Kraj samoće

Benedict Wells
Kraj samoće

Roman koji se osjeća i donosi utjehu

08.04.2019. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Kraj samoće, ako ga uopće ima – jer biti uvijek znači biti sam - dolazi u zreloj dobi. Ima veze s ljubavlju a i nema. Nema u smislu da samoću u nama – jer o toj samoći govorimo - ne može prekinuti drugo ljudsko biće, uvijek sami sebe oslobađamo. Drugi u tome mogu pomoći, ali samo ako im dozvolimo. Ovo s dozvolom je komplicirano, zato je potrebna zrelost. Do zrelosti se stiže, ili ne stiže, različitim putovima. Iz pozadine stečene zrelosti nerijetko proviruje smrt. Priznanjem smrti prihvaćamo neizvjesnost; paradoksalno, kad otpustimo potrebu za kontrolom, često tek tada postajemo sposobni voljeti. To je kraj samoće. Uz napomenu: kraj samoće plaća se kontinuiranim gubicima.

Je li moguće obratno? Da kontinuiranim gubicima dođemo do kraja samoće? Tu ideju u svojem romanu „Kraj samoće“ (Hena com, 2018., prijevod Dalibor Joler) istražuje mladi njemački pisac Benedict Wells, zvijezda njemačke književnosti upravo zahvaljujući ovome romanu koji je, samo u domovini, prodan u 250 tisuća primjeraka. Wells je rođen 1984., dakle ima trideset pet godina, svojom mladošću odupirao bi se hipotezi o samoći i zreloj dobi, osim što je samoću iskusio već kao dijete: kad je imao šest godina, roditelji su ga poslali u prvi internat i u njima je ostao, kao i njegov glavni junak Jules Moreau, sve dok nije završio školovanje. Wellsovi roditelji upravo su se bili razveli: jedan roditelj se razbolio i nije mogao brinuti o njemu, drugi je bio samozaposlen i u financijskim problemima i morao je raditi čitavo vrijeme. Wells u intervjuima odbija otkriti koji je roditelj radio a koji bio bolestan, kao i datum svojega rođenja te imena internata što ih je pohađao.

Tu otprilike završava i sličnost u stvarnim događajima i događajima iz romana. Jules Moreau ima starijeg brata Martyja i sestru Liz, sve troje završavaju u domu nakon što im u automobilskoj nesreći poginu roditelji. Svatko se s gubitkom, koji će se pokazati formativnim, nosi na svoj način: Jules bježi u snove i maštarije, postat će stidljiv i povučen dječak; Marty je tehno-genijalac, ali pati od opsesivno-kompulzivnog poremećaja; Liz kao najstarija posegnut će za najopasnijim autodestrukcijama: seksom, cugom i drogom.

Izlazak iz obiteljske traume „poklopit“ će se s njihovim ulaskom u zrelost: prije će iz nje izaći Liz nego Jules, Marty sa svojom opsesijom oko zaključavanja vrata čitavo će vrijeme biti prisutan kao most koji spaja otvoreno destruktivnu stariju sestru i prikriveno destruktivnog mlađeg brata jer „teško je djetinjstvo poput nevidljiva neprijatelja... nikada ne znaš kada će te zaskočiti“.

„Činilo se“, kaže Jules u romanu, „da postoje obitelji koje privlače nesreću, a te sam se noći pitao je li i moja među njima“. Obitelj se ovdje pozicionira i kao središte udara i kao oluja koja mete sve pred sobom: pomalo fatalistički pogled koji se možda, opet, može objasniti Wellsovom autobiografijom. Benedict Wells rođen je, naime, kao Benedict von Schirach. Brat je filozofkinje i spisateljice Ariadne von Schirach, nećak autora Ferdinanda von Schiracha i - ovdje dolazimo do obitelji kao fatuma - unuk predvodnika Hitlerove mladeži i ratnog zločinca Baldura von Schiracha te praunuk Hitlerova službena fotografa Heinricha Hoffmanna.

Wells je prezime službeno promijenio nekoliko godina prije nego što je objavio prvi roman, a tko je on uistinu doznalo se tek nakon što je objavio treću knjigu. Obitelj mu je bila slavna, kakvo god bilo porijeklo te slave; htio se, kaže, dokazati kao svoj čovjek, no prezime je promijenio iz želje da se distancira od zlodjela svojeg njemačkog djeda (ima i švicarsku i američku stranu obitelji). Prezime Wells odabrao je u čast Homeru Wellsu iz romana Johna Irvinga „Kućna pravila“ koji odrasta u sirotištu.

Veći dio romana osjetljivi Jules „viče u prošlost, ali mu se jeka ne vraća“. Brat i sestra žive par katova više od njega, ili zgradu dalje, no između njih je provalija sve dublja, čini se da se nikad, nijedno od njih troje, neće ponovno vratiti u obitelj. Julesov supstitut postaje Alva, grčevito smještena u ladicu „prijateljica“, jer je otac jednom davno, dok je bio živ, Julesu objasnio kako je najvažnije u životu naći prijatelja; važnije je to i od ljubavi, jer nas pravi prijatelji nikad ne napuštaju, a ljubav nerijetko prođe.

Često nakon smrti nama dragih ljudi rečenice koje su izgovorili za života, a koje smo upamtili, postaju mitske, važne kao zapovijedi, osobito ako smo se na njih, u trenutku izricanja, oglušili. Julesa će proganjati rečenice mrtvoga oca; neobično je i bolno kako znamo biti uvjereni da ispunjavanjem tih „zapovijedi“ ljubljene mrtve možemo vratiti u život. No ponekad se dva životna crnila najprije privuku pa međusobno ponište i u čudu života odjednom se rodi ljubav.

U „Kraju samoće“ na kraju romana Jules uspije dokrajčiti gutajuću usamljenost. Otkrivam to samo zato što ne želim stvoriti krivi dojam: usprkos bolnoj temi Wellsov roman nije deprimirajuće štivo; ustvari je rijetko životan i pošten, lišen je iritantnih iluzija o tome kako se u životu samo treba uspinjati i kako je ta pravocrtnost uspinjanja neupitan dokaz da smo na pravom putu. Život je ustvari najčešće lutanje, „ovaj drugačiji život u kojemu sam već ostavio duboke tragove više uopće ne može biti pogrešan. Zato što je moj.“

Wells je „Kraj samoće“ pisao dugih sedam godina, bio je to roman koji je „morao napisati“. „Neke stvari nisam mogao reći, nego samo napisati“, kaže u romanu, „jer dok govorim, razmišljam, a dok pišem, osjećam.“ „Kraj samoće“ je baš roman koji se osjeća, moguće je i da ćete nekoliko puta nad njime zaplakati. Wells je, priznaje, nad njime mnogo puta zaplakao dok ga je pisao. Možda nije trajni lijek za samoću, ali je svakako utjeha u ovoj našoj krhkoj ljudskosti.
 

 

Facebook komentari

Novo u katalogu