Zulejha otvara oči

Guzel Jahina
Zulejha otvara oči

Dirljiv roman o čudima života usred terora

28.04.2018. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

U podloj Dolini ravnodušnosti, govori Zulejha sinu Jusufu, palo je najviše ptica, sve koje nisu mogle uravnotežiti u svojem srcu tugu i radost, ljubav i mržnju, neprijatelje i prijatelje, žive i mrtve. Usprkos zabrani, Jusuf je opet dočekao Zulejhu na povratku iz lova, u tajgi u kojoj vrebaju mnoge opasnosti, no to je rijedak trenutak kad mogu biti sami, na putu kući majku mu priča bajke i legende. Najdraža mu je ona o Semrugu, čarobnoj ptici koja je živjela na vrhu najviše planine.

Nitko nije mogao vidjeti Semruga, ni životinje ni ptice ni ljudi, no znali su da je njegovo perje ljepše nego svi zalasci i izlasci sunca zajedno. Zavađene ptice odlučiše odabarati među sobom šaha koji će ih voditi, a tko bi mogao biti bolji od izvanredno lijepog i beskrajno mudrog Semruga? Jato je sunulo uvis u potragu za sjajnom čarobnom pticom, veliko i crno kao oblak letjelo je dan i noć do podnožja planine gdje se moralo odreći krila – ptice su dalje morale pješice.

Na planinu su se mogle uspeti samo putem patnje, staza ih je prvo dovela do Doline potrage, potom su prošle Dolinom ljubavi, a onda ušle u Dolinu spoznaje. „Kako se srce može otvoriti spoznaji?“ razmišlja Zulejha dok sinu pripovijeda priču koju je zapamtila iz djetinjstva. „Srce je dom osjećajima, a ne razumu.“ I kako se, što je pouka Doline ravnodušnosti, ptica ili čovjek može jednako odnositi prema dobrom i lošem? Još gore, smatrati to ispravnim i nužnim? To je, čini mi se, središnje pitanje prelijepog romana „Zulejha otvara oči“ ruske književnice Guzel Jahine, koji je u izvrsnom prijevodu Tatjane Radmilo nedavno objavila nakladnička kuća Hena com. Odgovor na pitanje je ono što Zulejhi nekoliko puta tijekom romana otvara oči; odgovor nije svaki put isti jer ni život nije pravocrtna linija.

Lik Zulejhe je, rekla je to Guzel Jahina i u intervjuu objavljenom na ovom portalu (www.najboljeknjige.com/content/intervjui_opsirnije.aspx), oblikovan prema njezinoj baki. U siječnju 1930. godine u SSSR-u je započela masovna kampanja protiv dobrostojećih seljaka – ljudima su oduzimali imovinu i preseljavali ih u daleke, nenastanjene krajeve Sovjetskog Saveza: Sibir, krajnji sjever Rusije, Kazahstan, gorje Altaj. Tri milijuna stanovnika bilo je raskulačeno, šest milijuna prošlo je kroz takozvana „radna naselja“ (posebna naselja za prognane). Autoričina baka bila je jedna od tih šest milijuna. U siječnju 1930. godine njezini su roditelji bili raskulačeni kad je njoj samoj bilo sedam godina. Baka je cijelo djetinjstvo i mladost provela u sibirskom progonstvu i tek se 1946. godine vratila u rodno selo.

No Guzel Jahina nije željela napisati priču o djetetu u progonstvu, bilo joj je mnogo zanimljivije pripovijedati o tome kako se mijenja odrasla žena. Pa tako u romanu, koji je 2015. požnjeo veliki uspjeh i osvojio brojne književne nagrade, u zimu 1930. godine u tatarskom selu Julbašu Zulejhina muža ubijaju komunisti pod optužbom da je kulak, a ona, samo sa zavežljajem, biva prognana u nepoznato. Zulejha u tom trenutku ima trideset godine, a nakon dugog i iscrpljujućeg putovanja, zajedno sa šačicom preseljenika, prisiljena je prilagoditi se surovim životnim uvjetima tajge uz obalu rijeke Angare. Pored sitne, zelenooke Tatarke u toj su se šarolikoj zajednici obrele najrazličitije osobnosti i profesije – poludjeli liječnik, nekoć uspješni slikar, obrazovani građanski par iz Lenjingrada, beskrupulozni kriminalac – a svima njima na čelu je komandant Ignatov, ubojica Zulejhina muža.

Na početku romana Zulejha je nepismena seljanka. Za bogatog seljaka udala se kad je imala svega 15 godina, u braku je provela još toliko i rodila četiri kćeri koje su umrle odmah po rođenju. Svekrva je prema njoj okrutna, Zulejha je potajice naziva Vampiricom, u strahu je od njezinih proročanskih snova. U strahu je i od duhova koji upravljaju njihovim životima. Primjerice, tu je basu kapka ijase, duh seoske ograde, kojem je posao tjerati zle duhove od sela, a ako seljani imaju kakvu molbu za šumske duhove – pomoći im i posredovati. Ugoditi duhu nije lako jer treba znati što koji duh voli.

Bičura ili domovoj, kućni duh, nije zahtjevna, ostaviš joj par neopranih tanjura s ostacima kaše ili juhe – ona ih noću poliže i zadovoljna je. Kupaonska bičura hirovitija je, njoj Zulejha daje orahe ili sjemenke. Duh štale voli sve od brašna, duh vrata – istucanu koru jajeta. A duh seoske ograde voli slatko. Tako ju je mama učila. Od basu kapka iajesa želi da porazgovara sa zirat iajesom, duhom groblja, kako bi joj pripazio na grobove kćeri, da ih toplije snijegom pokrije i otjera zle i neposlušne šurale, duhove šume.

Kad u selo dođu crvenohordaši, kako ih naziva Zulejha Valijeva koja slabo govori ruski, silom prilika zaboravit će na duhove, Vampiricu, supruga pa i pokopane kćeri. Nema u Zulejhi neke posebne želje da preživi, ali uskoro doznaje da je na put krenula trudna, poludjeli liječnik Voljf Karlovič Lejbe kojeg upoznaje u tamnici u Kazanju samouvjereno joj kaže da nosi dječaka. Da je trudna, otkriva u vlaku, u ešalonu K-2437 koji vodi okrutni Ignatov najprije do Sverdlovska – u separator. Tamo će se vlak s malo više od 800 raskulačenih i uvaljenih mu lenjingradskih ostataka – građana koji su proglašeni antisovjetskim elementima - zaustaviti i čekati daljnji raspored. 

Ešalon K-2437 mjesecima će lutati, četiristo ljudi putem će umrijeti. Kad konačno Ignatov stigne na napuštenu obalu rijeke Angare, njegov će ešalon brojiti svega dvadeset i devet duša, s njime trideset. S njima će usred hladnoće i gladi, duboke samoće i bijede, podići naselje koje će slovoslagarskom pogreškom biti nazvano Semruk, iako će naziv ustvari prikrivati imena četvorice koja su spasila živote svih tridesetero one prve teške zime. Da bi Semruk izrastao, bit će potrebno upravo ono što su ptice otkrile tragajući za Semrugom u Dolini ravnodušnosti – da se treba jednako odnositi prema dobrom i lošem; još gore, smatrati to ispravnim i nužnim. Možda nije do srca, ali je do onoga nepravocrtnog života – on na kraju uravnotežuje tugu i radost, ljubav i mržnju, neprijatelje i prijatelje, žive i mrtve.

Je li to doista ravnodušnost? Guzel Jahina u intervju kaže da je okrutni sovjetski eksperiment raskulačenima dao veliku životnu pouku – na granici života i smrti sve površinsko je otpalo, ostao je samo čovjek, jedan uz drugoga, licem u lice. Njezina je baka, kaže, opisivala taj duh bratstva izrastao u užasu i mraku: što su ljudi dulje živjeli u naselju, to su se više zbližavali i ta je veza bila jača od rodbinske.

„Zulejha otvara oči“ izvrstan je spoj povijesne građe i intimnog svjedočenja, vješto literariziran u štivo koje se obilato naslanja na bogati tatarski folklor – mitove, legende i narodne običaje. Ipak, „Zulejha“ nije bajka, daleko od toga, nego iskustvo prošlosti vješto posredovano u sadašanjost. Ako išta možemo naučiti iz vremena olova i nasilja onda je to ne samo kako ne ponoviti to iskustvo – iako je to vjerojatno naivno, jer ljudska je priroda nesavršena i sklona nasilju - nego kako ostati humanim, a u rijetkim prilikama i kako postati čovjekom. „Zulejha“ zaslužuje sve pohvale i nagrade kojima je ovjenčana, rijetko je dirljiv roman koji doista govori o čudima života kojima svjedočimo na najčudnijim mjestima. Svakako ga pročitajte!
 

Facebook komentari

Novo u katalogu