Naš duboki očaj

Barış Bıçakçı
Naš duboki očaj

Dva sredovječna prijatelja i djevojka koju sretnu u mrtvačnici

22.01.2018. | Ivana Smilović | Ocjena recenzenta: 5,0

Knjige nam otvaraju vrata u sasvim neke druge svjetove i jedna od čari čitanja je što uvijek imamo priliku otkriti i iskusiti nešto novo. Moram iskreno reći da se turski pisci i ne nalaze na mojim listama knjiga za čitanje, više zbog neinfomiranosti nego ičega drugog. Ali možda sam upravo zato našla određeno osvježenje i iznenađenje u knjizi "Naš duboki očaj", iza koje se krije autor Barış Bıçakçı.

Mala, slatka knjižica u sebi krije toplu ljudsku priču. Dva sredovječna cimera, Ender i Četin, glavni su protagonisti. Da će se raditi o neobičnom štivu, daje se naslutiti već na početku. Priča je prezentirana iz perspektive jednog od cimera, Endera, koji zapravo čitavo vrijeme razgovara s Četinom! Stvara se dojam kao da sjedimo na kavi s dva stara prijatelja, koji ne mogu pobjeći od prisjećanja i podsjećanja na stare priče koje su već sto puta prepričali, a mi pokušavamo uhvatiti nit i sve povezati. Njihova bliskost je nevjerojatna, ali iznimna lekcija pravog prijateljstva.

Pisac nas lagano uljuljkava u priču, ali već se u prvim stranicama daje naslutiti da je Nihal, mlada djevojka koju će Četin i Ender primiti u svoj dom kao uslugu prijatelju (njezinu bratu), predmet žudnje i centar njihove pozornosti. Dogodit će se to nakon što joj roditelji poginu u prometnoj nesreći. Iako Nihal znaju otkad se rodila, njihov ponovni susret dogodit će se nažalost u mrtvačnici i pokrenuti niz događaja i emocija.

Likove upoznajemo kroz njihove životne priče, koje su često potresne, ali zbog stila pisanja nekako blage i lako podnošljive. Kroz čitavu knjigu slijedimo tok Enderovih misli, što daje neki humoristični ton jer će vam više nego jednom proći kroz glavu – što ovom čovjeku neće pasti na pamet!

Ponekad se udaljava od teme, promišlja, a konstantna je i retrospekcija, prisjećanje na ne nužno povezane, ali slične događaje. Priče su to kojima dodatno upoznajemo likove i njihove živote. Fizički opisi likova su minimalni i zanemarivi, "Naš duboki očaj" zaista cilja u čovjekovu dubinu.

Uz sve to ovaj roman nam donosi i promišljanja o životu, koja su nekad više, a nekad manje povezane s pričom. Za primjer, evo jednog razmišljanja o snovima: "A zašto pak sanjamo? Zašto, uza sve, još i sanjamo? Što to nedostaje u zbrci, u kaosu, u tom iscrpljujućem bogatstvu života da se mora nadoknaditi u okrilju sna? Vuče li nekamo u snovima naša svijest, poput bučne lokomotive, naoko sasvim nepovezane detalje primjerice, prema nekom značenju? Ili su ti detalji igle za balon naše svijesti?"

Često je naglašen kontrast između starosti i mladosti, u skoro svim odnosima u knjizi, a posebno između glavnih likova koji su na pragu 40-ih i lijepe studentice Nihal. U tom odnosu, a i mnogim drugima, naglašeno je uvažavanje i međusobno poštovanje.

Naslov, ili točnije – duboki očaj, prikazuje se na više razina i načina. Ovo djelo je emotivno, a lagano kao pero. Bol je prikazana kao sastavni dio života, tuga kao normalna ljudska sudbina. Ender sve promatra i preispituje, a i mi s njim.

Moguće je da će neki čitatelji, posebno oni koji vole dinamična djela, biti zamoreni, a ne očarani ovim romanom. Jer on ne donosi ništa naročito uzbudljivo osim svakodnevice. Ali opet klizi, stranicu za stranicom. Djelo je to koje je lagano, duboko, i na svoj osebujni način zanimljivo. Idealno uz šalicu čaja, nakon napornog radnog dana, kada jedino što želite jest opustiti se. Meni je, nakon što sam proletjela kroz njega, donijelo neku neobičnu smirenost…
 

Facebook komentari

Novo u katalogu