuljici" kupaonica je primarno mjesto bola i boli, epicentar udara iz kojeg se potres širi. Suprug će se nakon svojeg udara odreći duhana, uzimat će lijek koji može izazvati zaborav. Supruga će nakon svojeg udara izgubiti sjećanje na zadnje četiri godine, svaki dan iznova otkriva da je netko drag umro. Podsjeća na policu koju je netko zatresao, na pod su popadale knjige: sva su sjećanja tu, ali knjige tek treba vratiti na pravo mjesto.

Nova Mehmedinovićeva knjiga formom je također hibridan književni tekst, obitava na razmeđi poezije i proze; autor riječima slika prizore iz svakodnevice braka i roditeljstva. Mala je to knjiga, obiteljski spomenar: Me'med je Semezdin, pahuljica je Sanja, između njihovih poglavlja u sredini je stisnut, kao u zagrljaj, danas odrastao sin Harun. Crvena bandana opisuje pet dana skitanja oca i sina američkim cestama. Harun je profesionalni fotograf, "noćni ribar" kaže otac pjesnik, jer mu je čest motiv noćno nebo. I otac slika, crteže od kojih su neki umetnuti u knjigu, no njegov razlog za putovanje je druge prirode: "Sine došao sam da te napokon oslobodim sebe! Evo, slobodan si, idi u svoju pustinju!"

U ovom životu otac i sin su zamijenili uloge: Harun je starinski, „onakvi kakvi su bili, a valjda su i sad, bosanski očevi, koji pokazivanje emocija smatraju izrazom slabosti“. Mehmedinović stariji sva svoja osjećanja odmah učini javnim. To potresa čitatelja, i njegova se čuvstva, protiv volje, transponiraju u drugi tonalitet; riječi pisca svuda, čini se, otvaraju zamagljene kupaonice u kojima se plače kad nas nitko ne vidi.

Mehmedinovića, tematski, opsjeda zaborav: kako stari, toga se sve više boji, nije siguran je li to kazna ili blagoslov, ili barem nije siguran dok zaborav ne zaprijeti ljubavi. Čini se da je Sanja zaboravila sve osim strahova.

Cijeli život nosim teret svoga imena bez značenja, piše. A onda u bolnici liječnik rukom pokaže na njega koji sjedi do njenog kreveta i pita ju tko je taj čovjek. "I mislio sam, ona me je zaboravila. Ali onda je njeno lice u trenutku doživjelo transformaciju, gledala je u mene kao da me je spasila iz nepostojanja, ili da me upravo rodila, i s izrazom najčistije ljubavi rekla – 'Semezdin, moj'. I to je bio tren u kojem se moje ime ispunilo značenjem. Ja sam Semezdin, njen. To je moja ljubavna priča, i sav moj život."

Tu čitatelj malo umre od ljubavi.

* Tekst je originalno objavljen u tjedniku Globus

Facebook komentari

Novo u katalogu