Igrač

Marina Šur Puhlovski
Igrač

Podmuklo dobro napisan roman

05.01.2018. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

"Igrač" Marine Šur Puhlovski roman je s kojim se hrvam od Interlibera. Već tamo, na štandu VBZ-a, autoričina nakladnika, otvorila sam knjigu, ugrizla me prva rečenica: "Mobitel mu je isključen, reći će da je na snimanju, ali u kockarnici je, prokletnik, pomislila sam, ušavši u svekrvin apartman bez kucanja." Moraju vam mnogo lagati da bi se dogodio taj kemijski spoj; da riječ izazove trenutnu reakciju, primjerice grč u želucu.

No zašto sam se hrvala s "Igračem"? Pa zato što "Igrač" nije "moja" literatura, zašto što naivno poput djeteta s posebnim potrebama volim sretne krajeve ili barem pojedinačna razriješenja ako već svršetak i sreća ne mogu biti u istoj rečenici. Ne smeta mi mračno, teško mi je probaviti beznadno. Pripovjedačica u "Igraču" gorka je, možda i zlobna žena, vrsta koju ne želite u svojoj blizini, čak i kad broji tuđe greške samo na papiru. A popis grešaka je, kako piše književna kritičarka Jadranka Pintarić na poleđini knjige, pozamašan: oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost i lijenost. Svih sedam smrtnih grijeha.

No to što se čitatelj osjeća loše od knjige koju je pročitao, nije mjerilo vrijednosti književnosti. Na stranu osobne preferencije, "Igrač" je podmuklo dobro napisan roman.

Pripovjedačica obiteljsku priču ispriča u petnaest minuta, koliko čeka da se probudi svekrva Bernarda koju je došla posjetiti u starački dom. Dok sjedi u sobi i broji, broji, broji - ali ne broji kukajući, nego broji kao da u kamen urezuje i nikad neće biti oprošteno jer ta će kučka pamtiti dovijeka (zato što je uskrata zaborava jedina istinska osveta) - čitatelj čuje taj ogorčeni, sitničavi, zlobni glas. I to je, ukratko, moć književnosti: da vas glas u tami imaginacije temeljito uplaši. Pakao ne dolazi poslije smrti. (Sad kad sam ovo napisala, isprike autorici zbog kučke i ostalih epiteta jer je u nedavnom intervjuu otkrila da je priča "Igrača" ustvari autobiografska.)

Marina Šur Puhlovski, koliko sam shvatila, preferira u pisanju rastakati vlastitu utrobu. Njezine prijašnje romane nisam čitala, "Igrač" mi je bio prvi, nakon njega sam uzela "Ljubav", tamo je mekša i ranjiva, dirljivo mi je bilo i opet otkriti kako u istom čovjeku istodobno obitava toliko različitih, nekad i suprostavljenih ljudi. No iako sebi i obitelji rastače utrobu, Šur Puhlovski začudno je neosobna i hladna; to je književnička vještina, pisati o sebi kao o drugome, hladno kao mesar trančirati unutrašnje organe na slova, pa iz tih slova iznova krojiti smisao i besmisao. Drugo u "Igraču" preteže.

Dakle, kakva je ta obitelj iz "Igrača"? Svekrva Bernarda plitka je i priglupa, ali uspješna manipulatorica, dvojbenog talenta za pjevanje. Prvog je supruga, Antu Paricu, s kojim ima sina Maksa, prevarila s budućim suprugom i ukrala mu stan. Ne opravdava je to što je pokrala lopova koji je iskoristio političke (ne)prilike kako bi se dokopao brojnih nekretnina u Zagrebu. Drugi suprug Ladislav je mitoman, netalentirani glupan i politički konvertit s kojim dobije još jednog sina kojem Bernarda jednako upropasti život kao i prvome.

Maks, suprug pripovjedačice, ustvari se ne zove Maks, nego Petar, ali u želji da izbriše prvi loš brak i da se osveti suprugu što je djetetu dao ime bez konzultacija s njom, Bernarda dopusti drugome suprugu da njezinu sinu izbriše identitet. Maks je lažno buntovni slabić - protiv autoriteta se buni (auto)destrukcijom, laže i krade, rasprodaje očuhovu imovinu, iz nužde postane kockar. Poslije se više ne može riješiti te ovisnosti. Pripovjedačica, rekli smo, bilježi i nabraja grijehe. U tome je, naravno, licemjerna jer tko je tjera da sve to trpi. Između njezine i suprugove ovisnosti u osnovi nema nikakve razlike. U "Igraču" su ustvari svi igrači.

Primjećujete da koristim teške riječi u opisima likova (čitala sam ih kao likove u romanu, ne kao stvarne osobe; predmnijevam da je autorica sve, uključujući i sebe, preradila...). Činim to zato što ih pripovjedačica opisuje bez iskrene sućuti, osjećaju se tek natruhe sažaljenja prema suprugu, kao da govori "slabić je, ali moj". Ima u tome pokroviteljskog tona, mnogo samosažaljenja, lažne pozicije nadmoći kvazi izmještanjem iz uloge žrtve kroz cinizam. Samo što je cinizam uvijek znak nemoći.

Ako je sve tako, ako nema baš nijednog junaka o kojeg se čitatelj može ogrijati, zašto onda "Igrača" čitati? Pa zato što mislim da je "Igrač" politički roman. Ne znam je li ga autorica planirala napisati u tom ključu, ali je ispalo tako. Ako doista želite znati kako se u jednoj maloj palanki - koja se zove Zagreb - u nekoliko navrata odvijala velika pljačka nekretnina zaogrnuta raznim "izmima", onda je "Igrač" obavezna literatura. Ako želite doista proniknuti u bit sukoba ustaša i partizana, komunizma i nacionalizma, onda biste trebali lijepo maknuti tu desnicu sa srca kad zasvira himna i prihvatiti da vas uče da stavite ruku na srce samo zato što vam žele skinuti gaće. Iako se u mnogome bavi prošlošću, "Igrač" zapravo precizno dijagnosticira našu suvremenost i sve klaunove koji su se skupili oko, primjerice, bivšeg Trga maršala Tita. Fantastičan je trenutak kad književnost - bez namjere, nego naprosto zato što je nekad superiorna životu - zrcali karikature iz stvarnosti.

"Igrača" čitajte na vlastitu odgovornost. Vjerojatno ćete se loše osjećati nakon čitanja. Ideja književnosti nije da nam stvara ugodu. Nismo djeca.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu