Dugo putovanje kući

Louise Penny
Dugo putovanje kući

Detektivski roman u kojem se traga za muzom i dušom

09.07.2017. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

 Kanadska autorica krimića Louise Penny u Hrvatskoj ima status pomalo kao Jo Nesbø. Ne u smislu popularnosti, jer malo tko se može mjeriti s norveškim autorom trilera kojeg obožavaju otprilike kao rock-zvijezdu, nego kao i Nesbø ima dva hrvatska izdavača. Sjećam se da mi je vlasnik Hene com Uzeir Husković, koji je objavio tri romana iz autoričina serijala – "Razorna riječ" (2012), "Pokopajte svoje mrtve" (2013) i "Igra svjetla i tame" (2013) – svojedobno govorio kako su u pitanju elegantno napisani i netipični krimići, ali sam ja vjerojatno slegnula ramenima i posegnula za nekom "klaonicom". U svijetu krimića nisam osobito suptilna, da se poslužim naslovom doduše povijesnog romana Hilary Mantel – za mene vrijedi ona "privedite tijela".

U međuvremenu, objavu serijala o policijskom načelniku Armandu Gamacheu preuzeo je zagrebački Lumen, a u skladu s politikom te izdavačke kuće, i naslovnice romana Louise Penny su postale življe i uočljivije, rekli bismo modernije. Lani je objavljen roman "Kako ulazi svjetlost", deveti u serijalu, a nedavno i "Dugo putovanje kući", deseti po redu od njih trinaest dosad.

Ni Hena com ni Lumen serijal o glavnom inspektoru i šefu Odjela za umorstva u kanadskom Sûreté du Québec nisu dakle počeli objavljivati od početka, ali kao i kod svih autora žanrovske literature koji su vješti u pisanju serijala to ne smeta čitanju – Louise Penny u oba Lumenova nastavka koja sam pročitala daje dovoljno bazičnih informacija o prošlim događajima i likovima, ali ne otkriva ništa ključno iz prijašnjih zapleta koji su kamen temeljac svakog krimića. To znači da serijal možete početi čitati s bilo kojom knjigom, iako mi je malo žao što nisam krenula od početka.

Razmažena adiktivnim "klaonicama" – u kojima se leševi ne privode, nego bacaju pred čitatelja – roman "Kako ulazi svjetlost" mi ispočetka nije osobito sjeo. U 150 stranica romana, nezadovoljno sam gunđala sebi u bradu, Louise Penny dala je samo jedan trag, a likovi su do u beskraj razgovarali. Staromodno i beskrvno, osudila sam je u glavi, ali sam ipak nastavila čitati. U meni je, očito, zaostalo dovoljno pukotina, pa je svjetlost, da parafraziram Leonarda Cohena, ušla i u ovu čitateljicu. Louise Penny ne gradi, naime, svoje zaplete na akciji, sirovim emocijama i iznenađujućim preokretima; ona ne proizvodi thrill, jer ne piše trilere. Penny u zapletima gradi studije karaktera i da, doista piše staromodno, jer – pripovijeda. A to je nešto što smo, pretvarajući se iz čitatelja detektivskih romana u čitatelje trilera gotovo zaboravili.

Do kraja romana "Kako ulazi svjetlost" Louise Penny me osvojila, izmišljeni Three Pines u kanadskoj pokrajini Québec – idilično mjestašce u dolini i komunikacijska rupa (nema signala za internet, osim ako nemate modem!) – postao je i moje mjesto, a pribrani, načitani i učtivi Armand Gamache utoplio mi je srce.

U svakom nastavku serijala dogodi se ubojstvo, ali to nije razlog zašto čitatelji vole uistinu elegantnu prozu Louise Penny. Three Pines, mjesto u koje se Gamache vraća u svakom nastavku, suvremena je verzija raja na zemlji, mjesto utopije u kojem žive ljudi poput cinične i naoko grube pjesnikinje Ruth koja živi s patkom Rosom; vlasnice knjižare i nekadašnje psihoterapeutkinje Myrne; otkačene slikarice Clare koja na portretima razotkriva duše svojih modela; vlasnika pansiona i kafića, gay para Gabrija i Oliviera i, naravno, ne smijemo zaboraviti Henrija, ne osobito inteligentnog Gamacheovog vučjaka (jer otkad se vučjaci zaljubljuju u patke?!), ali vučjaka s velikim srcem i ušima poput satelitskih tanjura koji u svakom nastavku pomalo spasi Gamachea, kao što je i Gamache jednom davno spasio njega. Ti ljudi i životinje, njihova međuigra, čine prozu Louise Penny zanosnom. O njima se može čitati dovijeka.

Nasuprot stanovnicima Three Pinesa čvrsto je postavljen okrutan policijski život – njega primarno čine Gamache i njegov, u romanu "Kako ulazi svjetlost", sada već bivši suradnik Jean-Guy Beauvoir. Ako odlučite čitati Louise Penny, dva romana koja je objavio Lumen svakako biste trebali čitati kronološki, najprije "Kako ulazi svjetlost", a potom "Dugo putovanje kući", jer razriješavaju važan podzaplet u odnosu Gamachea i Beauvoira koji je, pretpostavljam, počeo u prethodnim nastavcima. Trebali bi ih čitati kronološki ne zbog radnje, nego iz gotovo spoznajnih razloga – iz istog onog smisla iz kojeg je Cohen i napisao pjesmu "Anthem", zbog kojeg uostalom i postoji japanska tehnika popravljanja zlatom, kintsugi, koja nas uči da nešto nije nužno nepovratno uništeno ako je razbijeno. Kako keramičko posuđe, tako i ljudi.

Pitanje duše, nagađam, velika je tema za Louise Penny. Čovjek to ne bi očekivao u krimiću, ali samo zato što ima predrasudu i navikao je na trilere, pa je zaboravio da su se dobri pripovjedači nekad u dobrim detektivskim romanima bavili upravo pitanjima duše – i pojedinačne, i kolektivne (društvene), jer kad je razlomljena duša, onda se i može dogoditi (i) ubojstvo.

"Dugo putovanje kući" u tom smislu je gotovo subverzija krimi-žanra. S tim sam se romanom duboko i predano zaljubila i u Gamachea i u prozu Louise Penny. Privede Penny na kraju to tijelo koje nam treba, ali "Dugo putovanje kući" je ustvari detektivska priča u kojoj se traga za dušom, i muzom, a ne za lešom i ubojicom. Blistavo i virtuozno, to znači iznova izmisliti žanr! Ništa vam drugo neću reći, ne dam nijedan trag.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu