Male stvari

Nada Topić
Male stvari

Zbirka kratkih priča kojom je talentirana pjesnikinja uspješno ušla u prozu

13.04.2017. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Tri žileta koje je našla iza kuće u zemlji, dvije slike izrezane iz novina, dvije vrećice perlica, jedna krena (najlonska nit), sedam franja (pikula ili klikera), dvadeset i četiri papirića od bombona i tri od bombonijere. To su njezine stvari, male stvari koje stoje u kantunalu i u rupi od dimnjaka. Njezine stvari nitko ne dira. Uglavnom zato što su dobro skrivene.

Ne znamo tko je ona, ta djevojčica što skuplja male stvari, odnosno znamo, ali u knjizi nema imena. Ona je vjerojatno Nada Topić, pjesnikinja i od nedavno prozaistica, iz Solina, ona je sjećanje na samu sebe. Djeca su obično nepouzdani pripovjedači, pogotovo kad žive u nama i u odrasloj dobi - dovoljno je tek kratko konzultiranje s roditeljima ili starijom braćom i sestrama da brzo postane jasno da je vlastiti svijet djetinjstva često bio sastavljen od sjena i svjetla, a ne činjenica; krivo shvaćenih odsječaka razgovora odraslih, izmišljenih pamćenja koja smo "posvojili" zbog intenziteta emocija, crnih rupa koje su stvorile traume.

U knjizi "Male stvari" (VBZ, 2016.) Nada Topić ne bavi se međutim popularnom i već pomalo potrošenom temom - pouzdanošću memorijskih odsječaka djetinjstva, pitanjima formiranja najranijih identiteta. Njezina knjiga kratkih poetičnih proza funkcionira kao dnevnik djeteta koje usmjeravajući pažnju na male stvari prikriva, ili razotkriva, ono što je ustvari u fokusu - činjenicu da je ovo dijete izgubilo oca, da majka tuguje i više nema dugu kosu, da su sestre dvije, a ona jedna, i time odvojena, da se boji ormara, prozirne kabanice, ogledala i noža; soba u kući koje proizvode tamu i ugašene televizije iz koje curi mrak.

Nema tu trauma. Nešto što bi se danas eventualno i moglo shvatiti kao "trauma", u vrijeme odrastanja Nade Topić - krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih - bilo je angažirano roditeljstvo. Mater viče - pa šta? Mater lupi trisku - a kome nije mater lupila trisku? Mater šuti - e to je već problem; nama je bilo draže, i lakše, kad bi nas naprosto zviznula jer ti je odmah jasno da si napravio sranje.

Ova je pripovjedačica, iako dijete, pouzdana, pronicljiva promatračica, mašta joj je bogata, igre zanimljive, interpretacije stvarnosti nenamjerno duhovite: "Male stvari" stoga, rekla bih, više bilježe rađanje jedne pjesnikinje i njezina izvanserijskog talenta.

Nada Topić u trideset kratkih poglavlja/zapisa - koje treba čitati redom, kako su posloženi, jer tvore cjelinu - s riječima postupa ekonomično. Očita je pjesnička vokacija, ako ste, primjerice, čitali njezinu zbirku "Meteorologija tijela" (2015) ili prvu "Svetac u trajektnoj luci" (2005) prepoznat ćete za nju tipične motive, još više prepoznat ćete "glas". Ona mala iz "Sveca", koja u autobusu promatra radnice od kojih bi svaka mogla biti njezina majka, ista je mala iz ove knjige. Žena iz "Meteorologije" koja bilježi samoću upisanu u vlastito tijelo, također se ovdje, retrogradno, naslućuje u razbijenim koljenima, guranju glave u zemlju, gutanju kamenja.

Uistinu je fascinantno u kojoj je mjeri pisanje Nade Topić zgotovljeni i prepoznatljiv koncept, ali bez te pompozne težnje da se proizvede i bude nešto - što, mislim, potvrđuje da je u pitanju rijedak talent. Njezina umjetnost - a tako rijetko u pisanju viđamo umjetnost - proizlazi iz nje same, iako se na nedavnoj promociji "Malih stvari" u Zagrebu odrješito odrekla te slike o pjesnicima kao melankolicima koji upijaju svjetsku bol i ovise o nadahnuću. Ona radi, rekla je. Zada si temu, pa razmišlja, pa sjedne i napiše pjesmu. I onda te pjesme poveže s drugim pjesmama i tako nastane tematska zbirka.

"Male stvari" uspješan su primjer pjesnikinje koja je promijenila formu. Uspješan, jer to ne uspijeva uvijek, pjesnici koji postanu prozaici ponekad zaglibe u dojmove i senzacije, iskrcaju gomilu teksta koji je na prvu lijep, ali nema nikakvog značenja. Ono što su u pjesmi začudne poetske slike, u prozi se pretvori u besmisleno brbljanje, mučenje čitatelja privatnom logorejom.

Djevojčica u "Malim stvarima" zna što čini, iako ne razumije sve što se oko nje događa: jasan joj je, recimo, koncept zavisti, i ona bi htjela imati mnogo šarenih perlica i crvene klompe; svladala je prijateljstvo i prvu zaljubljenost, ali o tome šuti jer zna i što je ruganje; ne razumije sasvim bolest, recimo tu djedovu, nejasno joj je tko mu je oduzeo desnu stranu i zašto, ali bi bilo dobro da mu je vrati jer je nagnut, po noći viče i lupa vratima i nitko ne može zaspati od njega.

Najveća prijetnja je mrak: boji se soba jer su pune mraka, u ogledalu je mrak, iz ugašenog televizora izlazi mrak, u zemlji je mrak. Zna to jer je jednom iskopala rupu i zavukla glavu. U zemlji nema ničega jer ona pojede sve što se zakopa. Djevojčica u zemlju zakapa mrave, napravi im grob. Tako su i njezina oca, stavili u grob ko mrava.

Taj iracionalni strah, normalan za njezinu dob, ali očito pojačan gubitkom, literarizirao se u nemir. Osjećaj nemira, kako je istaknula autoričina urednica Marija Bošnjak na zagrebačkoj promociji, dominira "Malim stvarima". Taj je nemir jedina "trauma" s kojom se ovo dijete bori, ali taj je nemir možda - nagađam - i izvorište specifičnog glasa Nade Topić.

Zbog straha od mraka, djevojčica ima širom otvorene oči, pazi na čudovište koje je izmislila starija sestra, na Vladičku koji ubija, ali te otvorene oči koje su se zagledale u tamu, u procijep između stvarnosti i natprirodnog, one su možda u ovaj svijet i donijele riječi. Suvremeni pjesnik možda uistinu nije melankolik, nego trudbenik, ali poezija i proza Nade Topić i dalje potvrđuje da je, kad je izvanserijski talent, uvijek lučonoša.

 

 

Facebook komentari

Novo u katalogu