Crta razdvajanja

Jean-Christophe Rufin
Crta razdvajanja

Triler o ratu u Bosni iz pera francuskog humanitarca

25.03.2018. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 4,5

Jedne ratne zime sredinom devedesetih, nakon dugog putovanja u neudobnom oklopnom vozilu, francuski humanitarac i liječnik Jean-Christophe Rufin ušao je u termocentralu u Kaknju. Mladi vojnik otvorio je visoku peć na ugljen, u polusjeni je ugledao izbjegličku obitelj stisnutu uz još donekle topao metal. Unutra je bilo toplije nego vani, visoke peći zatvarale su se velikim željeznim vratima. Rufin je doživio šok.

No usred tog užasa, nešto mu je pružilo nadu. To uništeno mjesto od mogućeg daljnjeg krvoprolića čuvala je francuska inženjerija, jedan odred Plavih kaciga. Mladi francuski ročnik, razgovarajući s jednom od kćeri iz te obitelji što su živjele u visokim pećima, gledao ju je pogledom koji je jasno govorio da se njih dvoje vole. Usred nehumanosti bilo je ljubavi. "Svi obrati bijahu mogući: oni koji su došli da bi ih zaštitili, umjesto da se bore, vodili su ljubav. Ali osjećalo se da bi se, u ime ljubavi, jednoga dana oni mogli vratiti, sami, i doista se boriti. Obećao sam samome sebi da će taj prizor postati tema mog romana", piše Rufin.

Desetak godina kasnije Rufin je objavio roman naziva "Check-Point", u hrvatskom prijevodu Dubravke Celebrini koji je upravo objavljen u izdanju nakladničke kuće Znanje – "Crta razdvajanja". Radnja je smještena u 1995. godinu. Lionska humanitarna udruga Zlatna glava šalje misiju u ratnu Bosnu – dva kamiona u kojima su hrana, zimska odjeća i lijekovi. Misiju čine Lionel (24) i Maud (21) koji se otprije poznaju, Vauthier koji je u četrdesetima, te Marc i Alex, bivši vojnici u tridesetima godinama. Putuju u Kakanj, u srednju Bosnu, u hrvatsku enklavu okruženu muslimanima koju su pak okružili Srbi. Imaju dozvolu Unprofora da izbjeglicama isporuče pomoć.

Misija nosi pomoć izbjeglicama koje su smještene u rudniku, u tvornici. Ima ih pet stotina – žene, djeca, starci. Većinom su to ljudi miješanog porijekla koji su živjeli u okolici. Izbjeglice štite Plave kacige. Rudnik čine brežuljak i tvornice, a sve to je opasano bodljikavom žicom. S jedne strane su izbjeglice, a s druge strane, katkad na svega nekoliko metara udaljenosti, oni koji su ih protjerali – hrvatska paravojska. Maud ubrzo doznaje da jedan od dvojice bivših vojnika, Alex, ima i osoban razlog zašto im želi pomoći – u vezi je s devetnaestogodišnjom djevojkom Bubom koja tamo živi s braćom u visokoj peći za ugljen.

Maud je romantična i naivna, humanitarna misija predstavlja joj bijeg od svakodnevice, ali i same sebe i neriješenih emocionalnih problema. Četvorica muškaraca s kojima putuje nisu dobrohotni i požrtvovni volonteri nego ljudi čiji su motivi i ciljevi potpuno različiti, dijelom i dubiozni, a atmosfera među njima otpočetka je mučna i neprijateljska. Ionako napeti odnosi dodatno će se zaoštriti kad se Maud i Marc upuste u ljubavnu vezu i kad Maud dozna što doista prevoze u kamionima...

"Crta razdvajanja" žanrovski je triler, Rufin je dobro ocrtao tjeskobnu amtosferu koja se zbiva u zatvorenom prostoru na kotačima. Kako radnja odmiče, a protagonisti sve dublje ulaze u Bosnu, čitatelj se pita skrbe li humanitarni radnici o žrtvama doista iz empatije ili vole ideju da nekome mogu pomoći – stoji li iza nesebičnosti potreba za superiornošću? Je li ovo roman o avanturistima koje je rat na Balkanu opčinjavao i privlačio jer "boraca za slobodu" ima svugdje i bilo ih je uvijek – jednom su ratovali u Bosni ili Hrvatskoj, danas ratuju u Ukrajini ili Siriji... I kako će se jedna ekstremno naivna djevojka snaći u tom kolopletu interesa i zapaljenih strasti?

Roman bi vas isprva mogao pomalo iritirati, posebno ako ste rat iskusili na vlastitoj koži. Volimo čitati o povijesnim prilikama i neprilikama u drugim zemljama, no kad strani pisac dirne u rat na Balkanu neminovno se dogodi promjena očišta – kako se netko tko nije ovdje rođen usuđuje pisati o nama, kako itko izvan Balkana uopće može razumjeti što se ovdje zbilo? No Jean-Cristophe Rufin (1952) vjerojatno će vas iznenaditi. Pored toga što je liječnik i humanitarac, on je i diplomat i povjesničar, predsjednik međunarodne organizacije koja se bori protiv gladi u svijetu Action Against Hunger, jedan od utemeljitelja i prvih članova organizacije "Liječnici bez granica" (Médecins Sans Frontières) te, ne manje važno, drugi najmlađi član Francuske akademije.

Drugim riječima, Rufin dobro zna o čemu piše. Isprva se, kroz svoje junake, čudi kako su mogli zaratiti ljudi koji govore istim jezikom i isto izgledaju, žive na istoj zemlji i imaju iste svakodnevne običaje, potom postaje kritičan prema svim zaraćenim stranama, a onda oštar i prema međunarodnim mirovnim snagama. "Jesi li ih vidjela? Jesi li vidjela tipove iz UN-a, sa strojnicama i oklopljenim vozilima, kako skupljaju leševe, glume bolničare i grobare? I ja sam to neko vrijeme činio. A onda mi je bilo dosta", otkriva Marc zašto je napustio vojsku.

Želudac vam se okrene kad na putu prema Kaknju humanitarni konvoj iz priče naleti na pokolj koji je napravio Arkan; pobio je pedesetak ljudi, žene i djecu. "No u ovom ratu kriminalaca ima na svim stranama. Sve bi ih trebalo uhititi", kaže u jednom trenutku Maud Marcu. No Marc, čiji je otac bio Mađar iz Vojvodine koji je u Francuskoj postao legionar, vrlo precizno objašnjava naivnoj djevojci političku situaciju na Balkanu: kako u jednom trenutku treba jasno reći što je uzrok, a što posljedica te kako među onima što se bore ima i takvih koji su sebi dali za pravo uništavati druge – "bivšu jugoslavensku vojsku i cijeli državni aparat prigrabila je jedna klika u Beogradu, a ostali se samo brane".

"Hoćeš reći da su Srbi odgovorni?“ pita Maud. "Ne Srbi kao Srbi. Ima i među njima jadnika koji su primorani boriti se, poštenih, osjećajnih ljudi, pa i žrtava. Nego Srbi kao nasljednici jugoslavenske države, srpski nacionalisti koji su iskoristili raspad zemlje da krenu u svoj hegemonistički pothvat."

Iako Rufin, dakle, dobro razumije što se zbilo u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, to nije put njegove priče, kako objašnjava u poduljem pogovoru na kraju knjige, naslovljenom Riječ autora. Od situacije na Balkanu koja je dobro dokumentirana te ekstenzivno i literarno i znanstveno (povijesno) obrađena, njega mnogo više zanimaju potresi u stavovima promatrača izvana. Krenuvši u "klasičnu" humanitarnu akciju, petero ljudi proći će stvarne check-pointe, odnosno crte razdvajanja, ali se i suočiti s vlastitim mentalnim granicama. "Što 'žrtve' trebaju? Preživjeti ili pobijediti? U čemu im treba pomoći: njihovoj animalnoj strani koja traži hranu i sklonište, ili onoj čisto ljudskoj strani kojoj su potrebna sredstva da se bori, čak i uz opasnost žrtvovanja?" pita se autor na kraju romana.

Iako je "Crta razdvajanja" i više nego korektno napisan triler, kao specifičnom čitatelju – čitatelju s "ovih prostora" – zanimljivije bi mi bilo čitati piščeve memoare iz ratnih godina, upravo zbog toga što je temi rata pristupio na netipičan način. "Check-pointi koje danas susrećemo na brojnim mjestima u svijetu mnogo su manje uređeni. Oni su izraz kaosa, nasilja i rascjepkanosti koji pogađaju zemlje zahvaćene građanskim ratom, na Bliskom istoku, u Africi ili na istoku Europe. U takvim ekstremnim situacijama, granica je posvuda. Svatko postaje čuvar svog teritorija", piše u pogovoru.

S metaforičkog gledišta, nastavlja, check-point je također postao simbol prelaska iz jednog svijeta u drugi, iz određenog skupa vrijednosti u njegovu suprotnost, simbol ulaska u nepoznato, možda u opasnost. "Potreba za sigurnošću odnosi prevagu nad svim drugim razmišljanjima. Iluzorno je misliti da će humanitarni rad ostati postrani od promjena u shvaćanjima. Punih pola stoljeća, zamišljali smo da smo dobrodušni, plemeniti, milosrdni. Ukratko, pravi humanitarci. (...) Posljednjih godina, miroljubivi humanitarni rad više je puta ustupio mjesto vojnom angažmanu. Kako bi pomogla libijskom, sirijskom i ukrajinskom stanovništvu, međunarodna zajednica napokon je odlučila naoružati ga. Počelo je s isporukom hrane zračnim putem, ali ubrzo smo počeli bacati oružje", piše Rufin.

"Crta razdvajanja" govori o tim kontradikcijama, dvojbama i sumnjama. Ne govori samo u ratu u Bosni, nego govori i o Europi koja se raspada, i o Europi u kojoj se svi odlučuju naoružati kako bi se zaštitili od moguće prijetnje izazvane strahom. "U toj prošlosti rata u Bosni ima nešto od naše sadašnjosti i, bojim se, mnogo od naše budućnosti." Svijet se od rata u Bosni promijenio, i to jako brzo. Od kršćana na Istoku do ilustratora Charlieja Hebdoa, od otetih djevojčica u Nigeriji do talaca smaknutih u Siriji, posvuda ima novih žrtava u kojima Rufin vidi lice koje je zapazio u Kaknju, lice zaručnice iz visokih peći. Žrtava, kaže, koje želimo voljeti osobitom ljubavlju: onom koja nas navodi da uzmemo oružje.

Takav stav, sam po sebi, veoma je kontroverzan, u provedbi još više. U tom smislu, Rufinova odluka da temu obradu kroz roman, a ne publicistiku, čini se pametnijom. Uostalom, Rufin iza sebe ima impresivnu spisateljsku karijeru – dosad je napisao 12 romana i dvaput je dobio Goncourtovu nagradu; od šest velikih francuskih književnih nagrada upravo je ona najpoznatija i najprestižnija. 
 

Facebook komentari

Novo u katalogu