Črna mati zemla

Kristian Novak
Črna mati zemla

Potresan i izniman roman o dječaku koji je odbio povjerovati da mu je umro otac

25.04.2017. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

U jednom je međimurskom selu na južnoj obali Mure od sredine svibnja do konca lipnja 1991. godine zabilježeno ukupno osam samoubojstava. Nisu postojale naznake o međusobnoj povezanosti tih osam slučajeva suicida. Od ukupno osam samoubojica, petorica su bili odrasli muškarci od 24 do 54 godine, dvije žene u dobi od 83, odnosno 29 godina, te jedan dječak u dobi od nepunih deset godina. Selom je, u jednom trenutku, zavladala kolektivna paranoja jer, kako je netko rekao, “dok se je zaklo jeden čovik, to je bila njegova bolest. Dok ih se je zaklalo štiri ali pet, to je bila bolest cejloga sela”. U tom selu na južnoj obali Mure, u čijoj šumi žive svečari, a u rijeci murske deklice koje vabe žive, stanovnici, kako se jeza širi, vjeruju da je svih osam samoubojstava na tajanstven način uzrokovao M. D., tada sedmogodišnji dječak.

Tako započinje potresan i izniman roman Kristiana Novaka, “Črna mati zemla” (Algoritam, 2013.; Naklada OceanMore, 2017.). Počinje kao neki napeti krimić, faktografijom o bizarnim zbivanjima u jednom izmišljenom selu, toliko dobro izmišljenom da se čini stvarnim, nastavlja se pričom o ogorčenom piscu bez inspiracije, potom o potrošenom čovjeku koji izmišlja i laže, a onda i o djetetu koje pati od osjećaja krivice i zastrašujuće samoće. Drugi Novakov roman (godine 2005. objavio je prvijenac “Obješeni”) strukturno funkcionira kao sustav kineskih kutija: nakon proslova najprije upoznajemo pisca u kojem živi ljubavnik, a potom ljubavnika u kojem živi zaboravljeno dijete.

Matiju Dolenčeca, Novakova glavnog junaka, susrećemo prvi put u trenutku kad je dovršio svoj pretenciozan i loš treći roman koji se nikome ne sviđa. Problem je, otkriva se, što je Matija bio spreman učiniti sve da napiše još samo jednu dobru priču. Gotovo sve, jer nije bio spreman napisati priču o sebi.

Matija je kao osoba, kaže Novak u romanu, možda zbog slutnje da je i sam izmišljen, imao nagon rekonstruirati biografije svakoga čovjeka s kojim je razgovarao dulje od desetak minuta i slabo mu je bilo stalo do toga da sazna je li u pravu. S Dinom nije bilo tako; Dina je bila jedina do čije mu je istine toliko bilo stalo da je se nije usudio pitati. U toj anatomiji jedne ljubavi, u prvome dijelu romana, naslova “Sakupljači sekundarnog otpada” - koji i Matiju, metaforički, prikazuje kao osobu koja je od djelića tuđih života, izmišljajući, sastavljala svoj vlastiti - doznat ćemo kako su se Matija i Dina upoznali, kako su se sasvim jednostavno i lako, i zapravo očaravajuće zavoljeli, i kako je Matija, u nemogućnosti da Dini rekonstruira samoga sebe i svoj život, posebno djetinjstvo, na kraju dekonstruirao njihovu ljubavnu vezu.

Kako vrijeme prolazi u toj njihovoj jednogodišnjoj vezi, Dina otkriva da u Matiji živi mnogo ljudi. A niti jedan od njih zapravo nije Matija. “Kad bih vidio da mi nedostaje poneki dio, uzimao sam iz onoga što je bilo ovdje, što još nije nestalo, iz tuđih priča. Ono što sam pustio neopisanim, zaboravljeno je. A ja sam sve više lagao o tome tko sam i polako počeo vjerovati u vlastite laži.”

I tu počinje Matijin pad, koji će završiti zvučnim udarcem o dno kad mu propadne treći roman, a on otkrije da ga svijetom slijede sjene za koje pojma nema tko su, sve dok mu starija sestra ne natukne da se u djetinjstvu ponašao čudno, da je mrtvome ocu na groblju ostavljao poruke i zastrašujuće crteže, da su ga svi u rodnom selu toliko zamrzili da su se na kraju mama, sestra i on morali preseliti u Zagreb.

Tada Matija, spletom okolnosti, otkriva pravu istinu o sebi i počinje Dini, koja ga je ostavila, u drugom dijelu romana, pisati podugačko pismo o tome kako nacrtati “ućomas”, obrnutu “samoću”, koja možda manje bolno boli, ako se čita naopačke. “Pišem ti”, piše Novak, “jer sada mislim da ti mogu ispričati onu jednu priču o sebi koju si htjela čuti, zaslužila si je. Obraćam se tebi, sebi, strancu kojega sam nosio sa sobom sve te godine, svima kojih se to tiče, bili oni živi ili mrtvi ili negdje između… I želim nam svima reći, bio kriv ili ne, da mi je žao, tako prokleto žao. (…) Ovo je priča, ako o ičemu, o vremenu kada sam znao što je hrabrost, traganje, strah i naposljetku - uvijek - ljubav. Sada mi se čini da nikada od tada nisam volio, da sam volio samo nekom izmišljenom stranom sebe, želeći sakriti onu tamnu, prokletu stranu koju nitko (osim tebe, na pokoji tren) nikada nije vidio. A jedini ona može voljeti kako treba.”

Dio o “ućomasu” napisan je dobrim dijelom kajkavskim dijalektom, ali je lako čitljiv i onima koji nisu odrasli u Međimurju (osim toga, na kraju knjige se nalazi rječnik kajkavskih izraza i frazema, pa i to pomaže). Razloge za dijalekt možda treba tražiti ne samo u činjenici što je Novak porijeklom iz Međimurja, nego i u tome što su mu jezik i dijalekti svojevrsna opsesija, osim što su mu i profesija.

Kristian Novak (1979) rođen je u Baden-Badenu, u Njemačkoj, roditelji su mu bili međimurski gastarbajteri, a to što danas piše, ima zahvaliti devet godina starijoj sestri Sanji koja ga je naučila čitati i pisati i koja je, pretpostavljam, slijedom toga dobila u romanu “Črna mati zemla” kolosalnu posvetu u obliku Matijine sestre koja će ga “gurnuti” na pravi put. To što, piše Novak na svojoj web stranici (crnamatizemla.com/), on danas ima blagu sklonost morbidnom i jezivom, i to ide na njezin račun. “Plašila me naime pričom o tome kako je ona vampir, kako noću drugi vampiri dolijeću na balkon njezine sobe i pitaju za mene. Kad imaš pet godina i puno slobodnoga vremena (vrtića u selu tada nije bilo), takva priča dobije više realnosti no što je možda zavrijedila. Hvala ti, sestro. Samo da znaš, pročitao sam oba tvoja tajna dnevnika. Dobro plašiš, ali loše skrivaš.”

Kao i Matiji, i Novaku je umro otac dok je bio dijete, a majka je bila ta koja je, kaže, držala tu njihovu krnju obitelj uspravnom kroz teška vremena. Novak je, originalno, trebao postati pravnik, no srećom se “preobratio” pa je završio germanistiku i kroatistiku na Filozofskom fakultetu, a potom i doktorirao na postdiplomskom studiju lingvistike. Ukratko, neki pametan tip, a i duhovit, a i zna karate (bacite oko na biografiju na web stranici knjige, prilično zabavno štivo, osobito onaj dio s njegovom suprugom).

Vratimo se “črnoj mati”. U drugom i trećem dijelu romana upoznajemo petogodišnjeg Matiju kojem je upravo umro otac, upoznajemo sve razloge zbog kojih odrasli Matija laže i sve izgovore zbog kojih ne može postati uistinu dobar pisac, osim ako ne napiše najprije priču o samome sebi. Matijina patnja zbog gubitka oca tolika je da prve riječi koje nauči napisati glase “žal mi je”. Ta prva, očeva smrt, za Matiju će postati prva trauma na koju će se naslagati sve druge, jer Matija je zapravo uvjeren da se očeva smrt i nije dogodila, nego da se otac negdje skriva, a svi u selu lažu da je umro, pa ga traži uz pomoć prijatelja Dejana, uvjeren da je oca odvela milicija jer je mislila “da govori protiv Jugoslavije, ide na hrvatske meše v Nemački ili dejla vikendico”.

U godinama koje će uslijediti, mali će Matija puno puta poželjeti da se sam zabije v črno mati zemlo, a time će mu i mnogi priprijetiti. Njegovi će jedini prijatelji postati dva demona, Hešto i Pujto, koje nitko drugi ne vidi. S vremenom će i sam Matija, na neki način, postati nevidljiv: jer seljani će u njemu vidjeti odsjaj svoga straha, a druga će ga, ona obična, djeca kititi porugom i uvredama. Tek povremeno, bolno rijetko, nailazit će na ljude koji će ga razumjeti, a u njega će se naseliti osjećaj studeni, i taj će osjećaj studeni, i mraka, ostati otada uz njega, kao jedina prava konstanta u njegovom životu.

Ne bih vas htjela uplašiti, jer “Črna mati zemla”, usprkos naslovu, nije roman obojan isključivo nijansama crne, iako u njemu ima mnogo tamnih tonova, gubitaka, pa čak i jedan slučaj pedofilije koja se ove godine, po drugi put, nametnula kao tema u nekom hrvatskom romanu. “Črna mati zemla” ima i mnogo svijetlih tonova i uistinu je, kako kaže Matija u pismu Dini, ponajviše priča o ljubavi.

Novak se u svom drugom romanu, pored toga, “zabavlja” i nekim metafizičkim pitanjima: primjerice, onim identiteta i sjećanja kao kreativnog procesa u kojem svakom novom verbalizacijom ujedno poništavamo prethodne verbalizacije sjećanja pa time i same sebe re-kreiramo, stvaramo novu osobnu povijest i nove korijene naše osobnosti. U dobrom dijelu romana hrva se s pitanjem samoće, osjećajem krivice i traumama iz djetinjstva; pitanjem sreće u paru, ali i sreće sa samim sobom, pa se ovaj roman čita i kao krimić, i kao psihološka studija i, meni najdraže, kao roman o izlječenju od vlastitih užasnih sjećanja. Jer ono od čega Matija Dolenčec “boluje” nisu toliko sami događaji, koliko (ne)sjećanja na to što jest učinio i, još više, što nije.

Ispisujući Matijinu povijest unatrag, Kristian Novak uspio je ono što rijetko kojem piscu uspijeva (i pritom ga uopće ne ograničavam samo na Hrvatsku, jer ovaj bi roman sasvim dolično i odlično mogao funkcionirati i izvan hrvatskih okvira!), pa ih taj uspjeh - njih, pisce - ujedno dijeli na one loše, mediokritetske i rijetko iznimne: Novak je stvorio junaka koji se upisao u literarnu mapu Hrvatske, na domaće književno nebo, i mislim da ga, sasvim opravdano, smijem nazvati i herojem, iako je u većem dijelu romanu tek maleno dijete.

Ima, naime, knjiga koje u nama izazovu tektonske poremećaje; duboke procijepe u koje se nešto useli ili iz kojih nešto izađe i spoji se s tom knjigom, poput pupčane vrpce, i svaki put kad pogledaš naslovnicu - ne moraš čak niti posegnuti za romanom i ponovno ga pročitati - ta te pupčana vrpca potegne s police i osjetiš… tugu, melankoliju, ushićenje, lupanje i rast srca, emocije koje te guše u grlu, vrtoglavicu jer upravo uranjaš u stvarnost. “Črna mati zemla” jedna je od takvih knjiga. Matiju Dolenčeca, dječaka koji je patio od samoće i žudio da tata ipak bude živ, neću, mislim, zaboraviti do smrti.

* Recenzija je originalno objavljena 2013. godine, u povodu prvog izdanja knjige
 

Facebook komentari

Novo u katalogu