Stvarni život

Adeline Dieudonné
Stvarni život

Roman o odrastanju u radikalnim okolnostima

16.05.2020. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 3,8

Priče služe tome da se u njih stavi sve što nas plaši, tako smo sigurni da se to neće dogoditi u stvarnom životu. Kaže to desetogodišnja djevojčica svojem šestogodišnjem bratu Gillesu kad se on uplaši priče o paru zmajeva koju im ispripovjedi susjeda Monica. Djevojčica, koja u romanu nema ime, i njezin brat, koji ga ima, žive u stambenom naselju što se zove "Demo": pedesetak sivih kućica nanizanih kao nadgrobno kamenje. Otac ga zove "Demon". Duhovito i nije, jer je demon u ovoj priči upravo otac – po danu knjigovođa, vikendima lovac, a svakodnevno nasilnik koji tuče njihovu majku, "amebu" kako je naziva djevojčica.

U obitelji, pripovijeda djevojčica, nitko nije volio trenutak kad su se zajedno okupljali oko večernjeg objeda: nalikovao je na kaznu, veliku čašu pišaline koju svakodnevno treba ispiti. Kuhala je majka, to joj je bila glavna uloga, a i to je također "obavljala poput amebe, bez mašte, bez okusa i s mnogo majoneze". Majka se, očito je, boji oca. "I mislim da je, isključimo li opsesiju vrtlarenjem i minijaturnim kozama, to otprilike sve što mogu reći o majci. Bila je to mršava žena, duge mlitave kose. Ne znam je li postojala prije nego što je upoznala njega. Pretpostavljam da jest."

To je obiteljska dinamika koja nas dočeka na početku kratkog romana Belgijanke Adeline Dieudonné, "Stvarni život", koji je nedavno objavila nakladnička kuća Znanje u lijepom prijevodu Maje Ručević. "Stvarni život" je roman o odrastanju, ali u izvanrednim okolnostima: autorica se upitala, kako navodi u jednom intervjuu, kako bi izgledalo odrastanje u okružju nasilja, a, mislim da možemo dodati, i kako bi to odrastanje izgledalo za djevojčicu, a kako za dječaka. To bi, samo po sebi, bilo dovoljno za roman, no ovo joj je prvi pa nije još otriježnjena od debitantske ambicije da ispriča baš sve, zbog čega je poželjela dodati još nekoliko elemenata. Što je izvor, a što okidač nasilja? Kako se postaje ubojica? Vreba li iz sviju nas mrak, čudovište, životinja? Kako su povezane trauma i nasilje? Kakva je psiha zlostavljača, a kakva žrtve? I pitanje svih pitanja: može li se nasilje "izliječiti" i kako?

Na neka od ovih pitanja autorica je dala dobar (književni) odgovor, na većinu ipak nije. Problem je u tome što su ova pitanja teška i velika, na njih u stvarnom životu – koji autorica teži prikazati i zaziva naslovom romana – nema jednoznačnih ni jednostavnih odgovora. Da je na nasilje moguće dati jednostavan odgovor, pa... ne bi ga više bilo, zar ne?

Inspiraciju za roman Adeline Dieudonné (1982), navodi u intervjuu, dobila je nakon terorističkih napada na Belgiju i Francusku. Ta informacija donekle objašnjava pomutnju koja je nastala odabirom specifičnog književnog postupka. Dieudonné, naime, zatrpava čitatelja prizorima nasilja – zlostavljanja je mnogo, eksplicitno je i šokantno, do mjere da se prijeti pretvoriti u pornografiju nasiljem, no autorica, to joj se mora priznati, balans održava vješto, ipak ne pada preko ruba "dobrog ukusa". Problem je, međutim, u tome što je sama obiteljska dinamika u romanu toliko nasilna da nije potrebno pojačavati nasilje kako bi se djeca traumatizirala. A upravo to na početku Dieudonné čini stavljajući djecu u poziciju svjedoka bizarne nesreće koja Gillesu izazove duboku traumu i izbriše osmijeh koji je "mogao izliječiti sve rane", koji bi djevojčicu svaki put "ugrijao kao mini termoelektrana".

Zatrpavanje nasiljem raširen je književni postupak: da se malo narugam, rekla bih da su žanrovski pisci na teškoj muci zadnjih godina. Stvarni život – u kojem terorizam sije užas u do jučer sigurnom (malo)građanskom životu, a mediji vijesti zamjenjuju clickbaitom i infotainmentom – toliko nam je naoštrio živce, da je doista postao izazov uplašiti čitatelja hororom ili trilerom. U tom tipu žanrovske književnosti strah je nužan da bi se na kraju došlo do katarze, pročišćenja, no kad takvi postupci prelaze u tzv. visoku književnost (a tome autorica teži), što je sasvim legitimno, onda moraju imati unutarnje logičko opravdanje, što ovdje nije slučaj. Stvar je u tome što je nasilje mnogo strašnije kad je stvarno – kad doista prikazuje stvarni život, kako kaže i sam naslov romana. Kad se nasilje prebacuje u bizarnost zato da bi se šokiralo, ili čitatelja izvuklo iz pretpostavljenog tupila, nerijetko gubi na oštrici i značenju. Naravno, ne mora se o nasilju pisati zato da bi se upozoravalo, niti je svrha romana da bude edukativan, no osobno nisam poklonik priča u kojem nasilje služi da bi – "zabavilo".

Adeline Dieudonné u "Stvarnom životu" ne koristi nasilje da bi zabavila čitatelja, ali pretjeruje, rekla bih zbog spisateljskog neiskustva i nevještosti da izvede jedan drugi književni postupak. Autorica je, naime, pokušala izmiješati bajku i (nasilnu) stvarnost, što je dinamika koju je teško postići i održati. Kad se to izvede fantastično, onda dobijemo film "Panov labirint" (Guillermo del Toro, 2006.) u kojem bajka postaje snažan kontrapunkt nasilju, u kojem svjedočimo tome kako mašta postaje iskupljenje i spas pred mrakom.

To ne znači da će mrak nestati, niti mora nestati, no Adeline Dieudonné, kroz svoju naratoricu, od početka "Stvarnoga života" čezne za sretnim krajem. Zbog toga, uostalom, i poseže za bajkom. Traumatizirani Gilles postaje sve mračniji i (auto)destruktivniji, pa se njegova sestra sjeti kako je jednom gledala film u kojem je neki pomalo lud znanstvenik izumio stroj za putovanje kroz vrijeme ("Povratak u budućnost", op. a.). "Sklepao je nekakvo vozilo prepuno raznih žica, morao je voziti jako brzo, ali uspio je. Stoga sam i ja odlučila da ću izmisliti sličan stroj, putovat ću kroz vrijeme i srediti tu čitavu stvar." Drugim riječima, spasit će brata, vratiti mu osmijeh na lice.

U svršetku romana – bez brige, neću vam ga otkriti – postaje jasno da autorica od početka nije dobro postavila priču. Kraj je, naime, neuvjerljiv, a neuvjerljiv je zato što je autorica motivaciju nekih likova od početka zbrzala koristeći se stereotipima i klišejima, zato što nije slijedila unutarnju logiku priče, zato što je na kraju počinila i logičku pogrešku, i zato što je za funkcionalni bajkoviti svršetak – koji ovdje stiže kao deus ex machina – ranije morala pojačati fantastične elemente kako bi čitatelju bilo jasno da se djevojčica kreće između stvarnosti i mašte. Priča se, čak i kad ne postoji u strogom narativnom smislu, mora domisliti i mora imati unutarnju logiku koja se ovdje mjestimično gubi, a na kraju romana i sasvim raspada.

Dragulj ovoga romana – i zbog toga ga vrijedi pročitati – kompleksan je odnos majke i kćeri koji je autorica izvanredno izvela. Na početku romana djevojčica je ljutita, naziva majku amebom, ne razumije zašto majka sebe i njih, djecu, ne zaštiti od nasilja. Ništa od toga u romanu nije izrečeno, ali se naslućuje u prezirnom, naoko nezainteresiranom tonu kojim djevojčica govori o majci. Jedino o čemu majke doista brine su koze i jedna papigica. Kako autorica kaže u intervjuu: "Njezin suprug ju je uništio. Izgubila je samopouzdanje, svoj glas, samu sebe više ne doživljava kao osobu, pa time niti kao majku."

Lik majke prikazan je besprijekorno, slojevito, s vrlo malo riječi, jednako kao i pretvaranje pripovjedačice u ženu – Adeline Dieudonné blistavo i precizno opisuje rađanje žudnje u tijelu koje prestaje biti dječje. U trenutku kad djevojčica prestaje biti dijete, pažnja nasilnika – oca – očekivano se okreće prema njoj. Sada joj je napokon jasnija majčina pozicija i zašto je bolje biti ameba (jer to ti može prištedjeti batine). Istodobno, majka izranja iz anestezije disocijacije: jasno je, naravno, zašto voli "samo" koze i papigicu; njih može zaštititi od nasilja. To je ljeto, pripovijeda djevojčica, završilo "s tim zbunjujućim osjećajem kolebanja između čudnovate veze koju sam uspostavljala s osobom koju sam zvala 'mamom' i sve većeg straha od osobe koju sam zvala 'tatom'".

Da zaključim: u dijelu gdje opisuje krvotok obiteljskog nasilja autorica je veoma uvjerljiva, no luta kad pokušava objasniti porijeklo nasilja – na tim se mjestima gubi i to su najslabiji dijelovi. Roman "Stvarni život" jako je lijepo napisan, a ima i neočekivanu, duhovitu notu, što vjerojatno treba zahvaliti tome što je autorica inače i stand-up komičarka.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu