Zemlja i nebo Jacquesa Dormea

Andreï Makine
Zemlja i nebo Jacquesa Dormea

Ljubav od tjedan dana, potraga od pedeset godina

02.12.2017. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

 Francuski pisac Andreï Makine ustrajno odbija govoriti o svojem životu prije dolaska u Francusku. Zna se da je rođen u Krasnojarsku u Sibiru, da ima šezdeset godina i da je doktorirao na Sveučilištu u Moskvi s temom iz francuske književnosti. Njegov francuski život ponešto je otvoreniji: nema suprugu ni djecu jer se odrekao privatnoga života zbog pisanja; sve što je ikad napisao, napisao je na francuskom, a ne na materinskom ruskom jeziku; dobio je dvije najprestižnije francuske književne nagrade, Goncourt i Médicis; u ožujku 2016. godine postao je članom Francuske akademije pa je to okončalo rasprave o tome je li francuski ili ruski pisac, a koje su počele s njegovim prvim pokušajima objavljivanja u novoj domovini – izdavači su ga redom odbijali jer nisu vjerovali da Rus može toliko dobro znati francuski jezik da na njemu piše. Prvo djelo su mu objavili tek kad je lagao da je prevedeno s ruskog jezika.

No kako je Makine naučio francuski jezik? Je li doista imao baku Francuskinju ili ga je francuski naučila prijateljica? Je li uopće imao obitelj ili je odrastao u sirotištu? Ta se pitanja transponiraju u njegov na hrvatskom novoobjavljeni roman „Zemlja i nebo Jacquesa Dormea“ (Disput i Hrvatsko filološko društvo, prijevod Sanja Šoštarić, 2017.), u Francuskoj originalno objavljen 2003. godine, čime je završio svoju rusko-francusku trilogiju koju još čine romani, također prevedeni na hrvatski jezik, „Francuska oporuka“ i „Rekvijem za Istok“. Makine odrastanje u sirotištu spominje i kasnije, u svojem romanu „Knjiga kratkih vječnih ljubavi“, originalno objavljenom 2011. godine, na hrvatski prevedenom dvije godine kasnije, također u izdanju Disputa. No sirotište je možda samo topos, pisca Makineova talenta uskogrudno je – po čitatelja - svoditi na biografizam.

Jacques Dorme iz naslova novoga Makineovog romana pilot je koji je došao iz daleke zemlje, u Rusiji susreće ženu iz iste te zemlje, Aleksandru, i vole se svega nekoliko dana u gradu od kojeg će uskoro ostati samo ruševine; potom on odlazi na kraj zemlje da bi prevozio avione za bojište i gine razbivši se o ledenu padinu, pod blijedim svodom polarnog kruga. Grad u kojem će se susresti dvoje Francuza ratni je Staljingrad. On saznaje da je ona bolničarka, da je ranjena prije tri tjedna, pa je poslana na čvorište na kojem će ga spasiti od polazećeg vlaka. Ona saznaje da je on na staljingradskom kolodvoru pogriješio smjer i nije uspio doći do eskadrile kojoj je dodijeljen.

„Vrijeme koje će proživjeti zajedno bit će tako kratko da će im se sve događati istovremeno prvi i posljednji put“, tom nas rečenicom pripovjedač uvodi u roman. „Zemlja i nebo“ nije ljubavni roman, iako je ljubav, kao možda i sirotište, stalni topos Makineovih romana. Ljubav je njegovim likovima često spas, može biti i čitatelju, pod uvjetom da je spreman prihvatiti njezin oksimoron: njegove su ljubavi naime kratke i vječne istodobno. Zemlja i nebo iz naziva romana nisu pak oksimoron, nego komplementarni i metafizički prostori – u prostoru neba Dorme obitava kao pilot, dugotrajno, toliko da ponekad zaboravi i na zemlju (tlo) i na rat koji se tamo odvija, no uspijeva letjeti satima, nadljudski, preko izdržljivog umora, upravo zato što u sebi nosi sliku zemlje, simbol one kratke i vječne ljubavi s Aleksandrom.

„Čovjek je bio sjedinjen s kretanjem letećeg kokpita, a istovremeno i sasvim izvan njega. Nalazio se negdje drugdje, daleko od pepeljastog neba, od planina na kojima su se uvis nizale ledene pustinje. Drugdje se sastojalo od jednog ženskog glasa, od šutnje jedne žene, od tišine jedne kuće, od jednog vremena u kojem se osjećao kao da je ondje zauvijek. To se vrijeme odvijalo odvojeno od onog što se događalo u avionu, oko aviona.“

Jacques Dorme nije bio naivan, „znao je da u stravičnoj borbi prsa o prsa između dviju vojski, milijuna muškaraca koji su se međusobno ubijali u Staljingradu, taj komad lima s elipsom nema veliku težinu. Ipak mu se tijekom svakog leta vraćalo nerazumno uvjerenje da zbog tog aviona neće biti uništena stara drvena kuća s krošnjom divlje trešnje pod prozorom.“

Jacquesova i Aleksandrina priča većim je dijelom ispričana posredno, kroz očište neimenovanog pripovjedača – on je isprva dječak koji odrasta u sirotištu, potom ostarjeli pisac koji ispunjava prešutni dug. Taj osjećaj duga je dirljiv, jer nije u pitanju obećanje nekome izričito dano, niti obećanje koje je zaiskano. To je obećanje istodobno stvarno i potpuno fikcionalno: daje ga najprije dječak sam sebi, da bi preživio rasap iluzije o očevima herojima, potom ga daje na pragu mladenaštva kao zavjet za jednu molitvu, i konačno kao odrasla osoba, kao pisac, koji u prostoru kreativnosti ispisuje nadomjesnu stvarnost koja kompenzira i komplementira i individualnu i kolektivnu povijest. U tom je smislu za Makinea ljubav najviše spas, to objašnjava kako može biti i kratka i vječna – može, ako je ispunjena smislom, jer onda zaustavlja vrijeme.

Dječak nikad nije upoznao Jacquesa Dormea, nije ni mogao jer je on odavno mrtav u trenutku kad upozna Aleksandru. Njoj povremeno odlazi dok je smješten u sirotištu jer je poznavala njegove roditelje. Siročad se tješi slikom o ocu-heroju, nepravedno osuđenom pa napokon rehabilitiranom, koji se vraća, ulazi u učionicu, prekida nastavu i izaziva nijemo oduševljenje nastavnice i školskih drugova. No ta se slika raspada usputnom primjedbom o ocu kojeg su mitraljesci koknuli kao psa.

Aleksandra nema dječaku bog zna što ponuditi pa mu nudi ono što je gotovo zaboravila – uči ga francuski jezik, na tavanu kuće u kojoj živi nalazi se zaboravljena i prašnjava knjižnica bivšeg vlasnika zgrade. Na vatrom oštećenim stranicama dječak će naći prvu utjehu – te su knjige krhke kao i kratke vječne ljubavi, većinu njih uspijeva pročitati samo jednom jer se raspadaju od vremena dok lista stranice, no prvi i posljednji put pročitane riječi u dječaku će stvoriti krajolik koji nastanjuju junaci – dijelom ljudi, dijelom riječi. Ako polazimo od toga da je jezik dom, onda „Zemlja i nebo Jacquesa Dormea“ proširuje tu hipotezu: dom nije nužno materinski jezik, dom je onaj jezik koji je stvorio zemlju u kojoj obitava budući pisac; prostor u kojem su riječi koje ubijaju ujedno i riječi koje, upotrijebljene na određen način, oslobađaju.

S Aleksandrom ga, međutim, povezuje nešto mnogo snažnije; ona ga neplanirano (na)uči kako riječi mogu biti djelatne poput čarolije. Jednu noć kod nje probudi se jer mu se učini da ga ona zove. Shvati da ga Aleksandra ne zove, nego se moli i u molitvi spominje njegovo ime. Tad tek shvaća značenje svećenikovih riječi, što ih je izrekao na liturgiji u crkvi u koju se dječak sklonio da se ugrije – duhovnik je pozivao na molitvu za „one za koje se nitko ne moli“. Aleksandra, moleći se za dječaka, ustvari govori da on postoji u tom svijetu.

Tog ljeta kad mu je Aleksandra ispričala o francuskom pilotu, pripovjedač je imao trinaest godina. Godina su šezdesete, njega zanimaju samo tehnički detalji – maksimalna brzina aviona Bloch, akcijski radijus bombardera koji je Jacques oborio, model pištolja kojim je bio naoružan čovjek u crnom kožnom kaputu, plinska maska s kojom je bilo moguće telefonirati... Kontekst – i politički i ljubavni – shvatit će mnogo kasnije, nakon pola stoljeća, kad će prijeći jedanaest tisuća kilometara da bi se simbolički vratio na početak, u svibanj 1942., kad se odvijala Jacquesova i Aleksandrina priča, i u Novu godinu 1945., kada će pilot poginuti zbog naredbe čovjeka u crnom kožnom kaputu.

Jacques Dorme otišao je od Aleksandre kako bi postao pilot na liniji Aljaska-Sibir, Alsib, preko koje su Amerikanci u Drugom svjetskom ratu svoje ruske saveznike opskrbili s više od osam tisuća aviona za istočno bojište. Alsib je bio zračni most skriven od ostatka svijeta, pet tisuća kilometara od Aljaske do Krasnojarska u srcu Sibira, dvadesetak aerodroma na zamrznutom tlu tundre... Jacques Dorme prevezao je tom rutom više od tristo aviona, kaže u pismu iz rujna 1944., cijelo vrijeme u srcu noseći sliku one stare drvene kuće s krošnjom divlje trešnje pod prozorom.

„Tada nisam imao (ne znam imam li i danas) bolju definiciju ljubavi od te vrste tihe molitve koja povezuje dva bića, odvojena prostorom ili smrću, u stalnoj slutnji bolnih i veselih trenutaka što ih on drugo proživljava.“

„Zemlja i nebo Jacquesa Dormea“ roman je o kidanju iluzija i odrastanju, o utjesi čitanja, o tome kako se rađa pisac u jeziku, o ratu koji se mjeri kutijom šibica, o ljubavi koja se ne mjeri vremenom i o ljubavnicima koji su s vremena na vrijeme šutjeli i gledali se povezani sviješću o izrazitoj krhkosti riječi. Obavezno čitati!
 

 

Facebook komentari

Novo u katalogu