Doručak za Bič

Mario Brkljačić
Doručak za Bič

Izvrsna zbirka priča o ljudima koji 'biraju' ne uspjeti

11.09.2019. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Nemojmo se zavaravati, nije to nikakva utjeha, ali iz svijeta ružnoće doista se ponekad ljepota lakše zamjećuje; iz gliba se čini da zvijezde jače sjaje. Ne želim učiniti nepravdu Mariju Brkljačiću, autoru zbirke priča "Doručak za Bič" (Durieux, 2019.) nazivajući njegov (književni) svijet ružnim, no život u Hrvatskoj već dugo nije lijep: nekad je književnost bila stvarnosna, pa se to dodatno bodovalo u kritikama; u međuvremenu je stvarnost postala gora pa se književnost više nema s čime uspoređivati.

"Doručak za Bič", odmah u glavu, stvarnosno je stvarnosna proza o hrvatskoj svakodnevnici, ispresijecana pastolarnim prizorima ljepote, i to nije do zemlje, prirode, nego do čovjeka koji ih promatra. Pojedinac je u ovoj zemlji postao zadnja crta obrane, a taj se otpor plaća, ako ima sreće probranom izolacijom, "ponekad me cijelog prožme dubok osjećaj potpune izmaknutosti iz svega što me okružuje, pogotovo od ljudi, ta snažna a blažena samotnost. Tad mi se i osmijeh razvuče preko lica."

Glavni junak Brkljačićeve zbirke, koja se može čitati i kao roman jer su priče tematski povezane, dijeli s njime ime, a vjerojatno i iskustva. Marija, koji radi privremene poslove, najčešće kao šljaker u zagrebačkim tvornicama, upravo je napustila dugogodišnja djevojka Sonja, umjetnica, slikarica, on gubitak naoko rezignirano prihvaća, ali mu se i neprestano vraća u sjećanjima kako je ta ljubav počela i kako je izgledala. Stvarne ljubavi, čini mi se, često su nezamjetne: možda je ta tajnost djelovanje protiv uroka sudbine; šuti, ne govori, ne hvali se, život neće primijetiti pa neće ni oduzeti. Nema tu velikih riječi i javnih predstava, dubina privrženosti iščitava se u kuhanju jutarnje kave, kupovini šećera u kocki, hranjenju mačke, toplini tijela i seksu, razgovorima koji slobodno meandriraju, pa i u tome da se drugome kaže da je luzer, bez osude.

"Doručak za Bič" u velikoj je mjeri, ne samo u odnosu Sonje i Marija, priča o zagrebačkim (hrvatskim) luzerima, onim ljudima za koje bi uspješni rekli da tvrdoglavo odabiru ne uspjeti. Teško je uprijeti prstom u trenutak kad se to dogodilo, i trebalo bi napisati dobru, sociološku studiju o posttranziciji da se objasni kako je – "Tu, na Balkanu. Pod nebom boje leševa." – zavladala kultura narcizma i kultura amatera, kako se odjednom počelo vjerovati u tu priglupu sintagmu "da će ti svemir dati samo ako dovoljno čvrsto poželiš", kako su se nakotili prodavači sreće koji nas uvjeravaju da smo sami, svatko pojedinačno, odgovorni za svoju nesreću. Slučajem je, eto, tristo pedeset tisuća ljudi otišlo sanjati svemir u Njemačku i Irsku, bit će da tamo nebo brže ostvaruje želje.

Mario je u tom smislu psihološki foto-robot hrvatskog čovjeka koji ne krade i ne laže. Takvi, normalni ljudi nekad odvrnu slavinu, puste vodu da teče i pomisle "kako me još samo to ogledalo drži na okupu". Ponekad pomisle "kako bih mogao pomicati planine, a onda se prepadnem zvona na vratima stana". Dovraga, svakom čovjeku, kaže Mario, treba vremena da strahovi zamru u njemu. Svijest jest vrhovni integrativni faktor cjelokupne ljudske fiziologije, ali često nije dovoljna u sudaru sa stvarnošću. I to su trenuci kad glavni junak zbirke Marija Brkljačića razmišlja o tome da sutra ode dati krv jer... "kao da se previše te krvi skupilo u meni".

"Doručak za Bič", zbirka ili roman koji u naslovu odaje posvetu jednoj tigrastoj mački za koju bi autor, vjerujem, dao i više krvi nego što je potrebno da se napuni ampula u Zavodu za transfuzijsku medicinu, melankolična je i povremeno tmurna knjiga – ako realnosti života tumačite kao vremensku prognozu – no istodobno, kako piše na poleđini knjige, i ludi tulum, umnoženi knjižni blok u kojem bubre život, emocije i humor. Mario i njegovi prijatelji Fric, Stiv i Neno možda i jesu luzeri, ali kakva je to luda vožnja! Čovjek kad se napije može, primjerice, progutati zubni most ili na more ponijeti lutku na napuhavanje koju je kupio od Nizozemca, nazvati je Luce, nosati je posvuda, ne odvajati se od nje ni u poštanskom uredu, peškariji, otkupnoj stanici u Murteru, noću se s njom uvlačiti i u šator. U "Doručku za Bič" Kafka je duhovit, gleda se "Knjiga ili život" i dokumentarci o kornjačicama ne većima od kutije cigareta što mahnito kroče kroz pijesak u zagrljaj zastrašujućeg oceana, zna se zašto je "Obavijest o kretanju brodova" Annie Proulx "nešto najbolje što si čitao". Predrasuda je, naravno, da zadovoljstvo čitanja i intelektualne znatiželje obitava samo u panteonu snobova.

U "Doručku za Bič" mnoštvo je, bez pretjerivanja, veličanstvenih prizora. To je dug ljepoti s početka ovoga teksta, što zahtijeva izmještanje iz cinizma, jer ljepota se može osjetiti i u glibu, ali to je do pojedinca posvećenog otporu protiv kolektivne ludosti. Mario je možda stoik, čak i ako nije dosegao unutarnje tvrđave (roba) Epikteta i (cara) Marka Aurelija, pa zaključuje "kako nikamo ne treba žuriti, kako ničemu više ne treba stremiti, kako se čovjek zapravo treba lišiti svih želja, želi li ostati priseban, ali i radostan poput djeteta i biti zadovoljan onime što mu dođe pod ruku: pokoja kremšnita, batak, knjiga, bljesak lucidnosti... Zaista, trebao bih sve gledati kao što se gleda televizija; tek toliko da znaš kako ipak sve to strašno glupo što vidiš možeš elegantno i ugasiti."

No mnogo više, i to je moj konačni intimni zaključak, ovaj luzer, šljaker što cuga i povremeno se drogira, točno zna što je pastorala, povremeno kao da ga opsjedne eudajmon, u ružnoj zemljici rastvori se odjednom nevidljivi prostor, čitatelj ga baš vidi, uzdiže se pred njim kao katedrala svega lijepog i dobrog; diše se.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu