Nebo je naše

Luke Allnutt
Nebo je naše

Potresna priča o gubitku i pronalasku

27.07.2018. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Nakon četrdeset tri godine života na plavoj kugli, mislim da s priličnom sigurnošću mogu reći: barem jedanput u životu potpuno ćete se izgubiti. Ništa vas na to ne može pripremiti. Jednog jutra ćete se probuditi i više nećete biti vi. Ni za što se nećete moći uhvatiti. Bit će to najstrašniji trenutak u vašem životu, i neće biti trenutak. Trajat će. Boljet će. Kvaka je u ovome: ne možemo živjeti a da se barem jedanput ne izgubimo.

Roman "Nebo je naše" (Znanje, 2018., prijevod Lidija Milenkov Ečimović) priča je o potpunom gubitku koja počinje zgoditkom života. U studentskom pubu u Cambridgeu Rob Coates upoznat će studenticu ekonomije Annu Mitchell; sitne građe, crne kose, djevojku iz visokoga društva. Zavoljeli su se kao opsjednuti, a opet, na sve prave načine. Voljeti znači biti slobodan, nerijetko na način na koji se nisi usuđivao biti niti pred samim sobom. Rob i Ana pronalaze dobre poslove, kupuju kuću u Londonu, žele dijete. Isprva ne ide, Anna ima par spontanih pobačaja, tuga za bebama je golema; u vrtu, u znak boli i ljubavi, za nerođenu djecu sadi suncokrete, da barem nekako žive. A onda stiže Jack, zraka sunca.

I onda, nakon nekoliko godina sreće, stiže razorna bolest.

Nažalost, mrvicu vam moram pokvariti čitanje jer mislim da je pošteno da vas upozorim, prvenstveno one među vama koji su roditelji. Član obitelji koji se razboli je Jack. Njegova bolest pokidat će i Roba i Annu. Svjedočila sam tome kako bolest može temeljito uništiti obitelj. Topao osjećaj sigurnosti nestaje u trenu, svatko ostaje potpuno sam na brisanom prostoru. Tamo gdje je ljubav pustila korijenje, stvorila mreže koje nas nježno ljuljaju i tješe, odjednom se dižu zidovi koje je nemoguće preskočiti. Tama, strah, samoća. Krivnja, optuživanje, nepodnošljiva bol. Gnijezdo postane tamnica.

Robov svijet počinje se rušiti. Ostavši odjednom potpuno sam, traži utjehu u fotografiranju nebodera i litica koje je posjećivao sa svojim sinom. I onda kada se čini da je sva nada izgubljena, Rob kreće na nevjerojatno putovanje na kojem pronalazi put za povratak u život, ali ujedno dobiva i daje oprost.

Ako ste se barem jedanput u životu dosad izgubili, već s prvom rečenicom koju je ispisao Luke Allnutt bit će vam sve jasno. Ovaj roman jest fikcija, ali nije fejkanje. Allnuttova životna priča drugačija je, naravno, ali su svi osjećaji proživljeni, a ono na što reagiramo kao čitatelji često su slike koje nam proživljene, i prepoznate, emocije odašilju.

Pa kad Anna, nakon saznavanja Jackove dijagnoze, kaže: "Da sam to ja, da sam to barem ja", svaki roditelji u sebi jasno osjeti taj poriv da dade život za svoje dijete. Svatko tko je ikad patio, može razumjeti Roba: "Bol, čini se, ima isti miris i okus kao sram i više ih ne mogu razlikovati."

U travnju 2013. godine, u 36. godini njegova života, Allnuttu je dijagnosticiran rak debelog crijeva u trećem stadiju. To znači da se tumor proširio na okolne limfne čvorove, srećom ne i na druge dijelove tijela. Nekoliko tjedana nakon dijagnoze, operacijom su mu uklonili tumor. Liječnik mu je rekao da su šanse da se rak vrati 50 posto. Još gore: ima 30 posto šanse umrijeti u idućih pet godina. U svibnju 2013. započeo je šestomjesečnu kemoterapiju. I doznao da će po drugi put postati otac.

U dirljivom tekstu koji je napisao za britanski The Guardian, Allnutt piše o tome kako su u tom trenutku eksplodirali njegovi strahovi. Tu je trudna supruga, jedno dijete od dvije godine, drugo na putu, a on ima rak u trećem stadiju. Plašila ga je pomisao na djecu koja će odrastati uz bolesnoga oca, "kemo-tatu", bez kose, umornog, s rukama kojima su oštećeni živci pa neće moći podići sinove u zagrljaj, oslabljenog imunosnog sustava zbog kojeg neće moći prići njihovu krevetiću kad su prehlađeni... Gora verzija: dvojica sinova koji odrastaju bez oca; tata je samo fotografija.

Roman "Nebo je naše" Luke Allnutt počeo je pisati usred kemoterapije. Htio je, kaže, stvoriti nešto za ljude koje voli. Kad je dovršio roman, a objavljen je tek u travnju ove godine (hvala, Znanje, na brzoj reakciji), dobio je autorski ugovor vrijedan gotovo milijun funti. Luke je danas dobro, u remisiji je. Pet godina je prošlo, živ je. Roman "Nebo je naše" nije srećom ispao oproštajni dar, ali je doista dar.

Rijetko se dogodi da debitant napiše ovakav roman. Kvaliteta ne leži samo u autentičnosti priče, odnosno emocionalnog dijela priče. "Nebo je naše" uistinu je lijepo napisano i lijepo prevedeno. Autor ima osjećaj za ritam riječi, precizan je u izričaju, nema viškova, i najvažnije od svega - nimalo nije patetičan. U boli je, nerijetko, vrlo važno zadržati dostojanstvo i, još više, poniznost. Rekla bih da je Luke Allnutt fantastičan pisac zato što mu je život destilirao iskustvo u riječi. Nema boljeg urednika od sudbine. Uglavnom, boljet će vas dok čitate. Ali to je dobra bol.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu