August

John Williams
August

Roman o prvom rimskom caru koji se obraća i suvremenom građaninu

10.11.2017. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

 "Ako u ovoj knjizi postoji istina, ona je u većoj mjeri istina fikcije nego istina povijest." Zapisao je to u napomeni na početku svojega romana "August" John Williams prije četrdeset pet godina. Dijalektičar bi pitao što je uopće istina povijesti: svijet se ne može dogovoriti ni oko istine posljednjih pola stoljeća, koliko je prošlo od prve objave "Augusta", kako bi se mogao dogovoriti oko toga što je bila istina prije dvije tisuće i nešto godina, u vrijeme kad se zbiva ova priča o osnivaču Rimskoga Carstva? Postoji li uopće istina mimo istine fikcije, bila ona književna ili osobna?

Ako protok vremena i ne donosi istinu, svakako donosi utjehu. Sve što danas živimo, već se odigralo, nerijetko se čini da se odigralo i bolje. Povijest prije Krista odigravala se kao u kakvoj grčkoj drami: svi su junaci uzvišeni, patosa ima čak i kad padaju, sudbina je jasno zacrtana, muškarci i žene bića su dužnosti, o svima se može ispričati priča.

"August" je veliki američki roman (nagrađen svojedobno National Book Award) koji se uopće ne bavi Amerikom, nego antikom; nasljeđem na koji se Amerika ne može pozvati jer je na krivom kontinentu. Ruku na srce, ne može ni Europa, barem ne u direktnom kontinuitetu, jer je barbarski srednji vijek u velikoj mjeri istjerao iz nas uljuđenost - donio nam je naciju, ali je "uništio" civilizaciju. Preostaju nam, dakle, knjige iz antike; knjige u simboličkom smislu, jer više govorimo o glinenim pločicama, papirusu i pergamentu. Europska kultura vraćala se mnogo puta na antiku kao na stvaralački izvor.

Koliko dugujemo tim Rimljanima, vidi se, recimo, u Splitu. Krajem III. i početkom IV. stoljeća izgrađen je rimski akvadukt za opskrbu Dioklecijanove palače vodom iz rijeke Jadro. Taj vodovod dužine devet kilometara ubraja se u prve vodovode na području Hrvatske, a i danas se akvadukt i tuneli rimskog vodovoda upotrebljavaju za opskrbu grada vodom. Sad se prisjetiti skandala s neispravnom vodom za piće u zagrebačkim naseljima Vrbani i Špansko i bit će vam jasan taj prekid u civilizaciji. Na stranu sad što bez Rimljana ne bismo imali ni gradove.

John Williams, veliki američki pisac s četiri romana, od kojih je svaki kao da ga je napisao drugi autor, nabasao je na priču o Augustu slučajno. U rijetkom intervjuu koji je dao 1985. godine Bryanu Woolleyju, a koji spominje John McGahern u predgovoru američkom izdanju romana, navodi se kako je psiholog i pisac Morton Hunt svojedobno pokazao Williamsu rukopis svoje knjige spremne za tisak, "A Natural History of Love" - popularno napisanu povijest različitih stavova o ljubavi, od vremena stare Grčke do suvremenosti. Dok su razgovarali o knjizi, Hunt je Williamsu ispričao priču o Augustu koji je imao kćer, Juliju. Nju je August silno volio, ali ju je svejedno izgnao i zatvorio kako bi spasio Carstvo jer je prekršila zakone o braku i preljubu koje je August nekoliko godina ranije predložio, a Senat usvojio.

Priča o ocu i kćeri fascinirala je Williamsa. I tu dolazimo do zanimljivog otkrića: iako naoko potpuno različiti, Williamsovi romani uopće nisu toliko nepovezani kao što se čini. Williams i Hunt razgovor su vodili prije nego što je Williams počeo raditi na "Stoneru" (1965), a nakon njegova romana "Butcher’s Crossing" (1960). Središnji sukob u "Stoneru" kreće se upravo oko Stonerove kćeri – oko toga kako je glavni junak odgoj djeteta prepustio svojoj supruzi, kako kćer nije zaštitio od majke zlostavljačice, kako je smiraj u vezi kćerine sudbine doživio tek kad je otkrio da mu dijete ipak ima utjehu – alkohol. To je centralna točka romana; otac koji je potpuno podbacio iako je mislio da kćer štiti time što ostaje u braku u kojem nema ni poštovanja ni ljubavi.

Istražujući Augustovu sudbinu, Williams je otkrio da je povijest izbrisala Juliju; što je više čitao o prvom rimskom caru, toga je više zaokupljivala ideja o "podvojenosti između javnih dužnosti i osobnih želja i potreba". Razložen na sastavne dijelove, "August" je možda najviše priča o ocu koji je spasio kćer tako što ju je izdao. I obratno.

U intervjuu Woolleyju, Williams je objasnio i zašto se odlučio za epistolarnu strukturu romana. "August" je, valja to reći čitatelju, potpuno različit od "Stonera". U "Stoneru" priča ide pravocrtno, kronološki, u "Augustu" se skače kroz vrijeme - malo pratimo cara mladića, malo svjedočimo o njegovim izazovima u zreloj dobi; u "Stoneru" je pripovjedač jedan, o Augustu svjedoče njegovi bliski prijatelji, povjesničari, zaplotnjaci, suvremenici i anonimci (sam August progovara tek na kraju, iako bi po meni roman funkcionirao i da je vječno šutio).

Williams nije želio napisati povijesni roman, niti zvučati kao da je ispao iz holivudske epopeje Cecila B. DeMillea. Ljudi o kojima je čitao dok ih je istraživao zvučali su stvarno, kao da su njegovi suvremenici. A Rimljani su, to znamo, voljeli pisati pisma; Ciceron bi, primjerice, dnevno napisao osam, deset, pa i dvanaest pisama. Rimska poštanska služba u najmanju je ruku bila jednako dobra kao današnja. Pa je Williams odlučio da će njegovi junaci sami govoriti u svoje ime. Ta je epistolarna forma – čitav roman sastavljen od pisama! – toliko živa da se čitatelju povremeno čini kao da čita visokostilizirani antički trač, u svakom slučaju impresivni pastiš.

Ako ste kojim slučajem čitali Horacija, Ovidija, Vergilija, Propercija i(li) Tibula, ovdje ćete ih upoznati u drugom svjetlu i drugoj književnoj formi. Neki od njih i sami se direktno obraćaju čitatelju, o drugima se govori, no svi su važni akteri rimske književnosti Augustove ere, prvenstveno zahvaljujući Augustovom prijatelju Gaju Cilniju Mecenatu koji je već tada znao koliko je važno da umjetnost podupire politiku.

No "August" je, kako je zamijetio John McGahern, i roman koji govori o tome kako promijeniti vlastiti karakter – kako oblikovati sebe da bi se oblikovao svijet. Williams na jednom mjestu piše (o Augustu): "Čovjek je kao svaki drugi. Postat će ono što će postati, ovisno o snazi karaktera i slučajnosti koje mu donese usud." "Savjeti" u knjizi dobri su i za suvremenog građanina, malo se toga, očito, mijenjalo kroz povijest u ljudskoj duši: "A ako mene pitaš, moralist je najbeskorisnije i najsramotnije stvorenje koje postoji. Beskoristan je zato što troši energiju na donošenje sudova umjesto na stjecanje znanja, jer suditi je lako, a znati je teško. Sramotan je zato što njegovi sudovi odražavaju viziju njega samoga, koju zbog svojega neznanja i gordosti želi nametnuti svijetu."

Augustove slavne posljednje riječi bile su: "Jesam li dobro odigrao ulogu? Onda plješćite dok odlazim!" Govore o čovjeku dovoljno prisebnom i samokritičnom da i u trenutku smrti zna da, ako postoji istina, ona je u većoj mjeri istina fikcije nego istina povijest. Slijedom toga, Williamsov "August", iako u potpunosti izmišljen, možda je doista (bio) stvaran.

U "Augustu" ćete vjerujem uživati, dobrim dijelom i stoga što ćete ga čitati u izvanrednom prijevodu Patricije Horvat, prevoditeljice s engleskog jezika koja je prevela i "Stonera". U "Augustu" je izvela baš čaroliju, u velikom stilu u hrvatski je jezik vratila imperfekt i aorist, glagolske oblike koji se gotovo više ne koriste u govornom jeziku, a kad se koriste u pisanom, rijetko se koriste ispravno jer ih malo tko više zna. Srela sam Patriciju Horvat jučer na Interliberu, otkrila mi je da je, prevodeći "Augusta", čitavo vrijeme pored sebe držala tablice s nastavcima za prošlo nesvršeno i svršeno vrijeme.

Tako se rade dobre knjige. Vrijedi i za prevoditeljicu, i za pisca.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu