Znam zašto ptica u kavezu pjeva

Maya Angelou
Znam zašto ptica u kavezu pjeva

Kultna autobiografija koja i danas govori važne stvari

19.12.2018. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Kad je Mayi Angelou bilo tri, a njezinu bratu Baileyju četiri godine, otac ih je ukrcao na vlak u Long Beachu u Kaliforniji i poslao baki, svojoj majci, u Stamps, u Arizonu. Otac i majka upravo su bili okončali svoj buran brak. Djeca su na zapešćima imala narukvice s ispisanim imenima, na njih je trebao paziti nosač, ali je on izašao iz vlaka već u Arizoni. Maya Angelou na krah braka svojih roditelja nema sjećanja, ili ih u knjizi „Znam zašto ptica u kavezu pjeva“ ne spominje.

Njezino prvo zapisano sjećanje nešto je sasvim drugo, ali u istom registru izgubljenog, razorenog doma; sjećanje na sram i poniženje jer se ne može sjetiti riječi pjesmice dok je recitira za Uskrs u crkvi. Dječja brojalica ide ovako: „Ne gledajte me tako, ne tražim ovdje stan... samo sam vam došla reć' da Uskršnji je dan.“ Možemo samo nagađati kakav je bio život crnaca u Sjedinjenim Državama tridesetih godina prošlog stoljeća kad je Angelou bila dijete, ili krajem šezdesetih kad je objavila ovu knjigu, prvu u nizu od sedam autobiografija. Nagađati, zato što je nama u Hrvatskoj iskustvo druge rase gotovo pa nedohvatljivo: imamo povijesne činjenice, nemamo njihove osjećaje. No prva slika s kojom nas Angelou suočava snažna je: govori o djetetu crne boje kože koje se unaprijed suočava s predrasudom; nije ni otvorilo usta, već se podrazumijeva da hoće nešto što mu ne pripada. U dječjoj brojalici koje se ne može sjetiti dom nije privatno mjesto, stan ili kuća, obitelj; dom je kolektivno, rasa, boja kože, sve ono što je segregirano jer se ne uklapa u većinski svijet – onaj koji je bijel.

Knjiga „Znam zašto ptica u kavezu pjeva“, originalno objavljena 1969. godine, naslov je dobila prema stihu iz pjesme afroameričkog pjesnika Paula Laurencea Dunbara. Ptica u kavezu simbol je okovanog roba; ptica u kavezu ne pjeva iz radosti ili sreće, njezina je pjesma molitva iz srca upućena nebu. Prvu proznu knjigu Angelou je napisala tek u 41. godini života, iz svojevrsnog izazova. Na jednoj večeri krajem 1968. godine, kamo ju je poveo prijatelj, gosti su se zabavljali prepričavajući priče iz svojeg djetinjstva. Angelou je toliko svojim pričama impresionirala suprugu crtača Julesa Feiffera, Judy, da je ona sutradan nazvala urednika Roberta Loomisa iz nakladničke kuće Random House i rekla mu da mora „nagovoriti tu ženu da napiše knjigu“. Angelou je isprva odbila, smatrala je sebe pjesnikinjom i dramatičarkom, no Loomis ju je izazvao: „No dobro, napisati autobiografiju kao književnost ionako je praktički nemoguće.“

Angelou već dugo nije pristajala na nemoguće pa je prihvatila izazov. Ustala je rano, unajmila hotelsku sobu, osoblje je dobilo instrukcije da sa zidova poskida sve slike. Pisala je u blok ležeći na krevetu, „naoružana“ bocom sherryja, špilom karata za pasijans i Biblijom. U sobi bi ostala do ranog poslijepodneva, potom otišla kući. Pasijans bi slagala da se dovede u raspoloženje za pisanje, čekala bi da se otvore vrata u prošlost. Dnevno bi napisala deset do dvanaest stranica, navečer bi taj materijal uređivala i svela ga na tri do četiri stranice. Tako je uspostavila svoj ritual pisanja koji će slijediti do smrti. Pišući, koristila je „ropski narativ“, literarnu tehniku u kojoj je „govoreći u prvom licu jednine pričala o prvom licu množine“, pri čemu je „ja“ uvijek značilo „mi“. Njezino je pisanje uvijek bila javna gesta, iznoseći bolne ali i radosne, uvijek intimne trenutke svojega života, Angelou nije, kako je zamijetila kritičarka Susan Gilbert, „izvještavala o priči jedne osobe, nego kolektiva“.

U američkoj kulturi i književnosti Maya Angelou ima kultni status. Tek jedan detalj koji to potvrđuje: nakon Roberta Frosta koji je 1961. na inauguraciji Johna F. Kennedyja čitao svoju pjesmu, Maya Angelou je bila prva pjesnikinja, uz to crnkinja, koja je isto učinila 1993. godine, na inauguraciji Billa Clintona za predsjednika SAD-a. Znajući sve to, nevjerojatno zvuči da niti jedna njezina knjiga ili zbirka pjesama nikad prije nije bila prevedena na hrvatski jezik. Pedeset godina nakon objave njezine prve autobiografije, to je nedavno učinila nakladnička kuća Planetopija, u prijevodu Željke Gorički. (Istodobno je u izdanju naklade Iris Illyrica i u prijevodu Martine Baričević objavljena i njezina posljednja autobiografija „Mama, ja i mama“.)

„Znam zašto ptica pjeva“ prva je dakle knjiga u nizu od sedam autobiografija i pokriva život Maye Angelou od treće do sedamnaeste godine. „Ptica“ je Bildungsroman, priča o odrastanju, strukturirana u niz poglavlja koja funkcioniraju kao kratke priče: one nisu poredane kronološki nego tematski, kao serija uputa kako se oduprijeti rasizmu i opresiji. Njezin prijatelj James Baldwin, isti onaj koji ju je odveo na večeru što će postati prekretnica u njezinu književnom životu, jednom je prilikom rekao kako njezina prva prozna knjiga „čitatelja oslobađa u život“, to je „biblijska studija života usred smrti“.

„Znam zašto ptica u kavezu pjeva“ bila je 1970. godine nominirana za prestižnu američku književnu nagradu, National Book Award, i od tada se neprestano dotiskuje. Neki kritičari tu i ostalih šest proznih knjiga žanrovski određuju kao autobiografsku fikciju. Angelou ih je nazvala autobiografijama, iako nije negirala da je ponešto i fikcionalizirala: detalji njezina života ne podudaraju se u svim knjigama; zna se da se najmanje dvaput udavala, ali nikad nije javno izrekla koliko točno puta; oko nekih detalja, prije nego što ih je otkrila u knjigama, ipak je zdvajala – primjerice, da li otkriti da je neko vrijeme radila kao prostituka i madame za lezbijke.

U intervjuu iz 1995. godine Angelou je rekla: „Pišem o svojim iskustvima jer mi se čini da previše ljudi mladima govori: 'Nikad nisam učinio ništa loše. Tko, ja? Nikad. Nemam kostura u ormaru. Ustvari, nemam ni ormar.' Lažu, a kad se mladi nađu u situacijama, pomisle: 'Dovraga, ja sam zbilja loša osoba. Mama i tata nikad nisu učinili ništa loše.' Ne mogu si oprostiti i nastaviti sa svojim životom.“

U četrnaest godina njezina života, koliko obuhvaća prva autobiografska knjiga, Maya Angelou suočila se s brojnim teškoćama: strahom, krivnjom i usamljenošću jer su nju i brata roditelji odbacili, rasizmom, segregacijom, silovanjem, psihičkim poteškoćama, beskućništvom, trudnoćom i porodom u 17. godini života, da nabrojim samo neke. Knjigu „Znam zašto ptica u kavezu pjeva“ najvećim dijelom obilježila je upravo činjenica da je Maya Angelou bila silovana kao osmogodišnjakinja, iako je to tek epizoda u njezinoj autobiografiji. Silovao ju je majčin tadašnji partner, gospodin Freeman, kako ga Angelou naziva. Seksualno zlostavljanje ispričano iz vizure djeteta posebno je strašno, uz to što je svako silovanje strašno. Ovaj opis, međutim, nije težak za čitanje zbog eksplicitnih detalja (ima ih vrlo malo), nego zbog krivnje žrtve, djeteta kojem se dodir dijelom sviđa jer prvi put u životu uopće doživljava utjehu dodira.

Iako je gospodin Freeman zastraši, prijeteći da će joj ubiti brata ako ikome ispriča što se dogodilo, istina ipak izlazi na vidjelo: slučaj završava na sudu, zlostavljač je dobio godinu i dan zatvora, ali nikada nije dobio priliku to odslužiti. Njegov ga je odvjetnik uspio osloboditi istog poslijepodneva. Kazna ga je međutim stigla: Mayini ujaci premlatili su ga na smrt i tijelo ostavili iza klaonice. Dijete koje se u sudnici nije usudilo priznati da ju je zlostavljač neprimjereno dirao i prije nego što ju je silovao, toliko se uplaši ubojstva da zanijemi na pet godina. Maya je uvjerena da je svojim glasom ubila gospodina Freemana – „budem li razgovarala s bilo kim drugim, ta bi osoba mogla umrijeti... sam moj dah, koji bi nosio moje riječi, mogao je otrovati ljude...“

U to vrijeme ne postoje psihološke službe, nitko ne razgovara s djecom žrtvama zlostavljanja (medicinske sestre u bolnici je tješe da će odsad biti bolje, jer je ono najgore već prošla...), a da i razgovara, pitanje je bi li razgovarali s crnom djevojčicom kojoj par godina kasnije bijeli zubar odbija popraviti zube uz objašnjenje „da bi radije ruku gurnuo u pasja usta nego u crnačka“.

„U Stampsu je segregacija bila toliko potpuna da većina crnačke djece nije uopće znala kako bijelci izgledaju“, piše Angelou. „Sjećam se da sam mislila da bijelci ne postoje. (...) Ljudi u Stampsu običavali su govoriti da su bijelci u našem gradu toliko puni predrasuda da crnci ne mogu kupiti sladoled od vanilije.“

Bjelkinje svojim crnim sluškinjama nadijevaju druga, često kraća imena jer su im njihova prava imena predugačka, teško izgovorljiva ili im se naprosto ne sviđaju. Pa tako Marguerite – što je puno ime Maye Angelou - postaje Margaret, a onda Mary. Hallelujah postaje Glory. „Svatko koga sam poznavala grozio se da mu slučajno 'ne bi oskvrnuli ime'. Bilo je opasno crnce nazivati bilo kojim imenom koje bi se moglo smatrati uvredljivim, zbog toga što su ih stoljećima zvali crnčugama, crnjama, crnčinama, kmicama, obojenima.“

Crncima u Stampsu, dok je Angelou bila dijete, uglavnom preostaje samo vjera u Boga, uvjerenje da ih nakon smrti, zato što toliko pate, čeka nagrada, život u raju. „Zanimljivo mi je to da se najbeznačajniji, najsiromašniji život pripisuje Božjoj volji, no kako ljudska bića postaju bogatija, kako im se životni standard i stil počinju uspinjati po materijalnoj ljestvici, Božja odgovornost za to proporcionalno pada.“

Možemo tek slutiti što je Mayu Angelou na kraju spasilo, ako ju je išta doista trajno spasilo. Na jednom mjestu u knjizi, opisujući kompliciran odnos između brata i njihove majke, piše kako u tom bolnom trenutku njihovih života nije plakala ni zbog Baileyja ni zbog majke ni zbog sebe, već zbog bespomoćnosti smrtnika koji su u ovom životu osuđeni na patnju. „Da izbjegnemo taj gorak kraj, svi bismo se trebali ponovno roditi i to svjesni svih opcija. Bismo li čak i tad patili? (...) Nat King Cole upozoravao je svijet da se 'sredi i ide svojim putem'. Kao da se to može, kao da ljudi mogu izabrati vlastiti put.“

No izmaknuće trajnoga spasa ne znači da se ne može živjeti, pa i dobro, radosno; ponekad, privremeno, što ja najčešće ipak dovoljno. Jedna od ključnih figura Mayina djetinjstva bila je susjeda iz Stampsa, Bertha Flowers, koja je u njoj ojačala ljubav prema čitanju, posebno poeziji. „Tvoja mi baka kaže da puno čitaš. Kad god uhvatiš priliku. To je dobro, ali ne dovoljno dobro. Riječi su više od onoga što piše na papiru. Samo ih ljudski glas može ispuniti dubljim značenjem.“

„Dječja logika nikad ne traži dokaze (svi zaključci su konačni). Nisam se pitala zašto je gospođa Flowers obratila pozornost baš na mene, niti mi je palo na pamet da ju je možda Nana (Mayina baka, op. a.) zamolila da razgovara sa mnom. Sve što me je zanimalo bilo je to da je ispekla čajne kekse za mene i čitala mi iz svoje omiljene knjige. Bio je to dovoljan dokaz da joj se sviđam.“

„Znam zašto ptica u kavezu pjeva“ odmah po objavljivanju postala je bestseler, a u godinama koje će doći kultna knjiga djevojčicama i djevojkama u formativnim godinama. Uglavnom onima crne boje kože, koje su s nevjericom čitale da je još netko živio kao one: i one su, naime, bile djevojčice koje su recitirale pjesme za Uskrs, i one su voljele čitati, i njih su odgojile bake s Juga, i one su bile silovane i nakon toga su onijemile. Jedna od tih djevojčica bila je Oprah Winfrey. U predgovoru knjizi piše kako je mogla shvatiti zašto Maya Angelou godinama nije progovorila.

No kad je progovorila, nije prestala govoriti. I to o čemu je govorila transponiralo se kroz vrijeme i prostor, preko rase i spola, u današnje iskustvo, rezonira i s iskustvom žene u zemlji gdje se ne bore rase, nego plemena. Glas Maye Angelou u knjizi „Znam zašto ptica u kavezu pjeva“ jednako je živ, snažan, optimističan, borben i inspirativan kao i prije pedeset godina. Nema ptice u kavezu koja ne može razumjeti ovu pjesmu.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu