Medvjed i Slavuj

Katherine Arden
Medvjed i Slavuj

Bajka o hrabroj djevuški koja se nije htjela ni udati ni zarediti

10.05.2018. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Zvali je Premudrom ili Prekrasnom, Vasilisa iz ruskih bajki ne poznaje strah. U jednoj je priči kći Morskoga Kralja i pomaže careviću da riješi teške zadatke koje mu je zadao njezin vodeni otac. U drugoj je Vasilisa obična djevojčica: nakon što joj umre majka, otac se ponovno oženi i u kuću dovede zlu maćehu i njezine dvije kćeri. Maćeha Vasilisu pošalje kod strašne Babe Jage, ali je iz nevolja izbavi lutka koju joj je na samrti ostavila majka. Jungovska analitičarka Clarissa Pinkola Estés u svojoj knjizi "Žene koje trče s vukovima" bajku o Vasilisi protumačila je kao priču o ženskom oslobođenju; Vasilisino putovanje od pokornosti prema snazi i neovisnosti. Strašna Baba Jaga u toj je interpretaciji ključna: Jaga je arhetip divlje ženskosti od kojeg Vasilisa uči i raste. I doista, bila princeza ili kći trgovca, Vasilisa svoje muke rješava sama, pomaže joj dobro srce i drevna magija.

Sve to Amerikanka Katherine Arden sigurno zna jer ne samo da je studirala ruski jezik, nego je u Rusiji i živjela gotovo dvije godine. Njezina Vasilisa, Vasja, ipak se nije rodila u Rusiji nego na Havajima gdje je Arden otišla raditi na farmu. Prvi susjedi bili su joj ukrajinska obitelj, imali su zelenooku kćer Vasilisu koju su zvali Vasja. Katherine i Vasja provele su mnogo vremena zajedno, uglavnom naganjajući piliće među drvećem avokada. U to je vrijeme Arden iz zabave počela pisati roman, no nije imala pojma kako se to radi. Prve verzije su, kaže na svojoj web stranici, bile strašne. No pomogla je zelenooka Vasja s kojom je jurila kokoši: postala je njezina junakinja i obje su se preselile u hladnu srednjovjekovnu Rusiju u kojoj je žensko čeljade imalo pred sobom samo dvije mogućnosti - udati se ili zarediti.

Tako su se rodili jedan Medvjed i jedan Slavuj, na rubu ruske divljine gdje zima traje glavninu godine, a snježni zapusi nadvisuju kuće. Vasilisa Petrovna iz Ardeničine priče bila je ružna djevojčica: tanka kao stabljika rogoza, dugih prstiju i pregolemih stopala. Ali djetetu su oči bile boje gvozda za ljetne gromovite oluje, a široka usta slatka. "Znala je biti razborita kad poželi - i domišljata - do te mjere da bi njena obitelj razmijenila poglede, posve zbunjene, kad god bi rekla razumu zbogom i utuvila si opet neku trknutu ideju u glavu."

Vasja je, odmalena, imala tajnu. Vidi i sluti štošta što ostali ne mogu. U kući u peći sjedio je domovoj - malen, zdepast i smeđ. Noću bi se išunjao brisati tanjure i ribati čađu. Nekoć se znao prihvaćati i krpanja, kad bi mu ga ljudi prepustili, a prije dolaska Vasjine pomajke ostavljali su mu i darove: zdjelicu mlijeka ili komadić hljeba. Vidi Vasja i vodjanoja, kralja rijeke, koji njezinu bratu Kolji krade ulovljene ribe. Među drvećem u šumi živi čovjek od šiba, na stablo se često popne rusalka, tu je i poljevik i dvornik, u štali vazila koji je Vasju naučio razgovarati s konjima.

Sve to podsjeća na jednu davnu priču o odrpanoj djevojci koja je ujahala u Moskvu na visokom zelenku, očiju kao u labuđe djeve iz bajke. Kad je knez Ivan spazio tu djevojku, punih deset minuta ostao je nepomično sjediti. Nakon godinu dana s njom se vjenčao. Kneginja je odbijala reći odakle je, no služavke su pričale da umije krotiti životinje, snivati o budućnosti i prizivati kišu. Ta će kneginja roditi kćer, Marinu. Vasja je posljednje Marinino dijete, čedo za koje je vrijedilo umrijeti.

Nakon Marinine smrti, Vasju, njezinu braću i stariju sestru odgajat će dadilja Dunja, a Dunja je puna skaski: o Žar-ptici, o Finistu, o Babi Jagi – i o Morozku, Mrazu, plavookom đavlu zime koji za mrzlih noći dolazi po duše na samrti. Mudrima valja strahovati od njega, a i skrbiti za duhove ognjišta, staje i dvorišta koji štite nastambe ljudi. No Vasjina pomajka ne želi ni čuti za takve običaje: kao kći velikog kneza moskovskog udana protiv svoje volje u daleku Lesnaju Zemlju, Ana se oslanja na novog popa Konstantina, karizmatičnog propovjednika i slikara ikona, u nastojanju da odvrati seljane od starih navada i izvede ih na put bogobojaznosti. Ali kako skrb za domaće duhove jenjava, tako se prijetnja domu povećava; urod podbacuje, drvo u peći brže izgara dok slabije grije, a na rubu šume budi se strašna sila koja bi inače prespavala zimu.

Prepričala sam vam tek prvih nekoliko stranica "Medvjeda i Slavuja", debitantskog romana Katherine Arden koji je Amazon proglasio najboljom knjigom siječnja 2017. godine. Prije dva tjedna dobili smo i hrvatski prijevod u izdanju Mitopeje, još jedno slavlje knjige: ovoga puta ovitak knjige oponaša daščice, na koricama je simuliran duborez, hrbat je ukrašen plavim platnom i ruskim vezom, kutija u kojoj se knjiga čuva ruskom ornamentikom i, naravno, Medvjedom i Slavujom u srazu. Slavuj je konj, toliko ću vam reći, tko je Medvjed i zašto su Medvjed i Slavuj na kutiji i u naslovu romana... to ćete otkriti sami. Sami, ne samo zato što nije pristojno otkriti radnju romana, nego i stoga što Teksašanka Katherine Arden zbilja dobro pripovijeda ruske skaske.

"Medvjed i Slavuj" u međuvremenu je dobio i nastavak, roman "The Girl in the Tower", a autorica je otkrila i da je riječ o trilogiji koju je nazvala "Zimska noć". Završna knjiga zvat će se "The Winter of the Witch", a njezina je objava planirana za sredinu kolovoza ove godine. Dobronamjerno vas informiram jer kad pročitate "Medvjeda i Slavuja" možda ćete, kao i ja, usred noći na Amazonu kupiti nastavak i odmah ga downloadati na svoj Kindle, mirni jer ćete već ujutro - pod uvjetom da izdržite do jutra - znati što slijedi nakon završne rečenice prvog romana: "Uđi, Vasja. Hladno je."

Rado bih vam ispričala i prvu i drugu priču o Vasji, što je možda najbolja preporuka za čitanje jer znači da je priča Katherine Arden postala i moja priča, na jednak način na koji iz djetinjstva pamtim Vasilisu Premudru i Vasilisu Prekrasnu. Ova Vasilisa, prorokuje joj banjik, jahat će do stjecišta zemlje s nebom; rodit će se triput: jednom od opsjena, jednom od puti, i jednom od duha; brat će visibabe na zimski suncostaj, plakati za jednim slavujem, i umrijeti vlastitim odabirom. Ne znamo kad će to biti, ali znamo da oni koji žive vječno ne mogu spoznati hrabrost niti voljeti dovoljno da polože život.

Za razliku od Premudre i Prekrasne, ova Vasilisa zna i za strah, ali mu se odupire. Hrabra je djevuška, "nijedan mi sin nije toliko hrabar i divlji kao ona", pomisli njezin otac u jednom trenutku. I samo u tome, u jednom liku, u jednoj hrabroj djevojčici - a to je tako mnogo! - počiva čarolija ove priče. Mnogo je, jer je Vasja stvorena da traje, da postane skaska koja se prepričava djevojčicama uz vatru, u zimsku noć, da ih pouči da na ovome svijetu još ima magije iako više, u zaštitu, ne ostavljamo mrvice hrane domovoju, ili domaćima, kako vam drago.

"Medvjed i Slavuj" na trenutke zvuči kao da su ga zapisala braća Grimm ili njihov ruski pandan, povjesničar i folklorist Aleksandar Nikolajevič Afanasjev iz čije je studije o slavenskoj mitologiji mitološke motive crpila i naša Ivana Brlić Mažuranić. Kao i u svim originalnim bajkama, prije suvremenih kozmetičkih dorada kojima je cilj bio da bajke ne uplaše djecu, "Medvjed i Slavuj" je i divan i strašan. Bajke, naime, moraju i plašiti djecu. Moraju ih na početku uplašiti zato da bi ih na kraju mogle osloboditi i umiriti. To je jedna od temeljnih svrha skaski, bajki, priča, mitopejskog pisanja, jer je dobro i zlo u bajkama jasno vidljivo i razumljivo; dobro je nagrađeno, zlo je kažnjeno. Bajke su dječji moralni kompasi, ali i knjige iz kojih uče jednu od najvažnijih životnih lekcija - onu o emocijama; Kafka bi rekao da su knjige sjekira za zaleđeno more u nama.

Pa ću još jednom ponoviti, ta će se rečenica pokazati ključnom: "Uđi, Vasja. Hladno je."


 

Facebook komentari

Novo u katalogu