Jedan dan

David Nicholls
Jedan dan

Nostalgična ljubavna priča koja je trajala jedan dan, i tako punih dvadeset godina

30.11.2010. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Petnaestog srpnja 1988. godine, blizu njenog unajmljenog stana u Rankeillor Streetu u Edinburghu, Dexter je konačno dostigao Emmu. Dok je Em pognute glave strahovala od svoje budućnosti, od one usisavajuće kombinacije vlastitih očekivanja, treperave nade i blistavih očiju, Dex je u svojim finim cipelama dotrčao do nje, do njezine loše ošišane i kanom obojane crvene kose i naočala debelih okvira. Nježno je privuče s rukom na vratu, ona položi ruku na njegovo bedro, i tako se poljube na ulici.

Tu sve počinje. Sve počinje ovdje, danas.

Bio je to najslađi poljubac koji će oboje doživjeti u svojem životu.

Em je pametna cura kojoj kronično nedostaje samopouzdanja. Predana je ljevičarka, želi spasiti svijet, diplomirala je s najvišim ocjenama englesku književnost, protivi se imperijalističkoj politici zapadnog svijeta i strastveno vjeruje u svoja uvjerenja, do te mjere da je živi davež za sve oko sebe koji su i dalje neopredijeljeni ili nezainteresirani.

Da je upoznate, sigurno bi vas beskrajno iritirala. I osvojila na prvu.

Dex se rodio sa smislom za modu, na vrh brda, do Arturova prijestolja, penjat će se u talijanskim cipelama, sin je dobrostojećih roditelja, najviša ocjena kojom se može pohvaliti nakon koledža je solidna trojka iz antropologije, a njegova su najveća strast žene. Pri čemu nije nimalo izbirljiv.

Da ga upoznate, sigurno bi vas na prvu osvojio. I beskrajno iritirao.

Petnaestog srpnja 1988., dan nakon završetka koledža, Dex i Em završit će u krevetu. Ona tvrdi da se zapravo ništa nije dogodilo (iako joj se dogodio cijeli svemir, jer o Dexu mašta već par godine...), Dex će tvrditi da se nešto ipak dogodilo, iako će čekati da Em zaspe pa da se kukavički iskrade iz kreveta, iz njezine unajmljene sobe i njezinog života.

No nešto se te noći ipak dogodilo. Do kraja romana “Jedan dan”, britanskog pisca i scenarista Davida Nichollsa (po kojem se počeo snimati film za koji je Nicholls sam napisao i scenarij), neće vam biti sasvim jasno što se dogodilo, no moguće je - kažem moguće, iako nije sigurno – da se dogodio razgovor. Jedan od onih razgovora nakon kojih vam je jasno da više ništa u životu neće biti isto i da taj tip nasuprot vas (ili ta cura ispred vas), koji ili koja vam zapravo ni po čemu ne nalikuje ipak ima nešto. Ima tih razgovora kad vam se čini da ste s nekim podijelili komadić duše. Čak vam se čini – iako ste toliko različiti – da bi vam taj komadić duše koji ste podijelili, mogao biti zajednički. Negdje, nekad, netko odredio je da će to biti vaša dodirna točka... I tako cijeli vaš život.

“Jedan dan”, roman mekog uveza na 448 stranica, u izdanju zagrebačkog Znanja, počinje, naoko, kao običan ljubić. On je kralj škole, ona je pametna. Pomalo vas čak iritira taj klišej, ispucan toliko puta u svim tim prokletim romantičnim komedijama holivudske produkcije. Recept je uvijek isti – ona je, iako pametna, izgubila razum od zaljubljenosti i juri za nekim tipom koji ju uopće ne poštuje i ne vidi koliko je prekrasna; on se nje pomalo srami, ali eto... nekako se spoje na kraju.

Samo, u “Jednom danu” ništa nije tako jednostavno. Dex se Emme ne srami: u godinama koje će uslijediti, 80-ima i 90-ima, dok bude jurcao za komadima i gradio besmislenu karijeru TV-voditelja idiotske glazbene emisije, dok se bude uvaljivao curama koje prodaju cigare u klubovima, šmrkao koku u zahodima, opijao se s vojskom nepoznatih ljudi i postajao sve površniji i gluplji, on će biti itekako svjestan da je Em najdragocjenije biće koje je ikad upoznao.

Ona će, s druge strane, kao i svi kojima život rođenjem nije udijelio baš najbolje karte, godinama grčevito lutati: nastupati s opskurnom kazališnom družinom, živjeti u rupama od stanova, otputovati najdalje do Londona, i to samo zato da bi tamo radila u smrdljivom meksičkom restoranu, uvući se u vezu sa stand-up komičarem koji je bolno neduhovit, iako beskrajno drag, početi raditi u srednjoj školi, spetljati se s oženjenim ravnateljem škole na šugavom tepihu u njegovoj kancelariji...

A onda će se sreća dvoje prijatelja – jer to će postati nakon onog najslađeg poljupca u njihovim životima – odjednom okrenuti. Dex će ostati bez posla i pomisliti da se zaljubio. Dobit će kćer. I otkriti koliko je život složen i koliko si za njega zapravo nepripremljen kad ti je sve servirano na tanjuru. Em će otkriti, iako se to nigdje izrijekom ne kaže u ovom bolnom, radosnom i beskrajno smiješnom romanu, da je često dobro roditi se s lošim kartama u rukama, jer te teške okolnosti učine borcem i idealistom, a zato što si hrabar i odvažan – jer ti nema druge – uspjet ćeš, ipak, promijeniti svijet ili barem svoju okolinu. Em će napisati svoj roman.

Punih dvadeset godina to će se dvoje ljudi, dvoje prijatelja, s jednim istim komadićem duše, susretati svake godine 15. srpnja (i ponekad između). Em će s godinama postajati sve sretnija, Dex će s godinama postajati sve pametniji. Otpast će komadi, cuga, droga, traljavi izgovori... a ljubić koji je prijetio klišejem pretvorit će se u rasnu životnu priču o dvoje ljudi koji su istinski (za)voljeli. I sebe, i onog drugog.

“Jedan dan” roman je o čudu. Ne nužno čudu ljubavi u romantičnom smislu – gdje ona konačno, na kraju, uspije promijeniti njega i pretvoriti ga u boljeg čovjeka. Više je roman o čudu, čudesnosti života – o tome kako svi mi, nekad besprijekorno, nekad krivudavo navigiramo kroz naše egzistencije, mislima i osjećajima dodirujemo druge ljude, kako nekad udaramo riječima i bolno rušimo onoga pred sobom, a nekad precizno pogodimo u metu i natjeramo život da opet sjedne u onu srednju, sretnu, najizravniju liniju koja nas vodi do cilja...

Kaže Emma na jednom mjestu: “’Živi svaki dan kao da ti je posljednji’, to je bio uobičajeni savjet, ali, molim vas, tko za to ima energije? Što ako počne padati kiša ili vam nateknu limfni čvorovi? Jednostavno nije praktično. Neusporedivo je bolje samo pokušati biti dobar, i hrabar, i odvažan, i ostaviti nekakav trag. Ne baš promijeniti svijet, nego svoju okolinu. Izaći naoružan svojom strašću i električnim pisaćim strojem i naporno raditi... na nečemu. Možda umjetnošću promijeniti živote. Cijeniti svoje prijatelje, ostati vjeran svojim načelima, živjeti strastveno i ispunjeno i dobro. Iskusiti nove stvari. Voljeti i biti voljen, ako ste te sreće.”

Priča Davida Nichollsa ima sve predispozicije uvući vam se pod kožu i ostati ispod nje kao neka topla, pulsirajuća uspomena. Biti jedna od onih priča kod kojih, kad ih pokušate prepričati, počnete zamuckivati, zarumenite se i samo na kraju bespomoćno slegnete ramenima, jer vas je naprosto osvojila na juriš. Prohujala je kroz vas, prodrmala vas, rasplakala i umirila. Sve je dobro, sa životom je sve dobro, mislite si dok otirete suze u tri ujutro.

Počinje, rekla sam već, obično – bilo jednom dvoje ljudi koji su se (za)voljeli. A završava ovako – on je nju “natjerao” da zavoli sebe, a ona je njega “natjerala” da postane čovjek. I ne, neću vam reći jesu li ikad postali par, jer to zapravo nije bitno za ovu priču.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu