Daisy Jones i Šestorka

Taylor Jenkins Reid
Daisy Jones i Šestorka

Kvazi-biografija fikcionalnog benda koja djeluje potpuno autentično

10.07.2020. | Tanja Tolić | Ocjena recenzenta: 5,0

U deset godina koliko je bila ovisna o kokainu, Stevie Nicks procjenjuje da je na drogu potrošila milijun dolara. Dapače, bend Fleetwood Mac, kojem se pjevačica pridružila 1974. s tadašnjim partnerom, gitaristom Lindseyjem Buckinghamom, u to se vrijeme na svojim albumima zahvaljivao i dilerima. Nakon što se folk duo pridružio bendu, zvuk im se više okrenuo pop-rocku, slično kao i bendu Šestorka kojem se, u zadnjem romanu Taylor Jenkins Reid, pridružila it-djevojka i pjevačica Daisy Jones.

Usporedbe Fleetwood Maca i Šestorke nisu slučajne. Taylor Jenkins Reid oduvijek je bila fascinirana odnosom Stevie Nicks i Lindseyja Buckinghama. Drugi bend koji ju je intrigirao bio je The Civil Wars, ustvari duo koji su činili Joy Williams i John Paul White – pjesme su im bile duboko intimne, ali nisu bili par; oboje su u braku. Bend se raspao nakon samo šest godina postojanja, 2014., a neposredno prije raspada, osvojili su četiri Grammyja. Odluku o prekidu suradnje donijeli su preko noći, a o razlozima nikad nisu javno govorili.

Od te enigme – zašto se raspao popularni rock bend na vrhuncu uspjeha i slave – ali smještajući priču u uzbudljive sedamdesete godine, krenula je autorica u svojem romanu "Daisy Jones i Šestorka" (Vorto Palabra, 2020., prijevod Selma Muftić Pustički) i napisala uzbudljivu kvazi-biografiju fikcionalnog benda koja djeluje potpuno autentično: taj bend bi stvarno, u nekim segmentima, mogao biti Fleetwood Mac. Do kraja romana čitatelj je već toliko "kupljen" da poželi otići na YouTube i preslušati stare pjesme Šestorke, sve hitove s njihova kultnog albuma "Aurora". No ono što ovaj roman doista čini posebnim u niši rock literature, nisu (samo) seks, droga i rock'n'roll, nego odlično napisana priča o ovisnosti, iskušenjima i izborima koje činimo.

Šestorku su, doznajemo na početku romana, osnovali braća Billy i Graham Dunne kao blues-rock grupu pod nazivom Dunne Brothers u okolici Pittsburgha. Billyja i Grahama Dunnea odgojila je samohrana majka Marlene Dunne, nakon što ih je 1954. napustio otac, William Dunne stariji. Bend su osnovali u tinejdžerskoj dobi krajem šezdesetih, a ubrzo im se pridružuju bubnjar Warren Rhodes, basist Pete Loving i ritam-gitarist Chuck Williams. Nakon što Williamsa regrutiraju u Vijetnam, zamjenjuje ga Eddie Loving, a bendu se uskoro pridružuje i klavijaturistica Karen Sirko nakon čega mijenjaju ime u Šestorka.

Odvojeno od njih svoju "karijeru" u Los Angelesu gradi Daisy Jones. Kći poznatog britanskog slikara i francuske manekenke, već je potkraj šezdesetih, na pragu puberteta, počela graditi ime na Sunset Stripu, ali ne kao pjevačica, nego kao groupie. Daisy je bila vrlo društveno, otvoreno dijete – često bi tražila da se ošiša samo zato što je obožavala svoju frizerku, pitala je susjede smije li im prošetati psa, pokušala je ispeći rođendansku tortu za poštara. Bila je djevojčica koja se očajnički željela povezati, ali nikoga u njezinu životu nije zanimalo tko je ona doista.

Pred sobom, dakle, otpočetka imamo punokrvne likove: Taylor Jenkins Reid odabire neuobičajen način pripovijedanja za roman – ne postoji klasični narativ, nego nam priču o bendu, u obliku dugačkog intervjua, kao primjerice u televizijskom dokumentarcu, pripovijedaju sami članovi benda, Daisy Jones, Billyjeva supruga Camilla, Šestorkini producenti i menadžeri, jedan rock-kritičar, Daisyna najbolja prijateljica Simone... Brzo izranja Billy Dunne, rođena rock-zvijezda, samouvjeren u nastupu, autokratski postavljen prema ostatku benda koji ga bespogovorna sluša, iako neki članovi grupe kipe iznutra.

Daisy Jones, s druge strane, glazbeno je potpuno neuka, ali ima nevjerojatan glas. "Bio je hrapav, ali ne i promukao. Činilo vam se kao da u grlu ima kamenje preko kojeg prelazi zvuk. Zbog toga je sve što je pjevala zvučalo složeno i zanimljivo, nekako nepredvidivo." Autorica je u romanu opisuje kao Carole King, Lauru Nyro ili Joni Mitchell. No producenti od nje žele napraviti Oliviju Newton-John, zbog čega Daisy godinama odbija snimiti album za koji je potpisala ugovor. Umjesto toga samo želi pisati pjesme i drogirati se.

Zaplet počinje u trenutku kad menadžer dogovori duet Daisy Jones i Billyja Dunnea kako bi podigao rejting Šestorke. Billy je u osjetljivoj fazi: postao je otac i upravo se vratio s liječenja od droge, što je bio uvjet da spasi brak s Camillom. Daisy su džepovi puni narkotika i nema namjeru posustati, a nakon što se njihov duet pretvori u hit na top-ljestvicima, glazbena kuća ponudi im da zajedno snime album. Tako se rađa sastav Daisy Jones i Šestorka, autokracija u bendu se pretvara u demokraciju, a s njome dolazi i gomila problema koji će članove benda međusobno posvađati i udaljiti...

Iako roman "Daisy Jones i Šestorka" temom obećava ludu zabavu, a naslovnica to dobro posreduje, u pitanju je zapravo prilično gorka, trezvena priča koja izbjegava klišeje. Većina rock'n'roll priča oslanja se uglavnom na to kako je teško podnositi teret slave, biti pod reflektorima javnosti, no Taylor Jenkins Reid ide u sasvim drugom smjeru, iako se dotiče i tih općih, ili obaveznih, mjesta. Njezini su glavni junaci polomljeni od djetinjstva: Daisy njezini roditelji nisu uopće zamjećivali, pa ona grčevito želi viđenje i prihvaćanje, po cijenu i da bude samo groupie koju drugi seksualno iskorištavaju; Billy koji je odrastao bez oca "puca" u trenutku kad zasnuje vlastitu obitelj, intimnost, viđenje i prihvaćanje isprva ga ispunjava dubokim strahom i željom za bijegom, a poslije mu nameće težak osjećaj odgovornosti i krivnje.

"Gledaj, kao muškarac bez oca nemaš blage veze što bi trebao učiniti i nemaš koga pitati. Kasnije sam to shvatio, kad sam dobio svoju djecu. Kao da si prvi u redu i krčiš put mačetom. Sama ta riječ otac. Ta riječ koja je nama značila propalica, seronja, alkoholičar."

Billyja razdiru životne uloge koje je odabrao i granice koje je iscrtao pa neko vrijeme prelazio. Opis njegova odnosa s Camillom iznenađujuće je životan, izvan crno-bijele perspektive u koju se, u popularnim romanima, često uglavljuju ljubavne priče: iza blještavog sjaja rock-zvijezde otkrivamo sasvim ljudsku, univerzalnu priču – borbu s time kako biti dobar otac, kako uopće biti otac, što znači biti partner i podrška, može li se i mora li biti vjeran, ali najviše kako biti svoj, a istodobno i s drugim, kako postati onaj kojeg netko drugi voli i u njega polaže visoka očekivanja. "Ono što želim reći je da te nekad može povrijediti ono što je voljenoj osobi potrebno. Neki su ljudi vrijedni te boli, kad nekoga doista voliš. (...) Ali voljeti nekoga nije savršenstvo i dobra zabava i smijanje i vođenje ljubavi. Ljubav je opraštanje i strpljenje i vjera i svako malo udarac u želudac." Povijest se, shvaća Billy uz visoku cijenu, broji po onome što si učinio, a ne po onome što si skoro učinio, kao ni po onome što si pomislio napraviti.

Kao bivšem ovisniku, Billyju je Daisy crvena krpa. "Neobično je to. U početku, počneš se drogirati kako bi otupio osjećaje, pobjegao od njih. No nakon nekog vremena shvatiš da ti upravo droga život čini neizdrživim, da ona zapravo pojačava svaku emociju koju osjetiš. Upravo zbog droge slomljeno srce boli još jače, iako se ludo provodiš i letiš još više." Menadžer Šestorke Rod Reyes svojim je ljudima uvijek govorio "da se klone benzodiazepina i heroina. Ljudi ne umiru na nogama, umiru kad odu spavati. Pogledajte Janis Joplin, Jimija Hendrixa, Jima Morrisona. Sedativi ubijaju."

U takvom kontekstu Billy i Daisy počinju pisati pjesme za "Auroru", album koji će popeti na sam vrh top-ljestvica i tjedno prodavati u 200 tisuća primjeraka. "Aurora" je bila romantična, mračna, dirljiva i nepredvidljiva ploča, sve to odjednom. Neprobojni bubnjevi i žestoke solaže činili su Šestorkine pjesme na "Aurori" nemilosrdnima, na najbolji mogući način. "Kad ga slušate prvi put, zvuči živahno, zabavno. Kao album koji možete puštati na tulumu. Uz taj se album možete drogirati. Možete ga slušati dok jurite autocestom. Ali tada poslušate riječi i shvatite da uz taj album možete i plakati. To je album uz koji se možete i poševiti."

Pisanje pjesama za "Auroru" središnji je dio romana, meni najbolji dio priče. Taylor Jenkins Reid vješto isprepliće Billyjeve i Daisyne životne izazove s nastankom stihova: Billy supruzi piše ljubavna pisma, Daisy u njih lopatom ubacuje mrak. "Čini se kao da neki od nas pokušavaju ostvariti svoje noćne more kao što drugi ostvaruju svoje snove", kaže Daisy Billyju. "Eto ti pjesme", on joj odgovara. U procesu, koji je silno uzbudljivo čitati, Billy i Daisy shvaćaju da pišu "o natezanju između draži iskušenja i ostajanja na pravome putu. Sve se vrtjelo oko droge i seksa i ljubavi i nijekanja i općeg kaosa."

Napetost u krešendu raste do svršetka romana koji je ponešto sladunjav, ali vjerujem da će se većini čitatelja svidjeti. Jedino što ostaje neodgovoreno u ovom pokušaju razotkrivanja jedne propasti jest – sama muzika. Autorica to rješava time što na kraju knjige ispisuje tekstove pjesama s "Aurore" koji su u hrvatskom izdanju također prevedeni. Razlozi te prevoditeljske i uredničke odluke su jasni, iako pjesme mnogo bolje zvuče u engleskom originalu. No kako doista zvuče saznat ćemo, nadam se, uskoro jer Amazon prema romanu snima istoimenu seriju od trinaest epizoda u kojoj će Daisy glumiti unuka Elvisa Presleyja, glumica Riley Keough, a Billyja Sam Claflin. Roman "Daisy Jones i Šestorka" neočekivana je poslastica!

Facebook komentari

Novo u katalogu