Zovi me svojim imenom

André Aciman
Zovi me svojim imenom

Divan roman koji nas vraća u tijelo, u naš dom

04.09.2019. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Ima puno u tome kako tijelo zauzima prostor. I kako mi zauzimamo prostor u tom tijelu što sjedi, leži, hoda, stoji, sagiba se, grči, opušteno je, uživa. Zvuči samo naoko paradoksalno – jer gdje bismo drugdje bili – ali nije lako posjedovati tijelo na način da u njemu u potpunosti jesmo; rekli bismo, svjesno. Tijelo je u punom smislu riječi dom, jedini koji doista imamo; tijelo nikad ne laže, zato je u njemu često teško biti: pogledajte oko sebe, ili sebe, kako se približavate ili uzmičete od drugih tijela, kako dodirujete bez namjere ili uskraćujete dodir, gdje tijelo boli i što taj bol govori. Tijelo je vreća u koju je svašta natrpano; što smo stariji, nerijetko se tijelo stvrdnjava, nekad i okamenjuje, od prisilnog zaborava.

Tijelo je u javnom diskursu, čini mi se, danas više predodžba, polje ideološke borbe ili radna jedinica nego konkretna tvar; ruke ili noge, prsni koš, pleća ili stražnjica. Malo je nas koji slobodno čujemo glas tijela bez da ga netko prije toga ne dodirne. Čini se stoga da dodir definira i omeđuje tijelo, da je dodir jezik tijela. No gdje je senzualnost, riječ kojoj je oteto izvorno značenje pa pretvoreno u seksualnost? Kamo je nestala sposobnost primanja osjetilnih doživljaja, ljepše čulnost, putenost – unutarnja i pounutrena „vještina“ doživljavanja svijeta kroz podražaje (eksterne i interne), duboko intimno iskustvo u kojem naše tijelo komunicira ostatku našeg sebstva?

Pišem sve ovo jer je roman André Acimana, „Zovi me svojim imenom“, u izdanju nakladničke kuće Znanje i izvanrednom i poetičnom prijevodu Mate Marasa, spomenik senzualnosti i seksualnosti lišenim licemjerja. Radnja romana je, vjerujem, većini poznata zahvaljujući istoimenom filmu iz 2017. godine što ga je režirao Luca Guadagnino prema scenariju Jamesa Ivoryja, a nominiran je bio za četiri Oscara (dobio je jednog, za najbolji adaptirani scenarij). U Italiji sredinom 80-ih godina sedamnaestogodišnji Elio Perlman provodi ljeto u staroj obiteljskoj vili na obali mora. Kao i svake godine, u vilu na šest tjedana stiže mladi znanstvenik koji tako dobiva priliku da pripremi svoj doktorat za objavljivanje. Zauzvrat, treba Eliovu ocu, profesoru, pomagati oko korespondencije i papirologije. Toga ljeta kao gost stiže mladi američki profesor filozofije, 24-godišnji Oliver. Svojom ležernom prirodom odmah osvaja sve ukućane, no u Eliju budi mnogo više od obične simpatije – mladić se u njega zaljubljuje, a njihov odnos uskoro prerasta u strastvenu ljetnu avanturu.

Film „Zovi me svojim imenom“ redom je pobrao oduševljene kritike i postao te godine jedan od najomiljenijih filmova publike; samo su mu na premijernom prikazivanju u sklopu New York Film Festivala pljeskali deset minuta bez prestanka, što se nikad prije nije dogodio. Redatelj i scenarist vjerno su slijedili radnju romana, osim u završnom dijelu – knjiga, naime, ide i korak dalje, dvadeset godina u budućnost, pa čitatelj doznaje što je bilo s Oliverom i Eliom i nakon što su zašli u sredovječnost. Roman André Acimana u osnovi je priča o odrastanju i prvoj ljubavi: melankoličan u ljubavnom dijelu jer većina je prvih ljubavi osuđena na bolno rastvaranje; nostalgičan u atmosferi ljetnih praznika osamdesetih, dok je još bilo optimizma i romantičnog zanosa da je sa svijetom uglavnom sve u redu.

I u filmu i u knjizi sve, naime, bubri od života: tko ne pamti ta ljeta kad su rajčice, lubenice, breskve pucale od sočnosti i činilo se da smo se mogli najesti samo od mirisa; podnevno sunce koje nas napuni i iscrpi toplinom pa potom obara u krevet među hladne plahte i zatvorene škure; noćna kupanja u kojima je more svila, baršun i ulje; smijeh, radost i igre što stvaraju privid vječne mladosti; tijela koja su čvrsta, samo naša, još neopterećena onim što želimo zaboraviti jer se život tek počeo događati. U pozadini svega toga je čulnost, otvoreni smo sve primiti.

Za Elija Perlmana ljeto 1983. ujedno je i ljeto seksualnog buđenja – on je naš pripovjedač, njegova je vatra u slabinama, slast i nevjerica jer, iako ga privlače i djevojke – a s njima već i ima nekog iskustva – onaj koji ga u potpunosti izbezumljuje je mladi doktorand Oliver. Prva polovina romana erotična je igra žudnje, nade, pogleda, slučajnih a namjernih dodira, sumnji, durenja i razočaranja. Elio uglavnom zdvaja i znoji se u svojoj sobi maštajući o tijelu u njegovoj staroj sobi kamo su roditelji smjestili Olivera. „Zovi me svojim imenom“ neuobičajeno je trezven roman kad je u pitanju (prva) ljubav: Elio jasno zna što želi, iako zapravo nema pojma kakvo je to iskustvo koje želi. Ne mašta o držanju za ruke ili ljubljenu na plaži, konkretno zamišlja čvrsto muško tijelo priljubljeno uz svoje, pritisak i predaju, bol od prvog snošaja pomiješan s užitkom. Seksualnost je važna okosnica romana uz senzualnost; sirova je i iskrena, ispočetka proždiranje, tek poslije uživanje u okusu. Elio Olivera želi posjedovati, Oliver se toga s razlogom boji.

„Jesam li želio biti poput njega? Jesam li želio biti on? Ili sam ga samo želio imati? Ili su 'biti' i 'imati' potpuno netočni glagoli u zamršenom klupku želje, gdje imati nečije tijelo da ga dodirnemo i biti taj netko za kim čeznemo da ga dodirnemo jesu jedno te isto, samo na suprotnim obalama rijeke koja teče od nas prema njima, zatim natrag prema nama i opet prijeko prema njima, u tom vječnom kruženju gdje klijetke srca, kao zaklopna vrata želje, i vremenske crvotočine, i ladica s lažnim dnom koju nazivamo identitetom, dijele varljivu logiku prema kojoj je najkraća udaljenost između stvarnoga života i neživljenoga života, između onoga tko jesmo i onoga što želimo, začudno stubište koje je s đavolskom okrutnošću naslikao M. C. Escher.“

„Zovi me svojim imenom“ nije samo još jedan ljubavni (erotski) roman, prije ogledni primjerak kako bi o seksualnosti, žudnji i erotici trebalo pisati; kako se o tome može pisati kad se iskustvo i spusti i podigne s razine tijela. Aciman je istaknuti američki književnik, esejist i profesor književnosti koji je doktorirao komparativnu književnost na Harvardu, a danas predaje književnu teoriju i Marcela Prousta, što možda objašnjava zašto barata s toliko različitih riječi za žudnju; mnogo više od navodnih pedeset ili stotinu inuitskih za snijeg.

U jednom intervjuu, povodom izlaska romana 2007. godine, komentirao je kako su neki kritičari reagirali na grafičke prikaze seksa. „Živimo u 2007. godini. Ali ne: ljudi vole seks, ali ga vole u misionarskoj pozi. Pa ipak, scene seksa nisu ništa manje prodorne ili iskrene od psiholoških scena. To ide zajedno. (...) Knjiga govori o jednoj stvari: intimnosti. Možemo li uopće početi biti intimni s drugima ako nismo istražili njihovo tijelo kao da je naše? Može li itko istražiti nečije tijelo a da nije znatiželjan i o vlastitom? Konačno, možete li povući liniju između tijela i duše? Ja ne mogu.“

Ključni je trenutak romana kad Elio i Oliver počnu jedan drugoga zvati svojim imenom; to je srce ove priče o intimnosti. Ljubavnici (pro)gledaju kroz tijela: zvati drugoga svojim imenom više od svega znači vidjeti sebe, to se nekom čarolijom pretvara u priznavanje onog drugog, ne samo njegovih potreba i želja. Vidim te zapravo znači – postojiš, postojiš znači – vidim te kakav jesi. To transponiranje sebičnosti u ljubav duboko će potresti obojicu, više Elija naprosto zato što je on naš pripovjedač; odjednom postaje jasno da će uslijediti jaka bol koja će trajati i sve preobraziti.

„Od ovoga trenutka dalje, pomislio sam, od ovoga trenutka dalje... imao sam, kao nikada prije u životu, izrazit osjećaj da stižem nekamo vrlo visoko, da to zauvijek želim, da budem ja, ja, ja, ja i nitko drugi, samo ja, da u svakom drhtaju što mi prostruji niz ruke nađem nešto posvema strano a ipak nipošto nepoznato, kao da je sve to bilo dijelom mene tijekom čitava života, i da sam to držao na pogrešnom mjestu i da mi je on pomogao to naći.“

Oliver postaje Elijev tajni kanal u samoga sebe, „predvodnik, cijep, flaster koji nam šalje sve prave impulse, čelični vijak koji drži na okupu vojnikovu kost, srce drugoga čovjeka zbog kojega smo više mi nego što smo bili prije transplantacije“. Odjednom su, piše mladić, na pozajmljenom vremenu, odjednom se iskustva skupljaju „kao krušne mrvice što su padale na naš stol“ i spremaju u skrovište, krade se, preko volje, iz današnjice da bi se otplatili dugovi koji će nastajati u budućnosti. „Znao sam da je to bio jednak zločin kao zatvaranje rebrenica za sunčanih poslijepodneva. Ali također sam znao da je predviđanje najgorega siguran način sprječavanja da se to dogodi.“ Jedino što bombe, kako Elio otkriva, „nikada ne padaju na isto mjesto; ova je, usprkos svim mojim slutnjama, pala točno na moje skrovište“.

I roman i film „Zovi me svojim imenom“ imaju strastvene poklonike diljem svijeta; knjiga se ne čita isključivo kao roman o homoseksualnoj ljubavi. Gledatelji od početka postojano navijaju za nastavak priče o Eliju i Oliveru; najavljeno je da će u listopadu ove godine Aciman objaviti nastavak romana, naziva „Find Me“. Zašto je odlučio napisati nastavak kad zapravo znamo što se s junacima dogodi u budućnosti? „Svijet romana 'Zovi me svojim imenom' nikad me nije napustio. Iako sam stvorio junake i bio sam autor njihovih života, nisam očekivao da će me na kraju naučiti stvari o intimnosti i ljubavi za koje nisam znao da ih znam sve dok ih nisam stavio na papir. Film mi je pomogao da shvatim da im se želim vratiti i promatrati ih u godinama koje slijede, zato sam napisao 'Find Me'“.

Roman "Zovi me svojim imenom" rijetko je senzualno iskustvo u ovom našem skučenom svijetu što ga nazivamo slobodnim tijelom.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu