Aimée & Jaguar

Erica Fischer
Aimée & Jaguar

Ljubavna priča Njemice i Židovke u nacističkom Berlinu

08.06.2017. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Dan 21. kolovoza 1944. bio je vruć kasnoljetni dan. Aimée i Jaguar biciklima su se odvezle na kupanje. Aimée je na sebi imala modri komplet za plažu od debelog lana s bijelim prošivima i zakovicama na džepovima na grudima i bokovima. Jaguar je u kupaćem kostimu iz tog doba. Lilly onako kratkonoga stoji ukočeno, ruke joj smjerno vise uz rub hlača, dok Felice ozbiljno, izazivački i prkosno gleda u kameru. Tog su ponedjeljka na Havelu uz pomoć samookidača nastale jedine fotografije na kojima su njih dvije zajedno. Kad se vrate s kupanja, Gestapo će doći po Felice. Svjetlo i mrak u istom danu.

"Aimée & Jaguar", prvi put na hrvatskom objavljen 2000. godine u izdanju Ženske infoteke, kultni je roman Erice Fischer, austrijske novinarke, spisateljice i aktivistice rođene u Engleskoj u obitelji emigranata. Erica Fischer bila je jedna od gošći ovogodišnjeg Zagreb Book Festivala, u partnerstvu s Austrijom tema je bila fragilnost, pa je okupljenima na tribini ponešto ispričala o svojoj knjizi (koja je za tu priliku ponovo objavljena, u reizdanju Zagreb Book Festivala). Objavljena originalno 1995. godine, knjiga je zamišljena kao dokumentarni roman: sve unutra je istina, priču je spisateljici ispričala osamdesetogodišnja Lilly Wust, "neopjevana junakinja" kojoj je 1981. godine predsjednik dodijelio Orden za zasluge jer je Lilly između 1942. i 1945. u svom berlinskom stanu skrivala i brinula o četiri Židovke.

Fischer nije ostala samo na Lillynom svjedočanstvu, priču je, recimo to tako, "provjerila", impresivan je broj preživjelih s kojima je razgovarala: sudbina Lilly i Felice ispresijecana je njihovim svjedočanstvima. Roman je minimalno literariziran, najviše u prvom dijelu, dokumentarnu strukturu daju mu ispovijesti svjedoka, ali mnogo više Feliceine pjesme i pisma koja su Lilly i Felice izmjenjivale. Svejedno, rekla je Fischer u Zagrebu, čitaju ga kao ljubavni roman, najsrčanije su ga prihvatile mlade žene.

Kad je objavljen u Njemačkoj, Lilly je živjela izolirano, desetljećima praktički u siromaštvu - budući da je radila samo dvadeset godina i tek za to vrijeme izdvajala socijalne doprinose, njezina je mirovina bila vrlo mala. Svake druge godine imala je pravo na kaput i par cipela. Umrla je 2006. godine. No tih posljednjih deset godina života bila je "zvijezda": pisale su joj žene koje žive lezbijskim životom, ali i udane žene, koje su osjećale potrebu pričati joj o svojim tajnim ljubavima prema nekim ženama. Stekla je toliko prijateljica da je morala nabaviti tajni telefonski broj, gostovala je u televizijskim emisijama, naučila se nositi s novinarskim pitanjima, po njezinu životu, po romanu Erice Fischer, snimljen je i istoimeni film: režirao ga je Max Färberböck, naslovne uloge tumače Juliane Köhler i Maria Schrader.

"Aimée & Jaguar" bavi se s dvije tabu teme ratnoga Berlina - lezbijstvom i židovstvom, same po sebi toliko velike da nadmašuju dokumentarnost romana, pa se na momente čini kao da je sve izmišljeno, toliko je nevjerojatno. U trenutku kad se upoznaju Lilly i Felice, od milja su jedna drugu zvale Aimée i Jaguar, Elisabeth Wust ima dvadeset devet godina, udana je za nacista, ima četvero djece i vodi život milijuna njemačkih žena. Nositeljica je brončanog Majčinog ordena, politički konformistica, ponavlja stavove o Židovima koje čita s pamfleta i u novinama, a vrijeme između kućanskih poslova i brige o četvorici sinova krati povremenim ljubavnicima.

A onda upoznaje dvadesetjednogodišnju Felice Schragenheim, obrazovanu kćer stomatologa, iz bogate i ugledne židovske obitelji. Jedino što Lilly ništa od toga ne zna, osim da je Felice prijateljica njezine kućne pomoćnice u obveznoj službi. Isprva, Lilly je Felice tek izazov; iako mlađa, Felice je u lezbijskoj ljubavi daleko iskusnija. Potvrđuju to svjedočanstva Feliceinih prijateljica i jedno pismo otkriveno davno nakon njezine smrti. Polako, Felice će se uvući u Lillyn život, ili Lilly u njezin, pa će se dogoditi ljubav, sa svim sentimentalnostima koje slijede. Jedna drugoj pišu ljubavna pisma i pjesme, kuju planove o budućnosti, sklapaju svoj poseban bračni ugovor, kupuju čak i prstenje. Felice u jednom trenutku prizna Lilly da je Židovka, no ljubav postaje još čvršća. Potrajat će do smrti: najprije Feliceine, a onda i Lillyine. Ne kvarim vam čitanje, jer to je poznata činjenica: Gestapo je 21. kolovoza 1944. godine uhitio Felice i deportirao je u koncentracijski logor u Theresienstadtu, a poslije u Groß-Rosen, nakon čega joj se gubi svaki trag. Njezini ostaci nikad nisu pronađeni ili, ako jesu, nikad nisu identificirani.

Ono što će vas najviše šokirati ako se odlučite pročitati ovaj roman, nije lezbijska ljubav, nego nevjerojatna količina slobode koju su te žene uživale u Berlinu toga doba. U razgovoru nakon zagrebačke promocije romana dio sugovornika u društvu u kojem sam se našla čudio se upravo tome. Nismo našli odgovor na pitanje kako je to bilo moguće, osim da je možda stvar bila u slobodarskom duhu Berlina koji se zadržao iako je počeo rat. Uglavnom, Lilly je slobodna imati ljubavnike, iako to njezin suprug zna; slobodna je u kretanju, druženju, mišljenju i izražavanju stavova; slobodna je rastati se; slobodna je čak i u tome da njezini roditelji - kad doznaju za njezinu novu ljubavnu vezu sa ženom - tu ljubav prihvaćaju do te mjere da ih Felice počinje zvati roditeljima.

Potom je tu drugi sloj roman, po meni najvažniji, koji na jedinstven način bilježi život Židova u nacističkoj Njemačkoj. Ovo je jedna od rijetkih priča koja nije ispričana iz pozicije Židova logoraša, nego Židova koji žive u ilegali, istodobno pokušavajući i dalje biti živo tkivo intelektualnog društva. Svoju imovinu ti Židovi skrivaju po kućama prijatelja nežidova - imovinu za kojom će u jednom trenutku nastati nezapamćeni grabež, nezajažljiva pohlepa - neki od njih pokušavaju pobjeći, neki su uspjeli pobjeći, ludi su i hrabri načini kojima se dovijaju gdje prespavati, kako doći do bonova za hranu, pa čak i raditi... Neki od njih, poput "crvene Stelle", postali su izdajice vlastitog roda. Stella Kübler-Isaaksohn imala je enciklopedijsko pamćenje, u Berlinu su je zvali "židovskom Lorelai" ili "plavokosom sablasti": kako bi spasila svoju i kožu roditelja ona je zajedno sa svojim drugim mužem Rolfom Isaaksohnom u dogovoru s nacistima progonila Židove u ilegali i isporučivala ih Gestapu. Felice će joj za dlaku izmaći.

I tu je potom treći sloj romana, najdokumentarniji, ljubavna priča koja je počela u ratnom Berlinu. Pisma i pjesme Aimée i Jaguar nemaju književnu vrijednost, uglavnom su napučena sentimentalnostima i banalnostima iz svakodnevnog života, tepanjima i poljupcima, dramatičnim obećanjima i romantičnim zaklinjanjima u ljubav. To je najslabiji dio romana, ali na to autorica nije mogla utjecati - takva je bila ljubav, nečija ljubav, i tu zapravo nemamo prava prosuđivati.

Nitko ne zna kako je Feliceine fotografija dospjela u ruke Gestapu, ali zahvaljući njoj su je pronašli. Za njezinu neizvjesnu sudbinu, za smrt, moguće je kriva i sama Lilly. Taj fatum, proizišao iz slijepog obožavanja, obilježit će Lillyn život do smrti. Nikad se neće oporaviti. Strašna kazna jer se jednom istinski voljelo.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu