Zamke pristojnosti

Maša Grdešić
Zamke pristojnosti
Eseji o feminizmu i popularnoj kulturi

Izvrsni eseji o popularnoj kulturi koji pokazuju da je feminizam doista za sve

04.04.2020. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

Pristojnost, to je moja prva reakcija – ne odbiti nikoga, ne uvrijediti nikoga, usrećiti druge. Poslije znam bolje, poslije mislim na sebe i svoje interese, svoju sigurnost, no poslije je kasno. Pristojnost i od nje neodvojiv smiješak i danas služi kao zaštita od društvene kazne koja može stići one žene koje na bilo koji način odbace propisanu ulogu pasivne dobre djevojke, pri čemu ih se smatra čudovišnima, nepojmljivo neženstvenima, naziva ih se hladnim kučkama ili histeričnim luđakinjama, prijeti im se silovanjem ili smrću, proglašava psihopatkinjama. Zapanjujuće je što su žene sve u stanju napraviti jer se boje da će ispasti nepristojne.

Tako piše u svojem eseju "Zamke pristojnosti" Maša Grdešić, docentica na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Esej je originalno objavljen u lipnju 2015. na portalu za feminizam i popularnu kulturu Muf, a koji je, nakon četiri godine postojanja, prestao raditi početkom 2018. Taj je esej jedan od najčitanijih tekstova Maše Grdešić, zbog čega je po njemu nazvana i knjiga koju je nedavno objavila nakladnička kuća Fraktura u sklopu edicije koju čini ukupno devet naslova feminističkih autorica.

Zamki pristojnosti, kako piše u predgovoru, autorica se nije uspjela do kraja riješiti; pitanje je, dodajem, i hoćemo li mi žene ikad u tome uspjeti. Kako piše Kate Zambreno, a Maša Grdešić je citira, odgoj djevojaka često podrazumijeva "otrovno obrazovanje o tome kako biti pasivna, pristojna, dobra"; Emily Heist Moss u članku na portalu Everyday Feminism dodaje kako se djevojke uči da ublaže svoje stavove kako ne bi zvučale radikalno i ljuto, da ne budu glasne i izravne kako ne bi preplašile i od sebe otjerale muškarce, da ne prave scene. Nije stoga čudno što je radikalna feministkinja Shulamith Firestone pozivala žene na tzv. bojkot osmijeha. Govorimo, naravno, o lažnom osmijehu, teroru prisilne ljubaznosti kojem je, primjerice mene, od djetinjstva učila majka (kao vjerojatno i nju njezina) jer "sam ljepša kad se smijem". Nisam dosad čula da se isto uči dječake kako ne bi izgledali "mrzovoljno", "neraspoloženo" ili, moj osobni favorit jer sam ga najviše puta čula u odrasloj dobi od kolega, "nadrkano".

Iako, dakle, ni autorica, a ni ja, nismo uspjele do kraja pobijediti rodno kodiranu naučenu pristojnost, "Zamke pristojnosti", osobito u prvom od četiri poglavlja knjige nazvanom "Društveni standardi", podsjetnik su i upozorenje na ograničenost i problematičnost našeg pristojnog ponašanja i zaziranja od potrebnih sukoba.

U tome vjerujem može pomoći drugo poglavlje knjige u kojem Maša Grdešić ekstenzivno "čita" televiziju i televizijske žanrove, obraćajući se širokom krugu gledatelj(ic)a različite dobi i ukusa, argumentirajući, primjerice, da žene imaju pravo, bez posramljivanja, na svoje niskokulturne žanrove (možda sapunice) na jednak način na koji su muškarci imali pravo na svoje - krimiće i SF (pri čemu oni već dugo nisu muški žanrovi, kao što ni sapunice ili ljubiće ne konzumiraju više samo žene).

Naime, Maša Grdešić je i feministička kritičarka koja je i sama obožavateljica popularne kulture, a popis toga što je odgledala – praktično priložen na kraju knjige – podugačak je, osobito u produkciji serija. Te su serije jedan od ključeva za svijet mladih žena (i muškaraca, koje patrijarhat terorizira standardima "pravog muškarca" koji mora "imati muda", a ne se "ponašati kao curica"), generacije milenijalaca, kojima autorica izvrsno napisanim, istodobno i znalačkim i popularnim, esejima prilazi na nepretenciozan način i time dobiva priliku "poučiti" ih tome što je feminizam i da je feminizam doista za sve.

U trećem dijelu knjige, "Previše informacija", Grdešić nudi eseje o književnosti, autoricama i čitateljicama te specifičnom tretmanu književnosti koju piše žene, a u završnom "Smanji doživljaj!" grupirala je autobiografske i emotivne, povremeno, kako sama kaže u predgovoru, nostalgične tekstove koji se bave političnošću emocija.

Teme kojima se bavi su brojne, suvremene i važne, u njima se Maša Grdešić pozicionira ne samo kao strastvena čitateljica i gledateljica - bez pretenzija da druge konzumente kulture "preodgoji" ili o njima moralno sudi na temelju njihova ukusa – nego i kao strastvena spisateljica. Popularna kultura, zbog prolaznosti svoje prirode, nema dugi rok trajanja; svojom knjigom eseja, stavljajući trendove u feministički kontekst, Maša Grdešić sigurno joj je produljila životni vijek.

* Kritika je originalno objavljena u magazinu Globus.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu