Ratni dnevnici 1939-1945.

Astrid Lindgren
Ratni dnevnici 1939-1945.

Intimni zapisi koji otkrivaju švedsku sramotu i privatnu bol

14.02.2018. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Godine 2013. u jednoj pletenoj košari za rublje u stanu Astrid Lindgren u Stockholmu pronađeno je 17 ispisanih bilježnica punih izrezanih članaka iz novina i pisama. Bili su to ratni dnevnici koje je mama Pipi Duge Čarape pisala šest godina, dok je radila u državnoj upravi na cenzuri pošte. O tome što je radila nije smjela nikome govoriti, no pisma su često bila dirljiva i šokantna, pa je Lindgren mnoga od njih prepisala u dnevnik ili pak, sama sa sobom, komentirala informacije koje je doznala.

Dnevnici su, u sažetom obliku, u Švedskoj objavljeni dvije godine poslije otkrića (u Hrvatskoj 2017., “Ratni dnevnici 1939-1945.”, Disput, prijevod Željka Černok). Iako su švedska kritika i publika hvalile novootkriveni rukopis, Astrid Lindgren je posmrtno (umrla je 2002.) izazvala i velike polemike: dnevnici su srušili mitove o švedskoj neutralnosti za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i tvrdnje da je Švedska saznala za postojanje koncentracijskih logora tek po završetku velikog sukoba.

U zapisu od 18. veljače 1940. Lindgren citira švedskog premijera Pera Albina Hanssona da “Švedska želi ostati neutralna do smrti”, no samo pola godine kasnije, 1. rujna, spisateljica piše o tome kako “Norveška još uvijek neprijateljski gleda na Švedsku, kažu jednako loše kao 1905. Razlog je taj što puštamo njemačke trupe da prođu - što je javna tajna. Radimo to - valjda zato što moramo - a i dogovorili smo nekakvu trgovinu ugljenom s Njemačkom”.

Istodobno, u zimu 1939. Švedska je odbila zahtjev Engleske da pusti njezine trupe da prođu kako bi pomogle Finskoj protiv Rusije. Nordijske zemlje mnogo više strahuju od Rusije nego Njemačke, što daje i novi pogled na porijeklo nacizma u Skandinaviji. “Najgore je to što se sada jedva usuđujemo željeti Hitlerov poraz jer su Rusi ponovno krenuli u napade. Posljednjih su dana pod raznim izlikama okupirali Litvu, Latviju i Estoniju. A oslabljena Njemačka za nas na sjeveru znači samo jedno - da ćemo imati Ruse za vratom. U tom bih slučaju radije cijeli život govorila ‘Heil Hitler’ nego da su nam Rusi gospodari”, piše 18. lipnja 1940.

Židove prvi put spominje u listopadu 1940., rastužuju je očajničke molbe “ubogih Židova za vize i dozvole za ulazak u zemlju”. Konc-logor u Oranienburgu i Buchenwaldu spominje već u zapisu iz studenoga 1940., u ožujku 1941. piše kako “izgleda da Hitler namjerava od Poljske napraviti golem geto u kojemu ubogi Židovi moraju umrijeti od gladi i prljavštine”.

U vrijeme kad piše svoje ratne dnevnike Astrid Lindgren još je nepoznata svijetu. Između isječaka iz novina i indiskrecija o poslu kojim se bavi, piše o svojoj djeci, Larsu i Karin, suprugu Stureu, bicikliranju, uređenju novoga stana i neumorno nabraja što su sve pojeli za ručak ili večeru kad se hrana počne izdavati na kupone.

Književnicu upoznajemo tek u ožujku 1944., tada prvi put spominje da se “baš zabavlja s Pipi Dugom Čarapom”. Kći Karin dala je majci ideju za njezin najpopularniji lik - u prosincu 1941., dok je bolovala od upale pluća, zamolila ju je da joj priča o djevojčici koju je izmislila tog trena. U travnju 1944. Astrid je uganula nogu i počela pisati o onome o čemu je prije pripovijedala djeci, već u svibnju predala je Karin rukopis u lijepom crnom ukrasnom fasciklu.

Knjiga je objavljena krajem 1945., na Staru godinu Lindgren piše kako njezini književni uspjesi stalno idu uzlaznom putanjom, “što sigurno ne može potrajati zauvijek”. Knjige o Pipi prodala je u više od 150 milijuna primjeraka.

Njezina obitelj vagala je da li objaviti ratne dnevnike. Razlozi su intimni. U srpnju 1944. autoričin supruge Sture zaljubio se u drugu ženu. “U mom životu dogodio se potres”, piše slomljena Lindgren. Pati od nesanice i tjeskobe, u jednom trenutku lijepi novinsku fotografiju “direktora Autokluba” u dnevnik, suprug je otišao od kuće. “Original je zastranio. A ja ne znam što bih.” Godina 1945. donijet će kraj svjetskog i intimnog sukoba. “Moj je privatni rat, izgleda, okončan - i to mojom pobjedom.”

* Tekst je originalno objavljen u tjedniku Globus.

Facebook komentari

Novo u katalogu