Ležaj je raspremljen

Jiří Kratochvil
Ležaj je raspremljen
Izabrane pripovijesti

Punokrvno, snažno pripovijedanje koje otkriva rijedak talent

06.05.2019. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

U njegovim pričama duhovi postaju lakeji, komornici ili sluge živućima. Psihijatri i njihovi pacijenti testiraju ideju književne mistifikacije pa lijepe ali netalentirane žene pretvaraju u erotične pjesnikinje. Kod Jiříja Kratochvila sasvim je moguće da starac susretne svoju ljubav iz mladosti, potpuno očuvanu od vremena. Jedan drugi psihijatar, Jakub Mayer, koji pati od „straha od iracionalnih problema“, ispod slike na zidu svojega stana otkriva prozorčić kroz koji može gledati u prošlost.

Istodobno, ili možda ne, u garaži u Brnu jedna se gusjenica pretvara u zmajića veličine zeca, a zajednička vožnja u liftu inženjera Brunu i prodavačicu Hanu spašava od sigurne smrti. Kod Kratochvila je moguće zalutati u tuđi san gdje se nalazi kamion pun krastavaca, nebitan doduše za priču, ali pogodan za njezin naslov. Moguće je i kupiti mačku za jednokratnu upotrebu, ili pak u malom parku negdje u brnjanskom predgrađu promatrati kako se odvija — naprazno bez kraja — nepoznat Borgesov tekst napisan živim pismom.

Jiříja Kratochvila (1940) nazivaju Borgesom češke literature; Milan Kundera je njegovu prozu nazvao „najvećim događajem u češkoj literaturi od 1989. godine“. Do pedesete godine života nije objavio ništa; iako diplomirani filolog, nakon 1968. radio je kao manualni radnik. Otac mu je emigrirao nakon što su komunisti preuzeli vlast, a obitelj mu je proganjana sve do 1989., pa je Kratochvil „slavu“ dočekao tek u devedesetima.

Pred nama je sada njegova četvrta knjiga prevedena na hrvatski jezik: zbirka priča „Ležaj je raspremljen“ (Znanje, 2019., prijevod Renata Kuchar i Ludwig Bauer). Godine 2010. nakladnička kuća Mozaik knjiga objavila je njegov roman „Besmrtna priča“ (prijevod Renata Kuchar), a Profil roman „Žalosni Bog“ (prijevod Branka Čačković). Četiri godine kasnije, 2014., Disput je pak na hrvatskom objavio njegov roman „Laku noć, slatko sanjajte“, u prijevodu Katice Ivanković. Četiri knjige, prevedene s jednog malog jezika na drugi, već su opus o kojem se može raspravljati: Kratochvilova proza tvrd je i istodobno mekan zalogaj, ovisno o tome u što prvo zagrizete — fantastične elemente magijskog realizma ili nerijetko sumoran, bolan sadržaj češke povijesti koji prikrivaju.

Kako u svojoj recenziji Kratochvilove zbirke piše Radim Kopáč, istaknuti književni i likovni kritičar — a koju je na kraju zbirke prenio hrvatski nakladnik — „u najnovijoj se knjizi kao glavna tema javlja te ističe odnos pojedinca i nacionalne povijesti, osobito one što slijedi nakon Drugoga svjetskog rata do sadašnjice, one povijesti dobrano uništene 'poltronskom ljubavlju prema Sovjetskom Savezu'. Riječ je dakle o disharmoniji, iznemoglosti što završava rezignacijom, odlaskom iz zemlje ili upravo smrću.“

Kratochvilovo je pripovijedanje punokrvno, snažno, nastavlja Kopáč, ali — upozorava — ima iracionalan donji tok. „Kao da je autoru dovoljno sjesti za računalo — i veza bi smjesta uspostavljena.“ U čitanju to konkretno znači da Kratochvil spaja divlju maštu s realnim, često čitatelja zbunjuje postmodernističkim intervencijama kojima odjednom, iz čista mira, razara arhitekturu narativa, pa se pripovjedač upušta u prijateljsko čavrljanje s likovima, puštajući priču da ode svojim putem. Kojim? A onim kojim (priča) hoće. Neke su priče kratke, pa te „zafrkantske“ intervencije čitatelja ostavljaju u čudu, razjapljenih usta, s upitnikom iznad glave — što je pisac htio reći? Druge su dugačke, punokrvne i divlje novele, pa se čitač, „prilikom konzumiranja toliko obilne mase teksta, ponešto guši“. Za Kratochvila pisca treba dakle imati strpljenja, i kad njemu samom toga ponestaje za čitatelja.

U intervjuu za englesku sekciju web stranice Češkog literarnog centra (CzechLit) Kratochvil objašnjava kako svoj „Medvjeđi roman“ smatra najvažnijim jer su mu se u njemu razotkrile sve njegove „esencijalije“ — status pripovjedača, koji je u stvari jedan od likova, pa može ući u narativ, kao i pripovjedna igra i svjesnost da narativ za njega nije samo prikaz realnosti, nego i odraz realnosti kroz priče. „Kao autor najviše volim kratke priče, više se osjećam kao sprinter nego trkač maratona, a romane pišem samo onda kad naiđem na osobit zaplet koji jednostano ne paše u kratku priču.“

Zanimljiv je i dio u kojem odgovara na kritike kako su fantastični elementi u njegovim pričama neki oblik eskapizma. „Ustvari mi se čini da su moje kratke priče i romani kondenzirana realnost. U vrijeme kad sam bio zabranjeni autor prošao sam kroz nekoliko zanimanja, kad kažem zanimanja mislim na rad u različitim pogonima, a nakon što je moj otac emigrirao iskusio sam cijeli niz zanimljivih trauma — odnosno, čine mi se sada zanimljivima s literarnog stajališta — dakle, prilično nevoljko živio sam avanturistički život, koji obilato iskorištavam u svojim pričama.“

Kratochvil je silno sentimentalan prema Brnu — o Pragu nikad ne piše, „Brnjanske pripovjetke“ su mu uostalom najdraže, kaže; Brno u kojem živi cijeli svoj život protagonist je brojnih njegovih proza. No ta sentimentalnost nije sladunjava; grad je subjekt na kojem se prelamaju zastrašujuće političke odluke i izbori, ulice grada krvotok su i skelet pisca koji kroz subjektivnost grada nerijetko otkriva možda one najbolnije traume — literarno tako zanimljive — što izmiču direktnom pripovijedanju. O traumi se najčešće može govoriti samo iz sjene / metafore — između horora i ironije — nikad direktno gledajući u Sunce, da se ne oslijepi.

Iz pozicije sasvim privatnog ukusa, najdraža mi je priča iz ove zbirke od 33 kratke i duge forme „Smrt kralja Kanduala“ u kojoj se autorov postmodernizam pretvara u literarnu gozbu, potvrđujući uvjerenje mnogih da „sve što je na češkom, to je već samo po sebi poezija“. U njoj pripovjedač, koji je naravno i junak, prijatelju Ludvíku priča o kraljici svih mistifikacija, o književnoj mistifikaciji.

Pa kaže: „A što ako literaturi pridajem preveliko značenje? Što ako nije moguće isključiti da takvih, do danas neotkrivenih sramnih prijevara i menadžerskih trikova ima u povijesti književnosti mnogo više, a da nipošto nije riječ o naročito rafiniranim mistifikacijama? A što ako se uopće ne radi o neotkrivenim prijevarama, a pritom upućeni već odavno znaju za njih i cijela je povijest literature samo beskrajni lanac prljavštine i podvala, svojevrsna 'opća povijest bestidnosti'? A što ako je svakom umišljenom piskaralu dovoljan prepredeni menadžer i uporna težnja da uspije? A što ako se literarne vrijednosti jednostavno samo fabriciraju i jao onima koji se oslanjaju na talent?“

U traženju istine, piše dalje Kratochvil, ima čovjek od pamtivijeka samo četiri mogućnosti. Na prvome mjestu je vjera, na drugome filozofija, na trećem umjetnost i literatura, a na četvrtomu mogućnost traženja na svoju ruku, zagriženo, zbiljski. „Za vjeru nisam nikada imao dovoljno jak želudac, nikada se nisam uspio probiti kroz povijest filozofije, a za traženje na svoju ruku nedostajalo mi je zagriženosti. Preostale su mi umjetnost i literatura. I upravo zato što mi je literatura uvijek mnogo značila, nisam se usuđivao prilaziti joj, ulaziti na njezino sveto tlo. Da sam doista bio nadaren za literaturu, bio bih u stanju posvetiti joj cijeli život bez imalo sumnje kako je to najvrjednije i najcjenjenije što mogu učiniti. Ali u literaturi ne postoji ništa gore od kultivirana prosjeka.“

Zvuči ovo kao Kratochvilov književni manifest. Stoga kad krenete čitati „Ležaj je raspremljen“, imajte na umu da ste upravo ušli na nečije sveto tlo. Rijedak talent, rijetka čast.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu