Slučaj 6-4

Hideo Yokoyama
Slučaj 6-4

Japanski Henry James napisao je izvrstan detektivski roman

10.02.2020. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

U krimiću ili trileru glavni junak obično je detektiv, a zločin je glavni sastojak romana, ono oko čega se vrti cijela radnja. No, u stvarnosti, je li zločin doista toliko poseban istražitelju, s obzirom da se samo time bavi, svaki dan, i tako desetljećima? Hideo Yokoyama (63), jedan od najpopularnijih pisaca krimića u Japanu, uvjeren je da nije. Pa je stoga napisao roman "Slučaj 6-4" u kojem, umjesto da čitatelja plaši slikama užasnih zločina, na 600 stranica minuciozno rastavlja emocionalni život svojeg glavnog lika, sredovječnog načelnika Jošinobe Mikamija, nekad detektiva a danas voditelja Odjela za odnose s medijima u Policijskoj upravi Prefekture D.

Za "Slučaj 6-4" prvi put sam čula prije tri godine, u trenutku kad je objavljen na engleskom jeziku: britanski i američki mediji pisali su hvalospjeve dotad nepoznatom japanskom piscu, a mnogi su povlačili i paralele sa Stiegom Larssonom, prorokujući Yokoyami jednak uspjeh. "Slučaj" nije japanska trilogija "Millennium", ne samo zato što nije trilogija, nego samostalni roman; baš ništa im nije zajedničko, osim što je u pitanju krimić koji nadrasta okvire žanra. Yokoyama nešto ipak duguje Larssonu, neizravno: na večeri u Tokiju glavni urednik britanskog Quercusa, izdavačke kuće koja je objavila Larssona na engleskom, čuo je da je "Slučaj 6-4" iznimno popularan u Japanu i naručio engleski sažetak. Quercus je potom kupio prava, preveo roman na engleski, a upravo s engleskog na hrvatski, za nakladničku kuću Znanje, roman je prevela Mirjana Čanić.

Hideo Yokoyama nije, dakle, japanski Stieg Larsson, prije bi bio japanski Henry James: cijela radnja "Slučaja 6-4" postavljena je ustvari oko "unutarnje drame moralne svijesti", svi se sukobi odvijaju na psihološkoj razini, a radnja se, slično kao i u Jamesa, razvija metodičkom postupnošću, dileme s višestrukim i proturječnim etičkim smislom – da citiram natuknicu o Jamesu iz Hrvatske enciklopedije – proizlaze iz odnosa među likovima, dramatičnost je prigušena, a iz te emocionalne stišanosti na kraju izrasta skrivena razorna snaga u čovjeku. Na prvu, čitateljima krimića ovo neće biti dobra preporuka za čitanje, no Yokoyami je uspjelo pomiriti stil i napetost, visoku književnost i žanr: vjerujte, ovako nešto još niste čitali.

Prvi prizor "Slučaja 6-4" odvija se u mrtvačnici: policijski glasnogovornik Jošinobu Mikami došao je sa suprugom Minako pogledati leš djevojke. Prije nekoliko mjeseci pobjegla im je šesnaestogodišnja kći Ajumi i otada bračni par Mikami potiho obilazi japanske policijske mrtvačnice kako bi utvrdili je li im kći ipak živa. Zašto ne puste u javnost fotografiju i dentalni karton djevojke, pita Mikamija njegov šef, to bi ipak majku poštedjelo užasa identifikacije. No Mikami, ubrzo doznajemo, to ne može učiniti iz poštovanja prema kćeri: mala je pobjegla iz gnjeva prema lijepoj majci i očaja što je naslijedila očevo lice nalik onome vodorige; u tjednima prije bijega, nakon što su joj liječnici postavili dijagnozu dismorfofobije, objavila je da želi razderati to svoje lice, želi ga uništiti, želi sve na licu operirati. Iza lica tvrdog policajca krije se osjetljivi otac: i u bijegu štiti dostojanstvo ružne kćeri.

Na poslu mu ne ide ništa bolje: lokalni novinari upravo su objavili rat njegovu odjelu jer je Mikami odbio odati identitet trudne vozačice koja je nesretnim slučajem pregazila starca u njihovoj prefekturi. Mediji Mikamija odluče kazniti tako što će ignorirati važan događaj – za tjedan dana u inspekciju iz Tokija dolazi glavni policijski komesar, što je nesvakidašnji događaj, jer je komesar policiji ono što je car Japanu: ima gotovo božanski status. Mikami, neprekidno rastrgan između detektiva kojima je nekad pripadao i administracije kojoj je sada odgovoran, dobije zadatak da organizira komesarov posjet obitelji djevojčice Šoko, otete i ubijene prije četrnaest godina. To je Slučaj 6-4, kodno ime za jedini zločin koji policajci iz Prefekture D nikad nisu uspjeli riješiti, a kako stvari stoje vjerojatno ni neće jer za godinu dana nastupa zastara.

Preokret – i tu započinje radnja – nastaje u trenutku kad otac ubijene djevojčice odbije posjet komesara. Mikami shvaća da je policija oca nekako iznevjerila pa kreće u istragu kako bi doznao što se točno dogodilo, čitavo vrijeme na vratu imajući novinare koji postaju sve agresivniji, zbog čega cijele dane provodi u uredu i na terenu pregovarajući i moleći za suradnju. Istodobno, Mikamijeva supruga u posljednjih mjesec dana dramatično se povukla u sebe, odbija izlaziti iz kuće: prije tri tjedna dogodio im se prvi "nijemi poziv", netko je nazvao i samo šutio u slušalicu, Minako je uvjerena da ih je zvala kći i ne želi ni na sekundu ostaviti telefon bez nadzora...

Ovo što sam vam prepričala prvih je pedesetak stranica romana, preostaje ih još više od pet stotina na kojima Yokoyama gradi onu unutarnju dramu moralne svijesti. Mikami je rastrgan: ne želi raditi u administraciji, detektivi su toliko posvađani s policijskom birokracijom da onaj koji radi za njih ima status otprilike kao kriminalac, kao "da ima policijski dosje", ali među detektive se ne može vratiti kad mu istekne mandat glasnogovornika ako mu administracija to ne odobri. Ucijenjen je i time što, zahvaljujući načelničkom položaju, 260 tisuća policajaca traga za njegovom nestalom kćeri – odbije li poslušnost svojem šefu, a njegovi zahtjevi postaju sve čudniji i na štetu kriminalističkih istraga, Mikami će po kazni završiti u nekoj provinciji, a njegova supruga, što danonoćno stražari pored telefona, odbit će poći s njim.

Ovako prepričano, zvuči kao da Yokoyama dosađuje čitatelju na petsto stranica, no "Slučaj 6-4" ne može se prestati čitati, upravo zato što autor čitavu dramatiku gradi na psihološkoj i društvenoj dinamici likova povezanih zločinom otprije četrnaest godina, a njih ima puno i mnogima prezimena počinju na slovo M. Pisac je taktiku, kako je objasnio svojedobno u intervjuu The New York Timesu, namjerno odabrao: "Da biste opisali osjećaje i strasti glavnoga junaka, potrebna vam je velika organizacija, poput velikog oceana u kojem sam junaka pustio da pliva". "Sve organizacije", piše Yokoyama koji je desetak godina radio kao novinar crne kronike, "bile su iste, pa tako i policija. Uspinjali ste se na vrh najprije stjecanjem kontrole nad financijama, a zatim ljudima."

Ako isključimo leš djevojke na početku romana, u "Slučaju 6-4" nema nijednog drugog mrtvaca, ali mnogo je metaforičkih leševa koji ostaju iza onih što se uspinju do vrha piramide, do komesara. Mikami polako sklapa komadiće priče, postaje jasno što se doista dogodilo prije četrnaest godina kad je i sam bio jedan od detektiva što su radili na Slučaju 6-4, no što je s njegovom kćeri, Ajumi? Unutarnja borba oko Ajumina bijega frenetična je i strašna na svakodnevan način, Mikami se neprestano preispituje u čemu je pogriješio, što je krenulo krivo, kako mu je supruga, je li taj dan išta jela, a to je snažna identifikacijska karta za čitatelja: tko od nas nije proveo barem jedno razdoblje u životu radeći svoj posao i istodobno misleći o nekoj kućnoj tegobi, vjerojatno ne bijegu djeteta, ali možda bolesti, gubitku ili smrti bližnjega?

U Japanu je taj pritisak što ga stvara disbalans svakodnevne odgovornosti i nadljudskog osjećaja za čast nemjerljivo teži; uzrokovan je specifičnom kulturom u zemlji koja je dugo živjela u izolaciji od ostatka svijeta, praktički u polufeudalnom sustavu. Mikami pati od vrtoglavica, brzo postane jasno da su psihološki uzrokovane toksičnim osjećajem krivnje, kad se prisjeti neuspjeha oko Slučaja 6-4 utroba mu se zapali od srama, negdje oko polovice romana priče o otetoj / mrtvoj / pobjegloj djeci pomiješaju mu se. Iako osvijesti da nikad nije bio osobito brižan suprug a ni otac, nastavlja neumorno raditi jer, paradoksalno, policijski posao koji mu je čitav odrasli život bio važniji od obitelji sada se čini kao jedini način da tu obitelji spasi.

Svi muškarci u "Slučaju 6-4" takvi su muškarci, tipski: čast je najvažnije što imaju, čak i kad su potpuno beskrupulozni. To u čitatelju, barem zapadnjačkom, budi mnogo veću jezu od zločina koji roman istražuje jer osjećaj časti povezan je s time kakav dojam netko ostavlja, kako se u javnosti ponaša i prikazuje. U slučaju Mikamijeve obitelji taj društveno stvoreni balast slomio se na njegovoj kćeri, doslovno i prizemno: ona doista želi "samo izgledati", biti lijepa, od časti je ostalo samo lice, obraz. U pauzama uredskih intriga Mikami se pita je li možda televizijski sadržaj potaknuo Ajumi na mržnju prema vlastitom izgledu, je li on uzrokovao, kako je liječnik rekao, tjelesni dismorfni poremećaj. "Sve one zabavne emisije, sve one reklame. Svi ujedinjeni u isticanju važnosti izgleda. Ništa drugo nije bilo važno: ako dobro izgledaš, dobro ćeš proći u životu. Muškarci će te obožavati. Vrata će se otvarati. Tvoj će život biti jedna velika zabava, govorili su, mameći te, zvučeći vjerodostojno dok su tvrdili da naprosto svi tako žive."

Ajumi je, doznajemo, prije bijega nametnula sebi drastičnu izolaciju: najprije se počela skrivati od fotoaparata, potom je počela odbijati izlaziti iz kuće s Mikamijem i izbjegavala je sjediti pokraj Minako, zatim je prestala ići u školu, počela potpuno odbijati izlazak iz kuće i naposljetku se povukla u svoju sobu na katu. Dane je provodila u krevetu krijući se pod plahtama. Zamijenila je dan za noć pa je noću bdjela, a na spavanje bi odlazila kad bi se vani promolila danja svjetlost. Počela je objedovati sama u svojoj sobi i skrivati lice kad god bi se povremeno spustila u prizemlje. Okretala bi glavu na desnu stranu, prema zidu, dok bi se šuljala hodnikom ili uza zidove dnevne sobe, jer je mislila da joj je desna strana lica ružnija.

Tijekom istrage otmice i ubojstva pred zastarom Mikami naleti na još gori slučaj, punokrvni hikikomori – jedan od bivših istražitelja zatvorio se u sobu u roditeljskoj kući i iz nje ne izlazi i ni sa kim ne komunicira već četrnaest godina. Hikikomori se ne smatra psihijatrijskim, nego društvenim poremećajem: u pitanju je ekstreman oblik socijalne fobije, pretežno među mladićima, koji se zatvaraju u svoje sobe kao u samostan ili tvrđavu i odbijaju kontakt čak i s bliskim članovima obitelji. To je Mikamiju moguće ključni svjedok, pa na pritisak zbog sukoba s novinarima, dolaska komesara, svađe detektiva i administracije, kćerina bijega i ženine depresije, naliježe još jedan teret: glasnogovornik mladiću satima šapuće u telefonsku slušalicu, pokušava ga nagovoriti da mu kaže što se dogodilo na dan otmice, isprva zato da bi doznao važne informacije, poslije jer mu pokušava spasiti život.

Minako, supruga, ta je koja ga potakne na nesebičan čin. "Moguće je da je nikad nismo razumjeli kako treba, ma koliko se trudili. Ne znači da joj možemo čitati misli samo zato što smo njezini roditelji", kaže mu jedne noći dok raspravljaju o Ajumi i o mladiću/muškarcu zatvorenom u sobi, uočavajući sličnosti u tome kako se brane od okrutnog svijeta. "Samo se pitam... treba li Ajumi nekog drugog. Nekog osim nas. (...) Nekoga tko mora postojati ondje vani. Nekoga tko je spreman prihvatiti Ajumi kakva jest, tko je neće pokušati promijeniti na ovaj ili onaj način. (...) Dovoljno je da je živa. Ne mora biti naša kći."

Može li Mikami izvući mladića iz sobe? Je li Ajumi živa, hoće li se vratiti kući? Što se dogodilo na dan otmice, a da otac ubijene Šoko zamjera policiji? Treba li novinarima otkriti identitet trudnice koja je usmrtila pješaka? Kako da se postavi u sukobu kriminalističkih istraga i administracije, na čiju stranu da stane? I tko je, napokon, otmičar i ubojica što izmiče policiji već četrnaest godina? Na sve to će Hideo Yokoyama odgovoriti do posljednje stranice romana: štreberski slijedeći pravila žanra detektivskog romana, opsesivno inzistirajući na svom sporom tempu, a da nijednom nije uspavao čitatelja, baš suprotno. Nećete, naime, puno spavati dok čitate "Slučaj 6-4".

 

Facebook komentari

Novo u katalogu