Volgina djeca

Guzel Jahina
Volgina djeca

Lijepo napisana ruska bajka o strahu i bijegu

11.12.2019. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 4,0

Prvi roman Guzel Jahine, ovogodišnje gošće pulskog sajma knjiga, bio je onaj sretan spoj za nakladnika i autora koji se rijetko događa – autorica je hrvatskoj čitateljskoj publici, kao i uostalom svjetskoj, bila nepoznata debitantica, ali je imala dobru priču, dijelom inspiriranu životom njezine bake Tatarke koja je bila jedna od raskulačenih i prognanih za vrijeme Staljinova režima, pa je "Zulejha otvara oči", uz to izvrsno napisana, praktički preko noći postala hit kod čitatelja najviše usmenom preporukom. Dobila je uz to i odlične kritike, a potom i cijeli niz nagrada, među njima i prestižnu rusku "Veliku knjigu".

Nagradom "Velika knjiga" ovih je dana ovjenčan i drugi roman Guzel Jahine, "Volgina djeca" (Hena com, 2019., prijevod Tatjana Radmilo), koji se također oslanja na povijesnu građu. U 18. stoljeću ruska carica Katarina Velika, porijeklom Njemica, manifestom je pozvala strance da nasele puste teritorije Ruskog Carstva. Obećala im je državljanstvo, zemlju za obrađivanje, a zadržali bi pravo na materinski jezik i kulturu. Njezinu pozivu najviše su se odazvali Nijemci, pa je od 1764. do 1773. godine osnovano 105 kolonija uz donji tok Volge, čime je postavljen temelj za njemačko Povolžje.

Kronike preseljenja njemačkih seljaka u Rusiju pripovijedale su o danima kad su prvi kolonisti stigli brodovima u Kronstadt na poziv carice Katarine. Monarhinja se u jednom trenutku i sama pojavila na pristaništu ne bi li pozdravila svoje odvažne sunarodnjake. "Djeco moja!" glasno je uzviknula, šepireći se pred doseljenicima promrzlima od puta. Taj povik objašnjenje je naziva drugoga romana Guzel Jahine: roman u ruskom originalu nosi upravo taj naslov, koji je u izvrsnom hrvatskom prijevodu Tatjane Radmilo pretvoren u "Volginu djecu", što ima opravdanja – između ostaloga i zato što su djeca, iako ne glavni junaci romana, opet prvi, možda i jedini motiv djelovanja nosećih likova. U prvom romanu sve što čini Zulejha čini poradi svog sina Jusufa; u "Volginoj djeci" glavni junak, seoski učitelj Jacob Ivanovič Bach, svoj život u potpunosti podređuje dvoje djece.

Priča počinje 1916. godine u njemačkoj koloniji Gnadenthal na lijevoj obali Volge kad šulmajster Bach dobije neobičnu ponudu. Tajanstveni stanovnik s desne obale Volge Udo Grimm uvjeren je da mu je kći glupača pa od Bacha zatraži da učini nešto kako se to ne bi vidjelo jer djevojku ipak treba udati. Tako Bach upoznaje Klaru Grimm: lekcije iz čitanja i pisanja odvijaju se isključivo tako da je djevojka zaklonjena paravanom, no Klara i Bach ipak uspijevaju više doznati jedno o drugom. U ovom slučaju doista vrijedi nomen est omen, ime je znak: pored toga što Klara nosi bajkovito prezime, i sama je nalik junakinji iz bajke, djevi uznici, a učitelja "zabavlja" upravo pričanjem priča; Bach pak dobro "utjelovljuje" – ne znam je li to bila i namjera autorice – jednu od najpoznatijih skladbi istoimenog njemačkog kompozitora, ujedno njegovo posljednje i nedovršeno djelo, "Umijeće fuge". Fuga je polifonski glazbeni oblik ali i disocijativni poremećaj u kojem osoba naglo i neočekivano bježi iz prijeteće ili nepoželjne životne okolnosti.

Fuga, odnosno bijeg Jacoba Bacha poprimit će neobičan oblik: isključit će se iz svijeta govora – onijemit će, ali će njegov najvažniji alat u godinama koje dolaze postati – riječi. S lijeve obale Volge preselit će se na desnu; tragičan događaj, koji je posljedica društvenih i političkih promjena ali i prirođene ljudske okrutnosti, ispunit će ga dubokim strahom; u Gnadenthal će se početi vraćati tek kad ga na to prisili glad, ali ne njegova, a hranu će "plaćati" upravo riječima. Tamo će ga dočekati novo društveno uređenje, najprije radna komuna povolških Nijemaca (1918), a pet godina kasnije i Autonomna Sovjetska Republika Povolških Nijemaca, čiju je uredbu o osnivanju potpisao Staljin.

Staljin je prijeteća prilika što se zlokobno nadvija nad sudbinama likova u oba romana Guzel Jahine – u "Zulejhi" protjeruje raskulačene seljake u Sibir, u "Volginoj djeci" se preko leđa povolških Nijemaca odvija njegova bitka s Hitlerom, no u drugom Jahininu romanu Staljin je i konkretan, utjelovljen lik čiju sudbinu pratimo u poduljim digresijama – od čekanja Lenjinove smrti do "njemačke operacije" u kojoj je, po završnom izvješću, skupno osuđeno 55.005 ljudi po njemačkom pitanju, od čega je najstrože kažnjeno njih 77 posto – što prekidaju pripovijedanje o životu Jacoba Bacha. Ta je intervencija modernistička, općenito su "Volgina djeca" roman u kojem se Guzel Jahina književno više poigrava nego što je to činila u "Zulejhi" gdje je pripovijedanje bilo čisto i pravocrtno. Stoga su "Volgina djeca" u većoj mjeri književno djelo, u smislu da Jahina ovdje više eksperimentira i kreativnija je, ali je "Zulejha" bolji roman, odnosno bolje ispričana priča.

U romanu "Zulejha otvara oči" autorica se obilato naslanja na bogati tatarski folklor – mitove, legende i narodne običaje; u "Volginoj djeci" ponešto koristi njemačko naslijeđe Povolžana, ali uglavnom pušta mašti na volju. Fuga je i u glazbi komplicirana forma – konačni dotjeran i složen oblik dao joj je upravo Johann Sebastian Bach, no Jahina u "slobodnim asocijacijama" ipak nije toliko uvjerljiva, iako vješta jest: njezin magijski realizam stilski je doista lijepa književnost, povremeno opeterećen pretjeranim nabrajanjem, mjestimično raspršen i predugačak što oslabljuje strukturu priče, a kako se ta maštovitost ne oslanja ni na kakav (mitološki) sustav, djeluje pomalo isprazno i meni na momente dosadno – kao dobro napravljena vježba iz literarizacije.

Bach kao junak veći je dio romana izgubljen, što je velika razlika naspram Zulejhi koja se od nepismene i praznovjerne seljanke transformira u snažnu ženu. Šulmajster je otpočetka ono što bismo kolokvijalno nazvali slabim karakterom – stidljiv i ustrašen ostat će praktički do kraja romana. U srcu "Zulejhe" strastvena je ljubavna priča, u "Volginoj djeci" ljubav je zaogrnuta radikalnom posesivnošću, šutnjom i nedjelovanjem. No baš zato su "Volgina djeca" istodobno i uvjerljiviji roman, usprkos manjkavostima pri korištenju fantastičnih elemenata: Bach je vrsta antijunaka kakvima smo okruženi u svakodnevnici, kakvi smo često i mi sami – tko od straha barem jedanput nije zanijemio, tko nije ljubav prešutio jer nije mogao naći riječi kojima bi nadmašio nedostatak djela a vjerno oslikao dubinu osjećaja? Onoliko koliko se Zulejha bori s vanjskim okolnostima, toliko se Bach bori s unutarnjim demonima. Jedna od najljepših slika u romanu jest kad Bacha noću probudi nevjerojatna lakoća: prva mu je pomisao da je umro, onda shvati da je nešto opipljivo i veliko otišlo iz njegova tijela – napustio ga je strah.

"Volgina djeca" prepuna su ovakvih, instinktivnih slika; bajka su od gotovo 500 stranica kakve su djeci nekad pričali, prije nego što su uplašeni odrasli počeli prekrajati priče i izbacivati dijelove što užasavaju i izazivaju noćne more želeći poštedjeti svoju djecu straha. Odsustvo straha ne čini nas neustrašivima, ali nas ni njegovo prisustvo ne čini moralnima. Strah duboko osiromašuje, na duge staze, naoko neprimjetno – otima život i prilike.

Facebook komentari

Novo u katalogu