Harry Potter i Darovi Smrti

J. K. Rowling
Harry Potter i Darovi Smrti

Sve je dobro završilo, ali nedostaje magije

23.02.2010. | Piše Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 4,5


Prošlo je 17 godina otkako je J. K. Rowling počela raditi na serijalu o Potteru i deset godina otkako je objavljena prva knjiga iz sedmodijelnog serijala o malom čarobnjaku kojem će ožiljak u obliku munje na čelu promijeniti život.

Od tada se mnogo toga promijenilo: Dumbledore je mrtav, a na čelo Hogwartsa je došao njegov ubojica Severus Snape, Harry će uskoro postati punoljetan po čarobnjačkim zakonima i majčina čarolija ga više neće štititi od zlog lorda Voldemorta, Onaj-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovoriti otvoreno sije teror i smrt sa svojim pristašama Smrtonošama, a svijet Bezjaka i čarobnjaka postao je mjesto na kojem više nitko nije siguran.

Sedma i ujedno završna knjiga serijala, "Harry Potter i Darovi Smrti", mračna je, ali ne i zastrašujuća kao neki prijašnji nastavci. U njoj se umire kao na traci, a do kraja knjige od 759 stranica (čitali smo je u engleskom originalu) umrijet će 20-ak likova, od kojih čak četiri glavna, dva više nego što je Rowlingova najavila prije godinu dana, te njih pet do šest koji su ne samo bili ključni za radnju nego i emocionalno važni onima koji su odrastali uz avanture troje malih čarobnjaka.

Mnoge uloge će se i promijeniti - Dudley Doorsley neočekivano će pokazati svoje druge lice, metamorfoze neće biti pošteđen niti Dumbledore jer će biti otkrivena njegova mračna tajna, a dvoje negativaca iznenadit će nas hrabrošću i samilošću.

Čitatelj neće biti razočaran niti sadržajem, niti epilogom, ali oni koji su prvu knjigu o Harryju uzeli u ruke kao odrasli ljudi, neće moći ne zamijetiti u sedmoj neke manjkavosti.
Od 36 poglavlja u engleskom izdanju knjige, njih desetak je nepotrebno razvučeno na 300-ak stranica, i iako se u njima odvijaju važni događaji, prazan hod u pripovijedanju mogao se, bez neke veće štete, sažeti na 150 stranica. Sedma knjiga mogla je funkcionirati kao poduži epilog na 300, umjesto na 700 stranica, i ne trebate se čuditi ako preskočite par poglavlja.
Najveće razočaranje donosi lik Voldemorta koji se iz simbola besmislenog, neutjelovljenog i stravičnog zla pretvara u histeričnu kreaturu koja zahtjevnijeg čitatelja više iritira nego plaši. Naime, jedan od razloga zašto je Harry Potter toliko dobar jest umiješnost pripovijedanja u žanru koji je mješavina horora, avanture i fantasyja. No, elementi horora - napetost, iracionalan strah i jeza - izgubili su na intenzitetu u sedmoj knjizi. Dok se Rowlingova držala recepta Stephena Kinga i zlo portretirala kao nedefinirani doživljaj koji je izvan ovoga svijeta, neshvatljiv ljudskom biću i užasan upravo zbog toga što je besmislen, ono je funkcioniralo kao ključni začin radnje.

U posljednjoj knjizi Rowlingova je potonula u stereotip koji nije u maniri kreativnog pisca njezina kalibra - izjednačila je Voldemorta s Hitlerom, doživljavajući potonjeg kao utjelovljenje ultimativnog zla. To, naravno, na povijesnoj razini vjerojatno jest točno, ali Potter nije historijska čitanka, niti film B kategorije u kojem su scenaristi loši i loše plaćeni pa posežu za klišejima u nedostatku mašte.
No, iako je iznevjerila žanr koji je odabrala i nepotrebno rastegnula knjigu kako bi dosegla grandioznost snage, Rowlingova je ipak pošten pisac i pruža čitatelju ono što je očekivao. U posljednjih 300 stranica ima dovoljno avanture, magije, čarobnih bića, neustrašivih čarobnjaka, velikih otkrića, pomirenja, suza i oproštaja da se isplati probijanje kroz stranice koje su možda ispisane da bi se opravdala očekivanja o dužini 11 milijuna čitatelja koji su knjigu kupili u prva 24 sata.

I, naravno, vlastita, autorska, jer s likom koji je piscu bio stvaran 17 godina, treba priznati, ipak se teško oprostiti. Na kraju, čitatelj će ipak odahnuti jer, kako bi rekao Potter, sve je dobro svršilo.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu