Manji smo boemi

Eimear McBride
Manji smo boemi

Eimear McBride srušila je i ponovno izgradila čitav jedan svijet

24.11.2018. | Staša Aras | Ocjena recenzenta: 5,0

Od bilo koje rečenice se može početi, uzeti riječ kao kamenčić na plaži, bilo koji je dobar za početak. Ponekad knjige pročitam brzo, a one me ostave u tišini poput one koja me ispuni kad imam povišenu temperaturu. Između mene i svijeta namjesti se gusta magla nezvuka. Tu se smjesti svijet romana. Bez obzira na glasove i šumove ja sam u prostoru u koji me uveo svijet pisca. Tome, mislim, služe knjige, da me povedu u izrečenost koju sam samo slutila. Tada je krug zatvoren, ali kruga nije ni bilo dok se nije zatvorio. Zar još ima stvari o kojima se može na nov način pisati ili onih o kojima se još nije pisalo, pitat ćete se. Ima, to je dokaz da smo stvarni.

Ako pisac uspije verbalizirati stanja koja nas kopkaju svojom divljinom i sposobnošću da se otmu jeziku, osjećamo olakšanje čitajući. Nije da se radi o lovu na divlje konje lasom na livadi, ali ono što tražimo čitajući knjige titra u svijetu prepoznatih neizrečenosti.

Dobivši u ruke roman „Manji smo boemi“ (Fraktura, 2018., prijevod Anda Bukvić Pažin), otvorila sam ga i on me već na prvoj stranici povukao u sebe. Baš tako Eimear McBride, irska spisateljica, svojom sintaksom čitatelja zapliće i vezuje sa sobom na ludu vožnju. Kako joj je uspjelo stvoriti takvu bliskost odmah na početku - znam, ono zbog čega pišem ovaj tekst jest što sam to kod nje tako brzo shvatila. Koristeći svoju slomljenu sintaksu na način potpuno prirodan, koristeći se nekim organskim jezikom, disleksičnom logikom jezika, vijugajući tekstom kao da vozi ulicama Londona preuzela je moju čitateljsku žeđ i jednom kad sam joj zasjela na leđa, nisam je više puštala. Na taj mi je način mogla prodati sve a kamoli ne ono što se spremala izručiti.

Eimear McBride nazivaju genijalkom, ovaj je roman nagrađen u Irskoj i Velikoj Britaniji s nekoliko nagrada. Njezin prvi roman „A girl is a half-formed thing“, također.

Ono o čemu ova irska spisateljica piše opće su poznate stvari, ipak o njima se ne piše često, barem ne na ovakav način. U centru zbivanja je sazrijevanje (emocionalno i seksualno) mlade djevojke. Studentica glume upoznaje se i zbližava sa starijim glumcem, privlačnom, raskrhkanom ličnošću, jednim od onih tipova za koje se nadamo da naša kći neće nabasati. Divan je on i krasan, ali bolje nemoj.

Zato postoje romani, da se junakinje upuste u ono što sami nemamo hrabrosti. Zanosan ljubavno-erotski ljudski roller coster intenziteta, propadanja i uzdizanja u vezanosti, u neimanju kočnica ni brana. Samo netko tako mlad i divan kao što je junakinja romana može ući u vatru i iz nje izaći nova. Nema puno romana koji su ovako uspješno i hrabro provalili u ljubavni odnos a da se nisu pogubili u klišejima, ispraznoj patetici, lupanju glavom u zid. Doduše stanja u koja junaci ulaze i o kojima McBride piše još su tabui u svijetu priznate književnosti. Odnosno, neobično je to i dalo bi se puno više pisati o fikcionaliziranju općih mjesta kao što su seks i droga (rock and roll je gotovo nestao, dosadilo mu je čekati da se netko pozabavi njime u okoštalim sustavima književnog svijeta).

Svakako, htjela sam reći da su stanja protagonista često pogodna za jezični eksperiment jer su vruće glave, srca i spolnost u pitanju i smiješan bi bio obrnuti proces prevođenja uzavrelog odnosa u hladnokrvan sustav gramatike i kurtoaznog linearnog raspisivanja po pravilima realističkog romana. McBride piše iznutra. Ono što je veličanstveno je kako smo i mi brzo unutra. Nije li to ono za čim svi čeznemo? Naravno da su na stazu seksa i droge u literaturi ugazili mnogi, ne želim se vraćati tim tragovima, McBride svakako koristi dosege literarnih jezičnih eksperimentalnih formi, no ovdje je riječ o osebujnom spoju. „Manji smo boemi“ jednostavna je knjiga, nepretenciozna, to je naprosto ljubavni roman izrečen ljubavnim jezikom. Ono što ga izdvaja od jezičnih i tematsko-alternativnih povlaštenih područja, jednostavnost je kojim je to sve izručeno. To je ono što fascinira.

McBride piše o seksu, odnosno ona piše seks. Protagonisti radnje su non-stop u spajanju, u razmjeni svojih neizrečenih svjetova, spašavaju se i dave, gube i izranjaju ponovno da bi opet potonuli, ponovno izronili, da bi jedno drugo opustošili, ostavili na rubu pa onda spasili. Snažan intenzitet spajanja tako dobro preveden u svijet jezika, poetsko, eksperimentalno, čulno meandriranje. Dostojno i dosljedno vezivanje književnosti i erotike. Kad puca veza, puca i tekst, kad se rasprskava energija, disperzira se i tekst, ovdje nema uputstva za upotrebu a ono što me ispunjava srećom je da nisu ni potrebna. Princip integracije sadržaja i forme dosljedno je proveden. Roman je pisan devet godina i ono što je, uvjerena sam, definitivno, ne ispuštamo ga iz ruke. Velika je zasluga prevoditeljice Ande Bukvić Pažin što tekst tako nepogrešivo klizi i u prijevodu. Luda hrabrost i znanje.

Čitajući roman najviše sam uživala u jeziku i dinamici kretanja, već spomenutom slomljenom i uvrnutom sintaksom autorica simulira kretanje i dinamiku grada, to je ono što me na početku podsjetilo na eseje Virginije Woolf, „Vinjete Londona“. Autorica i sama u jednom intervjuu spominje da je London bio na početku i u centru pisanja te da se pišući sjećala grada.

Vodeći nas svojim zavojitim šarmom teksta u ljubavni odnos, roman postaje najvažnija stvar u našem životu dok ga čitamo. To je ono veličanstveno iskustvo čitanja, uzvišeni trenutak, doseg literature. Autorica kroz fabulu podastire događaje koji su glavne likove oblikovali u psihologiju urbanih emocionalnih luzera i nije samo ljubavna priča ono na čemu počiva pažnja već fino nijansirana psihologija odnosa i borba za opstankom, za održavanjem glave iznad vode u bujici novih zakona modernih veza partnerstva. Pišući o bravuroznom jeziku i dinamici koja lomi i uspostavlja strukturu sadržaja, moram ponovno spomenuti prevoditeljicu Andu Bukvić Pažin koja ga je hrabro dovela na hrvatsku čitateljsku scenu. Ne samo da ga je hrabro prevela već je ovim prijevodom angažirala temu i sadržaj na koju licemjeri ponekad odmahuju rukom. Ova je tema nerijetko rezervirana za „tanke“ romane, uhvatiti se u koštac s ljubavlju bez uvijanja zaslužuje poštovanje.

„Manji smo boemi“ dala sam svojoj kćeri, također studentici glume, na čitanje. Rekla mi je da ga je pročitala u jedan dan, da je hodala ulicom čitajući ga. Znala sam da će to biti tako. To je vrsta teksta koja se kao živa u ustima fibroznoga popne odmah u crvenu zonu i odatle vlada čulima. Zato što je pisan čulima, organskim jezikom, jezikom kojim mrmljamo ljubavne prostote. I ne samo to, kroz ovu se džunglu izmjena, mnoštvo obiteljskih odnosa i rukavaca kojima priča na trenutke otječe, fabularnih niša i razreda provlači čvrsta osnovna nota dobroga pisca kojemu vjerujemo od početka da priču neće nasukati na lažni sprud.

Na temeljima romana struje svijesti, podržana snažnom vjerom u više načelo ljubavi, hrabra u korištenju organskog pisanja, teleskopiranja, pokazivanju seksa bez omota opisnosti, kroz dinamiku organa i lutanje svijesti u povezivanju, Eimear McBride srušila je i ponovno izgradila čitav jedan svijet, svijet nade i povjerenja ne samo u tekst o ljudima nego i u ljude.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu