Pokopani div

Kazuo Ishiguro
Pokopani div

Raskošna priča o zaboravu i ljubavi

20.03.2018. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Nije on od lijepih rečenica. Ishova velika snaga je u izmamljivanju emocija kroz priču. Tim je riječima Lorna Ishiguro u veljači 2015. godine The New York Timesu objasnila zašto je suprugu, nakon što je napisao prvu verziju "Pokopanog diva", rekla: "Ovo neće ići. Ne mislim da to moraš doraditi; moraš krenuti ispočetka. Ovo nitko ne smije vidjeti."

Problem je bio u jeziku kojim je pisao. Lorna Ishiguro nazvala ga je smiješnim. Tih prvih pedesetak stranica zvučalo je ukočeno, i vjerojatno pompozno, kao da se čitatelj našao u filmu o Robinu Hoodu iz 1940-ih. Petnaest godina Kazuo Ishiguro zanosio se idejom o romanu u kojem bi se bavio kolektivnim sjećanjem i time kako se društva i kulture oporavljaju zaboravom zvjerstava počinjenih u prošlosti. Deset godina mu je trebalo da roman napiše. S drugom verzijom Lorna Ishiguro bila je zadovoljna; u njoj je britanski pisac japanskog podrijetla, lanjski dobitnik Nobelove nagrade za književnost, izveo svoju uobičajenu čaroliju mamljenja.

Gordo zvuči reći - uobičajenu, jer netko je petnaest godina mislio o jednoj ideji. Vjerojatno svaki dan. Pritom je neumitno stario i opažao, citiram isti tekst iz NYTimesa, kako njegove mentalne snage opadaju, "nekad sam bio u stanju držati istodobno vrlo komplicirane stvari u glavi, složene svjetove. Sad kad imam ideju, zapišem je". Lorna Ishiguro brutalna je čitateljica jer svakom je piscu san i lijepa rečenica. A opet, malo je onih koji rečenicama znaju mamiti - očaravati, isprositi i dobiti upornim nastojanjem; koji iz čitatelja uspijevaju izvući tanahne struje misli i osjećaja, stranicu prije i njemu samome nedohvatljivih. Uz rizik da zvučim patetično, postoje u nama vrata koja vode do poljane na kojoj svi ponekad obitavamo. Nije to nužno čitateljska poljana. Ne znam jesmo li tamo divovi ili ljudi, ogeri ili piksiji, uspavane zmajice ili ugriženi dječaci. Priča je ključ za ta vrata, a ljude koji su lađari do tog mjesta može se nabrojiti na prste jedne ruke. Često su pisci, ali nije pravilo.

"Pokopani div" u izdanju zagrebačke Mitopeje - nakladničke kuće koja se prema knjizi odnosi kao prema Svetom gralu - moj je prvi susret s prozom Kazua Ishigura. Pošteno bi bilo najprije reći da je to moj prvi susret s Knjigom. Kad primi Mitopejino izdanje u ruke, čovjek osjeti potrebu biti blag i dobar - najprije zato što je to, u smislu objekta, doista predmet vrijedan čuvanja u vitrini. Luksuzno ograničeno izdanje u 500 primjeraka, svaka knjiga ima svoj individualni broj, a jamči ga plastificirana naljepnica na ovitku.

Svaka knjiga ima i FSC certifikat, što znači da je izrađena iz papira poteklog iz održivo i odgovorno uzgajanih šuma. Neće požutjeti. Izdanja su uvezana u eko-kožu, što omogućuje hladno lijepljenje oktavo uveza, tako da se knjige lako daju rasklopiti i ostati rasklopljene. Ne ispadaju stranice. Uz knjigu dolazi i kutija za čuvanje knjige; knjiga je vakumirana. "Pokopani div" ima baršunastu naslovnicu, kao da čitatelj s visine prstima miluje šumu. Ime autora i naziv knjige na naslovnici izrađeni su... nemam pojma od čega, izgleda kao kaligrafija od puhanoga stakla, zalijepljena na tu šumu od baršuna (dizajn potpisuje Hana Šneler). Danas sam i saznala da je tekst, u velikom dijelu knjige, oblikovan bez ijedne prelomljene riječi (više o tome pročitajte ovdje: goo.gl/aszvyX).

Sad ću se vratiti na one lijepe rečenice kojih Ishiguro navodno nema. Engleski jezik nema aorista i imperfekta, Ishiguro se, kako je objasnio prevoditelj "Pokopanog diva" i nakladnik Mitopeje Vladimir Cvetković Sever, na kraju odlučio za stilski vrlo osebujan suvremeni engleski. Ali te stileme ima hrvatski i oni su hrvatskom prijevodu darovali suzvučje koje proizvodi mnogo lijepih rečenica; "Pokopani div" je sigurno (uz "Augusta" u prijevodu Patricije Horvat) najbolji lanjski prijevod na hrvatski jezik.

Čini mi se da premalo novih čitatelja to danas zna, ali nekad su strane knjige na hrvatski prevodili Tin Ujević (recimo, Conradovo "Srce tame", Ekströmovu "Plesala je jedno ljeto" sa švedskog!, Proustov "Put k Swannu", Sartreovu "Mučninu"), Gustav Krklec (Babeljova "Odesa", "Djetinjstvo" Maksima Gorkog), Dobriša Cesarić (dijelom Čehova i Puškina), Antun Šoljan (T. S. Eliota, F. S. Fitzgeralda, Thomasa Hardyja, Hemingwaya, Millera, Orwella i Mailera)... Neka mi oproste oni koje nisam nabrojila, ovo je tek svojevrsna "pokazna vježba": hoću reći, prijevod Vladimira Cvetkovića Severa nimalo ne zaostaje, dapače. Pokazuje kako je hrvatski jezik i lijep i bogat, kako se, uz pomoć odličnog prevoditelja, književnost sigurno pretače i grana u novi jezik i kako je, svaki istinski prevoditelj, ujedno i književnik.

"Pokopani div" priča je smještena 1500 godina u prošlost, otprilike u 6. stoljeće o kojem nam povijest nije ostavila nikakvih pisanih tragova. Rimljani su odavno otišli, a Britanija postojano propada. Axl i Beatrice, bračni par vremešnih Brita, odluče da je napokon došlo vrijeme da pođu kroz tu napaćenu zemlju izmaglice i ruševina ne bi li pronašli sina kojega godinama nisu vidjeli, sina kojega se jedva sjećaju. Putem će im se pridružiti jedan saski ratnik, siroče Edwin koje mu je štićenik, i stari vitez Gawain, nećak pokojnoga kralja Arthura.

Ishiguro se labavo naslanja na arturovske legende u svojoj pripovijesti. Jedna od njih "Sir Gawain i Zeleni Vitez" daje mu tek mitopejski locus: deset mu je godina trebalo da napiše "Pokopanog diva" jer nije znao kako da se bavi (suvremenom) temom zvjerstava i zaborava a da ne koristi realistično povijesno okruženje koje bi smanjilo doseg ideje koja leži u osnovi romana - o kolektivnom zaboravu koji nosi i individualni zaborav; o tome što moramo žrtvovati kao ljudi, iz riznice vlastitih osjećaja i sjećanja, da bismo zaboravili što smo činili kad se nismo ponašali humano prema, u ljudskom smislu, braći i sestrama. Mitovi nam - citiram sa stranica Mitopeje, iz teksta u kojem objašnjavaju naziv svoje izdavačke kuće - pričaju one priče koje su nam potrebne da razumijemo sebe i svijet oko nas, da primimo znanja i obrasce što se generacijama prenose, te da ih sačuvamo i ostavimo za sobom.

Axl i Beatrice sve su to zaboravili, "čudnovato je kako svijet zaboravlja ljude i događaje što se zbiše koliko jučer i prekjučer. Kao da je sve nas snašla neka bolest". Zemlja je pala pod kletvu izmaglice zaborava, je li im od sramote sjećanje tako slabo ili je istina ono što je rekao jedan stranac u prolazu - može biti da je sȃm Bog zaboravio mnoge stvari o njihovoj prošlosti, a ako nešto nije u Božjem umu, koja li je vjerojatnost da se zadrži u umovima smrtnika?

No jednoga jutra Axla će probuditi radost odluke, poslije ćemo saznati da se oslobodila neka mala izba u srcu puna čežnje za osvetom; da je riječ o rani što je sporo zarastala, ali ipak je zarasla; o trenutku kad "shvatih da me posljednji ostatak mraka napustio". Odakle ta čežnja, kakav je to mrak? Što će lađar Haron tražiti umjesto novčića da pusti svoju razjarenu svjetlost znanja i kroz kakve će krajolike Beatrice provesti svojeg Axla, ima li raja na kraju puta?

"Pokopani div" u sebi krije jednostavan a ingeniozan zaplet - čitatelju vrlo brzo postaje jasno da Axl i Beatrice nisu tek običan par vremešnih staraca. Ratnici i vitezovi Axla putem prepoznaju, a i njemu se vraćaju sjećanja na veliku ulogu koju je jednom odigrao. Beatrice istodobno intimno strahuje: lađar kojeg susretnu na početku putovanja među ruševinama u koje se sklone od oluje potvrđuje im priču koju su čuli u glasinama - na kraju putovanja lađar je dužan ispitati par koji čeka prijeći vodu. Ako je spona njihove ljubavi dovoljno jaka, dopušta im se zajedno nastaniti na otoku. "Neki par može tvrditi da ga veže spona ljubavi, ali mi lađari možda umjesto toga razaznamo kivnju, ljutnju, čak i mržnju. Ili silnu jalovost. Katkad strah od samoće i ništa više. Istrajnu ljubav koja se očuvala kroz godine - to viđamo vrlo rijetko."

Ishigurov preokret - to je sve što ću otkriti - krije se u tome što s vremenom sve manje postaje važno tko su Axl i Beatrice, a sve više što su jedno drugome. Kolektivni zaborav donosi oslobođenje zajednici, jer najlakše je oprostiti kad izmaglica prekrije sjećanja, no stvara duboki intimni gubitak - ljubav u mnogome čine i povrede, način na koji se nosimo s patnjom nerijetko jača privrženost. "Pristat ćemo mi i na povratak onih ružnih (uspomena, op. a.), pa čak i ako nas rasplaču ili uzdrmaju od bijesa. Jer nije li to naš zajednički život?" govori Beatrice. "Što god to bilo, daj da vidim, daj da vidim", zaziva Axl.

Lorna Ishiguro bila je u pravu. Velika snaga njezina supruga je u izmamljivanju emocija, ljepota rečenica tu uopće nije bitna; tek je figura, opsjena, pred sirovim materijalom koji nosimo u tkivu naše psihe. "Pokopani div" raskošan je u nježnosti, razara snagom osjećaja koje otključava lađar Ishiguro, i čitatelj ostaje bespomoćan pred vlastitim izbama punim čežnje.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu