Walden

Henry David Thoreau
Walden
Život u šumi

Eseji o prirodi i samoći koji govore i današnjem čovjeku

07.01.2020. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Koncem ožujka 1845. godine Henry David Thoreau posudio je sjekiru i spustio se do šume u blizini jezera Walden, najbliže mjestu na kojem je namjeravao podići kuću. Počeo je sjeći visoke, strijelaste, još mlade bijele borove za drvenu građu. Podrum je iskopao na obronku brežuljka koji se spuštao prema jugu, tamo gdje je neki svizac prije sebi iskopao jamu, dva metra u širinu i dva i pol u dubinu, sve do finog pijeska gdje se krumpiri neće smrzavati ni za najoštrije zime. Već početkom svibnja, uz pomoć nekoliko poznanika – među kojima su bili i transcendentalisti Ralph Waldo Emerson i Amos Bronson Alcott - i to više zbog zgodne prilike za susjedsko druženje nego iz potrebe, podigao je kostur svoje kuće. Uselio je 4. srpnja.

Nije to bila velika kuća: tri metra široka te četiri i pol metra dugačka, s velikim prozorom sa svake strane, dvojim vratima u podu, jednim vratima u dnu i kaminom od opeke. Kuća je koštala 28,12 dolara. Usporedbe radi, u to vrijeme godišnja najamnina za studentsku sobu na Cambridgeu iznosi trideset dolara. Uz kuću, na dva i pol jutra zemlje, zasadio je uglavnom grah (gredice graha ukupno su bile duge jedanaest kilometara!), ali i krumpir, kukuruz, grašak i repu na manjem dijelu. Pokućstvo je djelomično izradio sam i bilo je skromno – postelja, stol, pisaći stol, tri stolice, zrcalo promjera osam centimetara, kotlić, dvije tave, zaimača, lavor, dva noža i dvije vilice, tri tanjura, jedna šalica, jedna žlica, vrč za ulje, vrč za melasu i svjetiljka.

Tako je počeo eksperiment koji je potrajao dvije godine, dva mjeseca i dva dana, a koji će se sedam godina kasnije pretvoriti u Thoreauovo najznačajnije djelo – knjigu osamnaest eseja naslovljenih "Walden" (1854). Djelo podnaslovljeno kao "Život u šumi" na hrvatski je prvi put prevedeno prije petnaestak godina, u izdanju DAF-a koje je sadržavalo drugo najpoznatije Thoreauovo djelo - "Građanski neposluh" ili "O dužnosti građanske neposlušnosti" (kako u kojem prijevodu), a krajem 2019. godine u novom izdanju, i u novom prijevodu Suzane Szabo, objavila ga je zagrebačka Planetopija.

"Walden" je načelno zbirka eseja, no možemo ga čitati i kao ekonomski priručnik, autorov intimni dnevnik, deklaraciju neovisnosti, duhovno putovanje, društveni eksperiment, studiju prirodoslovca amatera i dnevnik čitanja. Iako je Thoreau pored jezera Walden živio više od dvije godine, svoje je iskustvo u knjizi komprimirao u jednu kalendarsku godinu. Oko razloga njegova odlaska u izolaciju mnogo se nagađalo, no većina se slaže kako je Thoreau želio provesti eksperiment: može li (pre)živjeti tako da se liši svakoga luksuza, da život svede na bazične potrebe? Sam Thoreau ispočetka je svoj život pored jezera Walden nazivao eksperimentom iz "kućne ekonomije" – o tome ekstenzivno piše upravo u prvom, najduljem eseju na 70 stranica, zaključujući između ostalog: "...radeći šest tjedana godišnje mogu podmirivati sve životne troškove."

Thoreau je bio sljedbenik transcendentalizma – više društvenog pokreta, manje filozofske škole – koji je utemeljio, između ostalih, Ralph Waldo Emerson, na čijoj je zemlji Thoreau i sagradio kolibu. Transcendentalisti su, pojednostavljeno, i u društvenom kontekstu, vjerovali u inherentnu dobrotu ljudi i prirode; društvo i njegove institucije iskvarili su čistoću individualca, stoga su ljudi najbolji kad su samopouzdani i neovisni.

Ta uvjerenja dijelom su razlog za Thoreauovu samonametnutu izolaciju, no treba i napomenuti da je većinu vremena u kolibi iskoristio kako bi radio na svojim rukopisima i čitao. Također, kao što mu je dopustio da na njegovoj zemlji sagradi kolibu, Emerson je Thoreauovo samotnjaštvo i prekinuo: na Emersonov zahtjev vratio se u njegovu kuću kako bi pomogao njegovoj supruzi Lidian da vodi kućanstvo dok Emerson boravi u Europi. U godinama koje su uslijedile nakon povratka s Waldena Thoreau je radio i otplaćivao dugove. To treba imati na umu dok se čita njegova argumentacija o jednostavnosti života u šumi, kao i njegovo zalaganje da tako živjeti može, u principu, svatko, samo ako želi.

Da bi priredio "Walden" za tisak, Thoreau je na njemu radio četiri puta duže nego što je boravio na jezeru. Čitavo vrijeme dok je radio kako bi otplatio dugove polako je uređivao rukopis: nakon osam verzija u deset godina "Walden" je konačno objavljen 1854. godine. Nakon toga Thoreau je godine na jezeru promatrao tek kao eksperiment, nikada nije doista razmatrao ideju da se u potpunosti izolira od drugih ljudi, pored toga što na jezeru Walden i nije bio čitavo vrijeme sam: često su mu u posjet dolazili prijatelji, sam je pak odlazio do obližnjeg sela i razgovarao i družio se s lokalnim ljudima. Kako piše: "U kući sam imao tri stolca: jedan za samoću, dva za prijateljstvo, tri za društvo."

Usprkos svim ovim ogradama i napomenama, samoća pročišćuje. Thoreau je, kako piše u "Waldenu", otišao u šumu jer je želio živjeti svjesno, suočiti se samo s bitnim činjenicama života, jer je želio vidjeti može li iz toga naučiti nešto kako ne bi, kada mu dođe vrijeme za smrt, shvatio da nikada nije ni živio. "Nisam želio živjeti ono što nije život, jer življenje je tako dragocjeno, niti sam se htio prepustiti sudbini osim ako bi to bilo neophodno. Želio sam živjeti duboko i isisati svu srž života, živjeti tako smjelo i spartanski da smrvim sve što nije život, kositi širokim zamasima i kročiti tik uz rub, stjerati život u kut i pojednostaviti ga koliko god je moguće, a ako se pokaže bijednim, zašto ne prihvatiti i svu njegovu istinsku bijedu, objaviti svijetu njegovu bijedu; a ako je uzvišen, upoznati ga iskustveno i moći ga istinski prikazati na svojem sljedećm putovanju."

Osim što okopava gredice graha i ispočetka rogobori protiv željeznice što se nezaustavljivo širi i arhitekata što grade prevelike, luksuzne kuće, Thoreau se bavi "opasnim" poslom; gleda duboko u sebe. "Većina ljudi vodi život ispunjen tihim očajem. Ono što nazivamo rezignacijom zapravo je očaj", piše i dodaje: "Neprestana tjeskoba i napetost u nekima od nas nije daleko od neizlječive bolesti." Javno mišljenje, dodaje, nije nikakav tiranin u usporedbi s onim što mi sami, u svojoj privatnosti, mislimo o sebi. "Ono što čovjek misli o sebi samome upravo je ono što ga određuje ili bolje reći ono što nagovješćuje njegovu sudbinu." Zapaža kako najbolje odlike našeg karaktera, kao i cvjetove na voćki, možemo sačuvati samo najnježnijim rukovanjem. Pa ipak, tako nježno ne odnosimo se ni prema sebi, a ni prema drugima.

U tišini jezera Walden zaključuje kako je čovjek bogat onoliko koliko mu stvari ne treba; svako je jutro bilo radostan poziv da svoj život "učinim onoliko jednostavnim, a mogu reći i nevinim, koliko je i sama Priroda". Biti budan za njega znači biti živ, no svejedno još nikada nije susreo čovjeka koji bi bio sasvim budan. "Utjecati na kvalitetu dana – to je najveća umjetnost." Osim što radi na imanju, Thoreau i puno čita, a dobro čitati, "to jest čitati prave knjige u pravom duhu plemenit je posao i zaokupit će čitatelja više od bilo kojeg posla cijenjenoga po običajima ovoga vremena".

U te dvije godine nikada se nije osjećao usamljenim i ni najmanje pritisnut osjećajem usamljenosti osim jednom i to nekoliko tjedana nakon dolaska u šumu. "...tada sam se sat vremena pitao je li ljudska blizina neophodna za spokojan i zdrav život. Biti sam bilo je nešto neugodno. Ali istodobno sam bio svjestan blagog ludila u svojem raspoloženju i činilo mi se da predviđam svoj oporavak. Smatram da je zdravo veći dio vremena provoditi sam. Biti u društvu, čak i u najboljem, brzo zamori i raspršuje. Volim biti sam. Nikada nisam našao druga koji bi bio toliko druželjubiv kao što je to samoća. Većinom smo usamljeniji kada se družimo s ljudima nego kada ostanemo u svojim odajama. Čovjek koji misli ili radi uvijek je sam, gdje god on bio."

Svakom čovjeku, piše Thoreau, valja iznova naučiti strane svijeta na kompasu svaki put kada se probudi, bilo iz sna ili neke druge obuzetosti. "Tek kada se izgubimo, to jest kada izgubimo svijet, počinjemo nalaziti sami sebe, spoznavati gdje smo i kako je beskrajan domet naših odnosa." No jednog poslijepodneva, već potkraj prvog ljeta, kad je otišao u selo podići cipelu od postolara, bio je uhićen i strpan u zatvor jer, kako je ispričao u "Građanskom neposluhu", nije platio porez državi niti ju je priznavao - "državi koja je kupovala i prodavala muškarce, žene i djecu kao stoku pred vratima svog Senata". Thoreau je bio vatreni abolicionist, a "Walden" je pisao uoči Američkog građanskog rata, pa otuda i njegov zaključak kako ga nitko nije zlostavljao, osim osoba koje su predstavljale državu. "Ali jedina prava Amerika je zemlja u kojoj čovjek ima slobodu voditi takav način života koji će omogućiti život (...) gdje ga država ne nastoji prisiliti da podržava ropstvo i rat..."

Kad nije poljoprivrednik ili metafizičar, Thoreau se u "Waldenu" pretvara u amaterskog botaničara ili ornitologa, u svakom slučaju prirodoslovca. Pomoću špage za bakalare i kamena teškog oko sedamdeset dekagrama izmjerio je dubinu jezera Walden – najveća dubina bila je točno trideset metara i šezdeset centimetara. Kad je nacrtao kartu jezera, otkrio je da crta najveće dužine siječe crtu najveće širine jezera točno u točki najveće dubine. "Ono što sam zapazio u vezi s jezerom nije ništa manje istinito i u etici. Radi se o zakonu prosjeka. Takvo pravilo dvaju promjera ne vodi nas samo k suncu u sustavu i srcu u čovjeku, već ono povlači crte uzduž i poprijeko u sveukupnim čovjekovim svakodnevnim postupcima i valovima života do njegovih zaljeva i uvala, a tamo gdje se sijeku bit će visina ili dubina njegova karaktera."

Čudna je moralnost našeg života, smatra Thoreau, ni na čas nema primirja između vrline i poroka, stoga je dobrota jedino ulaganje koje nikada ne propadne. "Blagoslovljen je onaj tko se uvjerio da se životinja u njemu svakim danom sve više povlači, a ono božansko ustoličuje. Možda ne postoji čovjek koji ne bi imao razloga da se stidi svoje slabašne i budalaste naravi s kojom je u savezništvu. Bojim se da smo bogovi i polubogovi samo kao faunovi satiri, božansko u savezu sa životinjskim, stvorenja nagona i da je naš život, u određenoj mjeri, naša sramota. (...) Svaki je čovjek graditelj hrama, a taj je hram njegovo tijelo, za boga kojeg štuje, na način koji je samo njegov, i ne može se izvući tako što će klesati mramor. Svi smo mi kipari i slikari, a materijal nam je vlastito meso, krv i kosti. Svaka plemenitost smjesta oplemenjuje čovjekove crte lica, svaka ih zloća ili putenost poružnjuje."

Thoreau je Walden konačno napustio 6. rujna 1847. godine. U zaključku svog rukopisa navodi kako je u svom pokusu naučio bar ovo: "Mi uglavnom nismo ondje gdje jesmo, već smo u lažnom položaju. Zbog slabosti naših naravi, mi pretpostavimo neke stanje, unesemo se u nj pa se istodobno zateknemo u dva stanja te nam je dvostruko teže izvući se. (...) Ma koliko vam život bio bijedan, suočite se s njim i živite ga; ne izbjegavajte ga i ne proklinjite. Nije on toliko loš kao vi. (...) Ljubite svoj život koliko god jadan bio. Možda ćete doživjeti pokoji ugodan, zanosan, veličanstven sat, čak i u domu za uboge."

 

Facebook komentari

Novo u katalogu